Mještani Uboska uzgajaju najbolju crvenu papriku "ajvarušu" u Hercegovini, farmeri su, takođe stekli ugled u regiji. Još u rimsko doba ovuda je prolazio put od Ljubomira do Metkovića i selo je uopšte krcato "istorijom". Ali sve mu to ne bi pomoglo - da ga, kao i većinu drugih na hercegovačkom jugu, ne skrcka zub vremena - da seljani nisu doveli vodovod sa Orlja, pa razveli sistem za natapanje polja po sistemu kap po kap. Život je od tada krenuo uzlaznom linijom.

Bujni papričnjak Lazara Ćuka.JPG (269 KB)

Bujni papričnjak Lazara Ćuka 

Hodeći, prije desetak godina, ljubinjskim selom Uboskom, što iz rodbinskih, što iz reporterskih razloga, konstatovao sam kako se ono, za razliku od većine južnohercegovačkih sela, ubrzano mijenja, osavremenjuje. 

Samo, stoji u mom starom zapisu, u već požutjelom reporterskom bloku:

”Samo seljakovo lice ostaje isto...Isto onakvo kako ga je davno opisao Ivo Andrić: 'Seljakovo lice isparaju i rastoče rad i briga oko zemlje, sunce i kiša, vetar i sneg. Stezanje zuba i grč napora koji se stalno ponavljaju, žmirkanje i treptanje kojim se oči i lični mišići brane od nemilosrdne jare, od mraza i vejavice, izbrazdaju to lice u svim pravcima i daju mu boju mrke i zarudele zemlje nad koju se tako često naginje. Bojazan od zamke ili iznenađenja, napor da pogodi tuđe misli i planove a da ne oda pre vremena svoje, sve to udari pečat na to lice. I pre nego što seljak navrši četrdesetu godinu, ono je već modelirano i završeno. Koža tvrda i mrka. Mišići se ocrtavaju vidljivo. Jabučica iskočila, vrat zboran i proširen. Oči ne gledaju, kao u mladosti, sa potpunim paralelizmom, nego svako ide malko svojim putem. Sve je izrađeno i odvojeno jedno od drugog, a iznad svega leži ravnoteža i mir zrelih godina."

I ovdje je to, dakle, počesto tako - iznad nevelikog kraškog Ubalačkog polja, sa čije sjeverne i sjeveroistočne strane se pruža niz kuća Banđura, Bogdanovića, Žarkovića, Komada, Đoga, Janjića, Mičeta, Bukvića, Ćukova, Miloševića, Medana i Škorića, i gdje nikad niko još otkad tu dubi turska kula (danas Komadova kula), jedan od najstarijih građevinskih objekata u Hercegovini, na strančevo pitanje „kako vam je“, nije odgovorio „dobro nam je“.

Komadova kula jedna od najstarijih građevina u istočnoj Hercegovini.JPG (232 KB)

Komadova kula: jedna od najstarijih građevina u istočnoj Hercegovini

Ne čudi se tome, sinak, tješio bi me u ovakvim prilikama nekadašnji Tanjugov dopisnik iz Budimpešte Miloš Ćorović (i sam s ljubinjskim korijenima, a iz bačkog sela Lipara), ni u prostranoj mađarskoj ravnici nećeš sresti zadovoljnog seljaka, ako ništa drugo reći će ti da ga je luk pred kućom izdao ove sezone!

DEPRESIVNI OPTIMIZAM

Seljak, naročito ovaj južni, kraški, živi u svojevrsnom vidu "depresivnog optimnizma". Skrušeno ti tvrdi da mu je pakleno, da se ničem ne nada, a ti, opet, zaključuješ da ispod te, često vrlo argumentovane tugovanke, u njemu, ispod onih riječi, u dubini, u podsvijesti, bije nejasan, jedva spoznatljivi damar optimizma, koji mu šapatom poručuje: žilav si, preživjećeš, i predak ti je ovakva iskušenja preživljavao! Tu drugu, samozatajnu stranu sopstvene ličnosti, seljak nikom ne otkriva, a baš mu ona pomaže da prebrodi sve to - na šta se razložno i javno žali i pritužuje, pa da na kraju, kad ostane sam sa sobom, uhvati onaj "mir i ravnotežu zrelih godina"!

Sa akcije postavljanja cjevovoda kroz Ubalačko polje, april 2008..JPG (180 KB)

Sa akcije postavljanja cjevovoda kroz Ubalačko polje, april 2008. godine

Ovu ravnotežu u Ubosku, na dvanaestom kilometru od Ljubinja, učvrstilo je priključivanje sela, na Orlju, na vodovod Vrelo Bregave – Ljubinje, otkad je voda s dobrim pritiskom zašištala kroz slavine. Do tad posustali suvi kraj, počeo je da sanja osavremenjeni san davnih “hidrauličnih civilizacija” –  civilizacija koje su nicale i uzdizale se kraj rijeka, otkrivajući da je voda u ljudskim životima oduvijek bila pogonsko gorivo. Ozidane su nove štale za po desetak - petnaest krava, svaka kuća može da ima kupatilo, razveden sistem za navodnjavanje polja po sistemu kap po kap, podignuta zgrada mjesne zajednice, asfaltirano igralište za male sportove, pa put sa dna navrh sela... Te su i selo i polje, s površinom od 5,5 kvadratnih kilometara, unekoliko izmijenili lik. Da ne pretjeramo s optimizmom, valja reći da su ubalački čobani svojevremeno čuvali 15.000 ovaca i koza, sada je taj fond desetkovan, pa se smatra da familije Bukvića, Mičeta i Janjića, Đoga, Banđura i Škorića imaju skupa jedva 1.500 grla. Međutim, povećao se broj krava, uveden je farmerski uzgoj, obnovljeni  su stari, a zasađeni i novi vinogradi, dok je duvan, kao tradicionalna kultura, sve češće i više, iz sezone u sezonu, ustupao mjesto paprici sorte "slonovo uho".

DRAČA SIMBOL BLAGE KLIME

Da bi zadržao dašak minulih vremena, Neđo Bukvić je uz kuću, u kojoj ima i vinariju, kompletirao i pravu malu etno-kuću od onog šta su Ubalaštani nekad upotrebljavali u životu, a što su nove tehnologije i stilovi života bili prvo pomjerili do kamenih izbi, a onda i potpunog zaborava...Ponosan je Neđo na rodno selo i već prvom prilikom kad nam je pokazao etno-kuću pitao nas je znamo li šta znači "ono", pokazavši na zamašna brdska područja sa prilično gustom i neugodnom dračom, pa je, ne sačekavši ni prvi odgovor kazao: osim što nervira putnike i stoku, drača vam u Hercegovini pokazuje da ste u području s blagom klimom, jer u Hercegovini gdje nema drače nema ni prave pitomine:

Duh i dah starog vremena - Neđo Bukvić.jpg (150 KB)

Duh i dah vremena prošlog: Neđo Bukvić 

- Gledajte, uostalom, sami - pokazuje. - Ovdje uspijeva smokva, pitomi šipak, trešnja, zanovijet, košćela...voće i bilje što je u najtješnjoj vezi s jugom. Nekad ranije su se poljem pružali vinogradi puni slatkog sitnog plavca i žilavke, dok ih nije pokosila peronospora...Evo, sad opet, navodnjavanje polja omogućilo obnovu vinograda i vinogradarstva. Nadaleko smo poznati po izuzetnoj pčelinjoj paši. Zimi u selu nikad nije umrlo nijedno pčelinje društvo, u proljeće ovdje svoje košnice doseljavaju i pčelari iz zapadne Hercegovine, ne samo zbog zanovijeti i žalfije već i brojnog ostalog aromatičnog i ljekovitog kraškog bilja. Pčelarstvo je generacijama omiljeno u velikoj većini kuća, a ponajbolji pčelar nam je Miloslav Bukvić. Imajući navedeno na umu, logično je što razmišljamo da u selu napravimo pijacu i odredimo pijačni dan, da nama dolaze trgovci, ne da mi tražimo kome ćemo prodati sir, stoku, med i druge poljoprivredne proizvode!

Optimizam je to, istaći ćemo ponovo, koji je nikao na vodi!  Koliko će se realno ostvariti, otkriće buduće vrijeme, koje je ionako otkrivač brojnih tajni.

ASE LEŽI DABIŽIV!

Svi preci današnjih Ubalaštana, sem Banđura, doselili su iz južnijeg sela Hrasna. Zatekli su oko polja četiri nekropole pune stećaka jedinstvene ljepote – nedvojben dokaz da je tu i u srednjem vijeku bujao život.

O porukama iz srednjeg vijeka - Rajko Ćuk.jpg (263 KB)

O porukama iz srednjeg vijeka: Rajko Ćuk

- Ni danas nema nijedne bolje knjige o stećcima u Bosni i Hercegovini, bez slike nekog stećka iz Uboska – ispričao mi je svojevremeno 91-godišnji (danas pokojni) Rajko Ćuk, u to doba najstariji muškarac u selu i najstariji lovac u vaskolikoj Hercegovini. – Šezdesetih godina prošlog vijeka lično sam vodio jednog profesora iz Sarajeva, čini mi se, prezivao se Kućan. Sa njegovom ekipom išli smo od nekropole do nekropole. Profesor je kod mene konačio, a bio sam s njim i kad je unutar ostataka nekadašnje crkvene zgrade našao ploču na kojoj je starobosanskom ćirilicom ispisano: “Ase leži Dabiživ Radovanović, čoče tako da si blag“...Bješe ushićen. Gle, kako stara, a lijepa poruka iz srednjeg vijeka, govorio je...Rekao mi je još da je mnogo, mnogo prije onog Dabiživa, Uboskom prolazio stari rimski drum od Ljubomira do Narone (današnjeg Metkovića), da ti kojekakvi kameni ostaci svjedoče o životu ovdje i prije dvije hiljade godina!

Jedan od tih starih, rimskih miljokaza, otkopaće slučajno rovokopačem Draženko Banđur, prilikom gradnje sistema za navodnjavanje u polju, te tako potkrijepiti one profesorove riječi.

“DEBELOZIDNA” PAPRIKA

U tom dugom vremenskom periodu, od Rimljana do naših dana, smjenjivali su se usponi i krize, uzleti i padovi, poleti i zastoji...i život je u ovom kraju, s oblikom ubla, po čemu se selo i zove Ubosko, otkrivao da ništa nije vječno, jednom i zauvijek dato, već da sve teče i sve se mijenja, kao što sada teče i ona voda s Orlja, s kojom je štošta u selu poteklo nabolje, što Ubosko čini jednim od rjeđih hercegovačkih sela u kome mještani, barem oni srednjih godina, vide perspektivu. Vide je, recimo, farmeri - uzgajivači krava: Dragoljub i Milorad Bukvić, Radenko Janjić, Miloslav Đogo, Radenko Banđur.

Sa farme Dragoljuba Bukvica.JPG (157 KB)

Detalj sa farme Dragoljuba Bukvića

Njihove nove štale, sa pratećom opremom i mehanizacijom dale su selu nekako nov i svečaniji izgled, kao što su, od prije pet godina, dolje polju nov izgled dali papričnjaci, a ubalački povrtlari poput Lazara Ćuka, Ristana i Dragana Bukvića, Momčila Mičete, Bore, Miloslava i Vule Đoge, Siniše i Ristana Medana, postali su, sudeći po potražnji za njihovom robom na čapljinskoj pijaci na veliko, najcjenjeniji paprikari Hercegovine!

Pakovanje paprike za tržište - Ristan Bukvić desno.JPG (192 KB)

Pakovanje paprika za tržište: Ristan Bukvić (desno)

Možda zato što radimo na kvalitetnoj,  još neiscrpljenoj zemlji, možda zbog ugodne klime, tek „debelozidna“ crvena paprika sorte „slonovo uho“ posebna je na toj velikoj kvantaškoj pijaci. Zašto kažete „debelozidna“? - pitamo. Zato, odgovaraju, što su joj strane debele, sočne, odlične za ajvar, kiselenje i svaku drugu upotrebu! Ne treba da je vozimo nigdje drugdje nego do Čapljine, sve se tu proda, najčešće kupcima iz Banjaluke i Sarajeva! Oni što imaju malo "tanju" papriku od naše voze je, katkad sami, do drugih manjih pijaca...do Foče, Sokoca, mi smo barem toga pošteđeni, objašnjavaju nam Ristan Bukvić i Lazar Ćuk, dok Ristan pakuje ovogodišnju berbu za pijacu, a Lazar se sprema da nam pokaže imanje, koje je, gle čuda, nalik modrozelenom jezeru u donjem dijelu Ubalačkog polja, dok je sve livade oko njega žarki avgust ispio, utisnuvši im onu žutćkastobijelu boju najsušnijeg ljeta u posljednjoj deceniji.

BIBLIJSKA ŽEĐ

Sistem kap po kap u bujnom papričnjaku odlično funkcioniše, plodovi su kao i minulih ljeta, krupni, zdravi, jedri, list na biljkama povelik, gust, pa ni na temperaturama koje se penju iznad 30. stepena Celzijusa, plod neće nagorjeti.

Ali, s druge strane, ispričao nam je tom prilikom Vule Đogo, koji je u ono vrijeme brinuo o vodovodu i sistemu za navodnjavanje, modrozelene oaze paprika u Ubalačkom polju nije ni malo lako čuvati i sačuvati, jer oko njih je žeđ, gotovo biblijskih proporcija. Vule se davno bavi drugim i drugačijim poslom (vrstan je, recimo, zidar), ali njegove ondašnje riječi i sad zvuče uvjerljivom svježinom:

- Ne možete ni zamisliti šta sve navaljuje na plastične cijevi kad u njima čuje šum vode: lisice, zečevi, kune, vrane, vrapci i druge sitnije ptice, do najsitnijih bubica i insekata! U svemu tome je skoro sasvim umro prirodni strah, pa bezglavo juri, grize, grebe i kljuje cijevi, koje potom svakodnevno obljepljujem trakama, krpim, popravljam, dopisujući dodatne i neplanirane troškove. Nikakva plašila, ni buka, ne pomažu, jer se, eto, i taj životinjski svijet bori s nama da preživi. Ne dođe li do spasonosnih kapi, crknuće od žeđi, a nama, ponavljam, samo rashodi rastu. Do prve velike kiše ništa se od te slike neće promijeniti!

POSKOK I FATALNI KORAK 

U brdima oko ublastog kraja, sa sparušenom travom i požutjelom makijom, opasnost predstavljaju zmije - poskok i šarka. Neoprezan korak može biti fatalan. Miloslav Bukvić napravio je baš takav korak, ali mu se sreća po drugi put u životu nasmiješila:

Evo, ovdje me je poskok piknuo - Miloslav Bukvic.JPG (328 KB)

 U biografiji dva ugriza poskoka: Miloslav Bukvić

- Čuvajući ovce, prelazio sam preko klanca, kad osjetih ugriz ispod članka desne noge, bol nije bio puno jači od onog kad te ujede osa, ali sam se stresao od muke, spazivši poskoka kako se udaljava. Pokušao sam da ga ubijem, ali mi umače u zanovijet, pa u suhozidinu... Brzo su me sjeli u automobil odvezli do Doma zdravlja u Ljubinju, doktorica Branka Kozić me pregledala, dobio sam antiviperin, sutradan je oko mjesta ugriza bilo još  malo modrine, pa i to prošlo... Prvi put me je ugrizao, isto poskok, negdje šezdeset i neke prošlog vijeka, i to usred sela, kod Janjića kuća. Samo onaj za lijevu nogu, isto ispod članka...I isto sam ovako, što se kaže, relativno dobro prošao...

...Doktorica Branka mi reče: Miloslave, biće u redu, samo kad ideš za ovcama obuj kakve čizme ili barem debele vunene čarape...A đe ćeš, brate rođeni, po ovakvoj vrućini i pripeci, kad oči hoće da ti iskoče od žege, još vunene čarape na noge? Da ću morati bolje gledati kud stajem, moraću...Jasno mi je da mi treći put sreća ne mora biti naklonjena! Ali šta ćeš, na selu moraš da radiš. Iako je rizika puno - i sa zemlje i sa neba!

Gledamo ispod Miloslavove kuće dolje na polje...U kraškom ublu vrelo je kao u kotlu, odozgo, s pepeljastoplavog neba sunce žeže nemilice, dolje u polju teški mir nad modrozelenim papričnjacima, za čije strukove, ravnomjerno, a odavde nevidljivo, kaplje voda - kap po kap - i nadjačava tu nebesku vatru, donoseći novu nadu selu. 

NEŠTO KAO POST SKRIPTUM

I šta bismo priči koju je protreslo desetogodišnje rešeto vremena imali dodati? Naoko, malo toga. Ovogodišnje dugo vrelo ljeto sa pasjim  vrućinama blizanački nalikuje onom već opisanom.

Od ideje sa pijacom u selu nije bilo ništa; pčelarska sezona jedna je od najlošijih u cjelokupnom seoskom pamćenju: lokalna prodavnica koja je neko kratko vrijeme radila, zatvorena je – i malo je vjerovatno da će ponovo biti aktivirana.

Farmeri su sa proizvodnje sira prešli na predaju mlijeka mljekari u Pađenima i vele da im je tako bolje. U međuvremenu je na lokaciji kod Bukvića kuća nikla nova crkva, prvenstveno zahvaljujući zalaganju i donacijama Tomislava Bukvića i njegove porodice iz Kanade. Ubosko i dalje zahvaljujući ljudima u srednjim i zrelim godinama ima dosta energije i dosta dobrih novčanih rezultata. Vidi se to i kad se o tom posebno ne govori, kao što se vidi i osjeti da ih najviše brine činjenica da je u selu, koje je nekad imalo četvororazrednu osnovnu školu, malo, premalo djece – onih najmlađih, predškolskog i školskog uzrasta…I tu, pred ovom  činjenicom, mnoga do maločas vedra i poletna misao stane i splasne – pa uslijedi iskreno i nemoćno slijeganje ramenima, umjesto odgovora koji bi bio dat riječima. Ni selo koje je u ljubinjskoj opštini najviše uznapredovalo za taj demografski problem nije našlo rješenje.