Ni nakraj pameti mi nije bilo da baš ovu priču, naslovljenu ranije „I pade snijeg na mali grad“, šaljem za ovaj broj lista. Ali, slučaj je htio da je žiri 27. Interfera (Internacionalnog festivala reportaže) u Beogradu, ovog oktobra 2022, uvrsti među osam najboljih u konkurenciji novinske reportaže... te tako, sem autoru, oda priznanje i „Glasu Trebinja“ - u kom se prvobitno pojavila.
Zato, evo je još jednom za one koji su je zaboravili ili pak propustili priliku da je pročitaju...
Kestenovi pod kitinom (Snimci: Žarko Janjić)
I pada, pada snijeg na Ljubinje...i plašt se januarske noći u bijelom satenu nečujno i blago spušta na mali grad...pa se čini vijavica nikad neće stati, ni jenjati. Šušti kroz granje okljaštrenih stoljetnih kestenova, mlađih lipa i još mlađih platana, roji se u sve gušćim rojevima oko uličnih svjetiljki i novogodišnjih ukrasa u Svetosavskoj; idilično kao u ranim pjesmama Dragana Kulidžana – „Sipajte, sipajte“, „Priča o Januaru i Medi Medadaju“, „Srnin potočić“, „Šuma i pahuljice“, „Čarobne sanke“ – sve do sad najljepšim pjesmama o zimskim radostima. Ili kao još prigodnijoj našem uvodu, takođe davnoj: „Veju, veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže nova godina, a odlazi stara...“ Za pokoljenja s kojima sam od šezdesetih do sedamdesetih minulog vijeka gazio kroz osnovnu školu sniježna veče u Ljubinju bila bi - pokretni praznik. Cika, vriska, grudvanje do te mjere da ti „zađe za nokte“ i ne možeš sastaviti „kokicu“ promrzlim prstićima – za ovo posljednje bi danas trebalo obezbijediti kakvog međugeneracijskog prevodioca. A tek sankanje na strmoj padini Radovinje, pravo iznad bašte Obrena Pešuta, na ručno kovanim sankama, potkovanim lastrom – lastre nam je svake zime falilo, mada smo je od prodavača „Obodinovih“ frižidera moljakali još od vrelog avgusta: a potražnja vazda veća od ponude, jer kupovina frižidera u ono doba bješe jako zahtjevan porodični projekat. „U vojsku sam otišao željan lastre; nikad je nisam imao koliko mi treba, a i na ćaću sam bio malo kivan što iz Nevesinja doseli amo u Ljubinje“, povjeri mi se jednom školski drugar, sada pokojni Rade Kovačević, dometuvši: „Znaš li ti, bolan, da u Nevesinju samo u julu mjesecu nikad nije pao snijeg, u svim ostalim mjesecima ga je bivalo!“ Uvjeriću se u to zvanično, kad mnogo ljeta kasnije budem recenzirao knjigu nevesinjskog kolege Dragomira Grahovca; Rade bio sto posto u pravu!
Rade, moj drugar iz osnovne, bio i ostao nenadmašni zimski junak Radovinje. Tri puta je probijao suhozid nad baštom, stropoštavajući se iza njega, s prilične visine, u Obrenov raštan, uvijek s istim objašnjenjem: čika Obrene, nisam mogao zakočiti! Kao što ni budući pisac Miladin Mičeta nije mogao obuzdati dar, već se otkrio, još kao osnovac, sedmaš, pišući u zadaćnici: „U Radovinji je bolno zavijala kučka Čede Ćuzulana.“
Radovinja u pozadini: nikog nema na njenim sniježnim padinama
U Radovinji? U Radovinji večeras ni radosti, ni glasa, ni pokreta, snijegu se niko ne raduje, davni film sa zimskim čarolijama zauvijek je otperjao iz malog – i sve manjeg grada, na čijem mjesnom groblju odavno počivaju i čika Obren i Rade... I brojni Djeda Mrazevi iz tople luke ranog mi djetinjstva. Samo uspomene iznebuha bljesnu i gasnu, poput sirotinjskog vatrometa s jeftine novogodišnje prskalice, dok sam samcijat koračam glavnom i pustom ulicom od stare do nove crkve, zasipan novim bijelim jatima januarskih pahuljica!
Pa mi tako dolijeće i rečenica Anatola Fransa iz stare čitanke: „Pjer, Babeta i Žan sakupljali su suvo lišće za svoju kozu...“
Za šta će kozi suvo lišće, pitala bi učiteljica, jede li ga. Ne, odgovarao sam s nokta, na njemu ona spava. Ne valja kad je mokrina pod njom, ni pod teletom, ni govečetom... Nije to svakakvo suvo lišće, to je šušanj; mene baba sprema u Rasovače da sakupljam šušanj i prostirem ga u kotac, pod tele... I ja sakupljam šušanj, i ja, i ja, javljahu se vršnjaci Dubočičani, ispod čijeg sela se prostiru hrastovi gajevi, a učiteljica kaza da to ipak zovemo suvo lišće. Ne šušanj, jer će nas pismeni svijet bolje razumjeti, kao i da se sakupljanja suvog lišća ne stidimo – jer, eto vidite, rade to i vaši vršnjaci u Francuskoj. O bože, kako je ovo ljekovito za dijete u tim godinama kad sazna da nije samo na svijetu i u tom malom neobičnom poslu. Poslu, koji će se ubrzo potom nekako sam od sebe ugasiti, a s protokom vremena biće skroz - naskroz zaboravljeno šta označava imenica – šušanj, nastala od šuštanja opalog suvog, najčešće hrastovog lišća.
U istoj čitanci sa Pjerom, Babetom i Žanom bjehu i fotografije iz đačkog i mladalačkog života. Pod jednom pisaše: „Gojko Sikimić: Đaci pješaci“, tri – četiri mališana, snimljena u svitanje, malo sa strane, i sunčevim zracima što im dolaze s leđa, brzaju niz strmu ulicu, očito ka školi, jer gdje bi drugo u taj čas djeca išla s torbama pod miškama. Gojka nikad nisam upoznao, premda sam se i sam kasnije dugo bavio fotografijom, družio s fotoreporterima, s fotografima po Sarajevu; katkad bi ga ko spomenuo kao prvog ili jednog od prvih majstora fotografije u BiH, Milomir Kovačević Strašni iz „Naših dana“ ga slikao u časovima opuštanja uz kafu; mogli smo se, kažem, upoznati, ali, eto, nekako nismo. I, nažalost, nećemo jer „slučaj“ je drukčije odredio. Majstor fotografije, čije „male pješake“ pamtim duže od pola vijeka, umro je u Sarajevu u 94. godini, baš kad je po Ljubinju padao ovaj snijeg, i u svim vijestima ispraćen je istovjetnom, davnom sarajevskom rečenicom estetičara Predraga Fincija (Finci je odavno u Londonu) da su Gojkove „fotografije bile čiste, sa strogom kompozicijom, uvijek vrlo ozbiljne u pogledu izvedbe i u pogledu sadržaja. Valjalo je pokazati da je fotografija umjetnost“. Preporučio sam skromno portalu Radio Trebinja neka podsjete da je Gojko Trebinjac, sve s namjerom ne bi li ko danas – sutra od fotografa sačinio opširniji prilog o prvom ili jednom od prvih majstora fotografije u BiH! Da ga baš ne ispratimo zauvijek sa samo one dvije profesorove rečenice (i na njima treba biti zahvalan) do kojih su novinari uspjeli doći... Da sve ne prekrije bjelina i zaborav.
Nekoć su mi na sjeveru Bačke, u dobrovoljačkom selu Aleksa Šantić prepričavali zgode jednog Kulidžana što se predao Rusima, mrznuo po Sibiru, potom, nošen čak i rikšama kroz Kinu stigao na Solunski front. „Taj ti je, brale,“, rekoše, „od svega najviše mrzeo sneg“.
Bijela tišina u Svetosavskoj ulici: bez putnika i prolaznika
Pa kako to, a mostarski bratstvenik mu Dragan Kulidžan (1930-1987.) ispjevao u Sarajevu najljepše pjesme o snijegu?
„Lepo, brale. Svaki sneg, ono jeste beo, ali ima dva lica. Jedno vidiš ti ako si dete, ako si sit, dobro obučen, ako je u tebi ostalo nešto od detinje duše... A drugo ja, ako me zebe, ako sam star i pobolevam, a usput mi se i obuća kliže... Je li ti kad stariji čovek kazao: idemo vani, na sneg, da me slikaš tim tvojim aparatom? Mnogo dete će to poželeti, čim pahuljice prestanu da veju!“
Razmišljam o tom sutradan dok snimam puste ljubinjske ulice pod prvim snijegom. Škljoc, škljoc... I prvi čovjek što se pojavi ispod kestenova pita: već si čuo?
- Šta?
- Pa za četiri loma. Tri kuka i jedna ruka!...Nikad „crnji“ snijeg nije pao u Ljubinju!
- Ni ja se ne sjećam – priznadoh - iako sam dobrano stariji od njega.
U povratku „uslikam“ malog komšiju kako pravi Snješka, jedinog osnovca u centru grada što je izašlo da se poigra na snijegu. A i njemu prikričih: ne idi nigdje dalje, sve je nerašćišćeno i opasno.
Tekao je školski raspust 2019, a u Ljubinju nikad tiše... Ovaj snijeg je uistinu bio mnogo drukčiji od svih koje pamtim iz davnog djetinjstva, kad se na Radovinji zimi beskrajno ludovalo – i radovalo... I kad joj je ime baš zbog te radosti tako dobro pristajalo.
