Nikad nisam ni pomišljao, kaže Dragan Klarić, da ću zavoljeti noćno ribarenje, a evo me lovim brancine, šašune i lignje... Opet, s druge strane, uz priču o sportu, životu i ponekom neostvarenom snu, dodaće: toliko sam čeznuo da za ljubinjski odbojkaški klub odigram koju utakmicu, a nikad mi nije pošlo za rukom, mada sam bio i državni reprezentativac u tom sportu!!!
Gačani ga bolje platili za polusezonu nego Sarajlije za deset sezona. Kako?
Dragan Klarić (četvrti zdesna) u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije, pobjednici Balkanskog prvenstva 1974. godine
Uvijek sam isticao da sam rođen u Gacku, a uvijek patio što za ljubinjski odbojkaški klub nisam odigrao nijednu utakmicu, iako sam rastao među Ljubinjcima. Samo jednom sam nastupio za reprezentaciju grada Ljubinja, na Hercegovačkim sportskim igrama u Mostaru: tada smo se vratili sa zlatnim medaljama i bili veličanstveno dočekani pod starim gradskim kestenovima... U emotivnom smislu, mislim, veličanstveno! Fascinantno... Ne žalim čak ni što nisam ostao u glasovitom italijanskom Grande rolou iz Ferare, ali ovo s ljubinjskim klubom nikako mi ne sjeda; ni danas mi nije ugodno. Pecka me kao davni neostvareni dječački san... Ali svi ste vi tad vraški bili talentovani, talentovaniji od mene. Srećom, život ima i neke druge finte. Recimo – upornost!
OVAKO GOVORI BIVŠI PRVOTIMAC sarajevske Bosne, reprezentativac Jugoslavije Dragan Klarić (a u vrijeme razgovora i on i ja imamo po 51 godinu), čovjek koji se sit naigrao “mikasom”, čuvenom odbojkaškom loptom... i još koješta uspio zahvaljujući njoj.
Hercegovac na Crnogorskom primorju: Dragan Klarić
- S počecima u mene nikad nije bilo lako. Sjećam se: upišu me u prvi osnovne u Gacku, sjednu u klupu sa Sonjom Starovič, ja onako izgubljen, sve od nje prepisujem. Zadatak je: opišite svoju majku, ja opet sve prepisujem od Sonje. Onda se otrijeznim. Počnem da mislim svojom glavom. I, shvatim da je tako najbolje. Ali, svaki početak bi mi i kasnije bivao težak, dok u sebi ne bih otkrio onu famoznu Arijadninu nit, onu ličnu energiju koja bi me izvukla iz početnog košmara... U Ljubinju, gdje sam nastavio osnovnu, nisam stigao da uđem u klub, ali sam poslije kao đak Saobraćajne tehničke škole u Sarajevu, postao prvotimac sarajevskog “Partizana” i najbolji igrač Republičke lige Bosne i Hercegovine. Primijetili me ovi iz prvoligaša Bosne, i 1973. vozi me njihov sekretar Stjepan Jekić na njihove pripreme na Konjuh planinu. Srećan sam: napustio sam đački dom, nema više priča o školi i učenju. Kad tamo: zateknem 14 igrača. Među njima i moj ondašnji idol Laslo Lukač. Imaš šta da vidiš: na svakoj dužoj pauzi pričaju samo o učenju i fakultetima. Svi su Sarajlije, osim mene. Zovu me Gagi. I pitaju: a šta ćeš ti Gagi studirati... Naravno, da sam zbunjen u prvi mah, mislio sam da im je odbojka u prvom planu i jedini cilj...
Elem, kad smo se poslije osam godina rastajali, kao jedna vrlo uspješna Bosnina generacija, od svih onih 14 igrača, koje sam onog dana na Konjuhu zatekao – svako je imao fakultetsku diplomu u džepu, a Laslo Lukač već je bio magistar!
DRAGAN KLARIĆ, PRIMAČ, diplomirao je politologiju.
Na jednom Bosninom gostovanju u Italiji dobio je ponudu od Grande Roloa iz Ferare da ostane… ali nije ostao. Vratio se da odsluži vojsku. I služeći vojsku, učeći skijanje na Žabljaku, upoznao je Dragana Stepića, odbojkaškog fanatika koji će ga nagovoriti da preuzme crnogorskog republičkog ligaša Avalu iz Budve. Privukla ga je i ponuda: plac od 230 kvadrata u budvanskom Bijelom dolu, koga je potom lično platio i uknjižio na svoje ime. Poučen ovim dobrim iskustvom, mnogim je sportistima savjetovao: pusti novac, novac svi vole i teško ga daju: zato ako si bolji traži nekretnine, ako si slabiji traži da ti uprava nađe posao!
Ekipa sarajevske Bosne – Klarić sa brojem 9
- Evo zašto – objasniće na slučaju koji ga je mnogo godina poslije povezao sa rodnim Gackom. –Odbojkašima Gacka organizovao sam smještaj u Budvi i utakmice s Avalom. Oni su me potom pozvali da polusezonu odigram za njih i pomognem im da uđu u Prvu republičku ligu. Rečeno – učinjeno. I ostvareno. Vidjevši da imaju dosta dobrih majstora, s upravom dogovorim da pare neću tražiti, nego da moja dnevnica kod njih u Gacku bude tri majstorske nadnice, uz obećanje da ćemo im ja i moja supruga (već sam se bio oženio) biti dobri domaćini. Nakon što je jedan sprat već bio izgrađen, tako sam za tu odigranu polusezonu dobio drugi sprat kuće od 120 kvadrata. Majstorima je na moru bilo lijepo, pa bi ostajali i po koji dan duže... Sračunao sam, začas, pošto sada u toj kući izdajemo 25 kreveta turistima, da sam mnogo više dobio nego za sve sezone u Bosni i nekoliko nastupa u reprezentaciji Jugoslavije. Međutim, da bih bio do kraja iskren, treba reći tamo me je okruženje stimulisalo da završim fakultet...
DANAS JE ONA AVALA međunarodno poznata kao Budvanska rivijera.
A Dragan Klarić, moj školski drug iz klupe u osmom razredu Osnovne škole “Milenko Mićić” u Ljubinju, u međuvremenu je postao (ili bivao), sve i svašta, u dobrom smislu tih riječi… Recimo, nakon što je napisao nekoliko zanimljivih stručnih knjiga iz oblasti sporta i turizma, na Fakultetu za turizam i ugostiteljstvo u Ohridu, 2010, doktorirao je s temom “Menadžment sportskog turizma na Budvanskoj rivijeri u periodu od 1999. do 2009. godine. Četiri godine potom na Univerzitetu Union u Beogradu stiče naučno zvanje – profesor doktor.
Znatno prije toga bio je rukovodilac preduzeća „Budva koncert“, trener OK Budvanska rivijera, novinar, urednik i direktor Radio Budve, izvršni direktor Radio televizije Budva, a poslije 2017. zaposlen je u kompaniji M:tel. Još bi se i te kako dala nabrajati duga lista zvanja i priznanja uz njegovo ime, ali za ovu priliku neka kazano bude dovoljno. Odnosno, svedeno na sljedeću konstataciju: mimo sportskih terena nekadašnje Jugoslavije, životni angažman ovog bivšeg vrhunskog sportiste, od 1992. vezan je za nauku, menadžment i novinarstvo, a čuste od njega samog da u dječačkim godinama o nauci nije baš preozbiljno mislio.
I, NAPOKON DA BI PRIČA imala poetski kraj, vratićemo joj one rečenice koje su ostale upisane u mojoj reporterskoj bilježnici nakon razgovora vođenog prije više od deceniju i po, u ljubinjskom kafiću „Iks el”. A te rečenice glase:
„Noću Dragan Klarić rado s kumom i imenjakom Draganom Jovovićem isplovi na pučinu, u ribarenje: lovi lignje, širune, brancine... Padne mu gdjekad na um da u mladim godinama o tom nikad nije sanjao. A čeznuo je da zaigra za jedan mali hercegovački klub, pa mu nije uspjelo.
No dobro, zaključi tad, niko nije savršen, niko nije ispunio sve svoje snove...
I bonaca zagospodari njegovom dušom.”
BILJEŠKA O VLADI
Davnom onom razgovoru u kafiću “Iks el” prisustvovao je i glasoviti half mostarskog Veleža, zemljak nam Vladimir Pecelj. U Ljubinju je vodio školu fudbala Helas, a kafić je držao njegov sestrić... U stvari, bolje je reći da je to bilo tročasovno ćaskanje o raznim sportovima, karijerama, novinarstvu – kakvo se oduži među zemljacima koji imaju šta reći i umiju drugog čuti. Vladi smo odali dužno poštovanje nabrajajući u duetu onaj čuveni Veležov sastav: Marić, Ristić, Prskalo, Čolić, Šestić, Pecelj, Kvesić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Ćorluka! Pa onaj njegov jedini važni gol u jako dugoj karijeri, koji je kroz šumu nogu dao Derbi kauntiju!
Nekadašnji legendarni half Veleža: Vladimir Pecelj
Mlađi smo od njega i kao djeca sakupljali smo sličice igrača iz generacije koja je prethodila njegovoj. Igrali tim sličicama tapke, pola – cijelo, slika – bijelo, bliže... što sve sada pripada podalekoj istoriji malog grada pod Radovinjom!
A koliko li je tek puta neki tinejdžer iz Ljubinja, ulazeći u đački dom Mostara, Trebinja, Sarajeva... na podrugljivo pitanje: a gdje ti je, bolan, to tvoje Ljubinje – odgovorio: kako ne znaš, otuda ti je Vlado Pecelj iz Veleža! Pitaj Dragana Džajića, on će ti objasniti, i za Vladu i za Ljubinje!
Znalo se naširoko da je Džajić cijenio Pecelja kao dobrog, a fer čuvara na utakmicama Zvezde i Veleža. Pa i inače Vlado je imao lijepo poštovanje širom bivše nam zajedničke države.
Kao srednjoškolcu ostala su mi u sjećanju njegova živa pripovijedanja u ljubinjskom hotelu o Veležovoj turneji po Latinskoj Americi. Malo je reći da sam bio fasciniran, da mi je to tuce uspomena koje sigurno ne bih mogao precizno reprodukovati, ali koje se opet nikad ne zaboravljaju – kao slike, kao spektakl. Dužan sam mu, eto, ostao – ako ništa onda za te priče iz dalekih zemalja.
A sem par redaka o Helasu, o njemu, kao najboljem fudbaleru rodom iz Ljubinja, ništa važno nisam napisao a ni on sam nije bog zna kako žudio za medijskom slavom. Zato uz ovu crticu prilažem njegovu posljednju fotografiju, što sam je nedugo pred njegovu smrt snimio u Ljubinju.
I priznajem da su mi oči zasuzile, baš kao i njegovom klupskom drugu Enveru Mariću, kada je ovaj, nekada najbolji golman Evrope, bacio, koncem februara 2022. grumen zemlje na Vladin kovčeg…
Pa, barem toliko da kažem o zemljaku kog sam poštovao.
