Mali Ljubinjci sa velikim udavom, krajnje desno Emad Budimlić
- Ja sam se – govori mi Miroslav – rodio u cirkusu... Baš kao i Emad, koji je na svijet došao u cirkusu “Bolero”... I moji djedovi, i moji roditelji – svi, samo su se tim bavili.
Počelo je, doduše, davno, kada je jedan moj daleki predak, kao bogat seljak, u austro – ugarsko doba, posjetio cirkus koji je isto ovako, kao mi sad kroz vaš, naišao kroz njegov kraj, i kad mu je za oko zapala jedna lijepa akrobatkinja. Zavrtjela mu pameću; smela mu mozak!
I, evo, mnogo nas je iz te priče koja baš ovako počinje.
Čovjek bez iluzija sliči na čovjeka bez glave. Maltene sve isto, a opet, fali dio... Sitnica!?
A jeste li ikad razmišljali kako te sitnice mogu biti krupne? Jeste li ikad bili u cirkusu?
Još kao dječak širom otvorenih čula, sjedio sam među pet – šest hiljada očaranih Moskovljana u cirkusu “Šapito”. Ti ljudi, žene i životinje, čije nijedno ime nisam znao, ostavili su na me takav utisak da im ni danas u poodmaklom novom vijeku nijednu tačku nisam zaboravio... A zaboravio sam brojne dramske i filmske klasične predstave, kompletne festivale – s kojih sam, potonjih decenija, izvještavao neutaživo radoznali čitalački puk. Zaboravio sam bio čak i čuveni aforizam Henrija Luisa Menkena: “Demokratija je upravljanje cirkusom iz kaveza s majmunima”, međutim, maločas ga nađoh na jednom ruskom (!) sajtu. Prije toga sam u Narodnoj biblioteci prelistao nekadašnju lektirnu knjigu “Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić, uvidjevši kako je decenijama više niko ne otvara i ne posuđuje, a zadržavajući se na opisima Hlapićeve družbenice, male Gite, djevojčice iz putujućeg cirkusa, koju Hlapić i pas mu Bundaš sustižu na prašnjavom i bijelom drumu:
“…Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenina, pa druge stvari. Ta je djevojčica bila iz jednog cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari…”
“O ja znadem svašta”, ponosno je odgovarala na Hlapićeva pitanja šta zna da radi. “Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati sa dvanaest jabuka najedanput, mogu zagristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je, i još svašta takva znam što se radi u cirkusu”, a malo kasnije, u polju, u suton toploga dana, oduševiće svojom tačkom i umorne težake: “…skočila je s kola, prostrla veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela plesati. Plesala je i okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a usto udarala u mali bubanj.
Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući kliznula svaki čas kroz taj obruč kao da je vila. To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.
Od jednoga hrasta do drugoga svezala je visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke…” Kad je potom, udarajući nogom u bubnjić, zapjevala neku čudnu pjesmu koju razumiju samo komedijaši i papige i njena papiga pokazala je svoje umijeće: “:..počela se vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru. Prevrtala se tako brzo i toliko puta oko kolobara da bi zaista mogao kogod i posumnjati je li to papiga ili jopica (majmunica), što je uostalom prilično svejedno.”
Pada mi ovo, sav taj koloplet slika i sjećanja, na um dok u dubokom ljubinjskom provincijskom predvečerju, u proljeće 2010. godine, slušam riječi Miroslava Kovačevića iz Gradiške, suvlasnika (sa Emadom Budimlićem, takođe iz Gradiške) jedinog cirkusa u Bosni i Hercegovini.
- Ja sam se – priča mi Miroslav – rodio u cirkusu... Baš kao i Emad, koji je rođen u cirkusu “Bolero”... I moji djedovi, i moji roditelji – svi, samo su se tim bavili. Počelo je, doduše, davno, kada je jedan moj daleki predak, kao bogat seljak, u austro – ugarsko doba, posjetio cirkus, koji je isto ovako, kao mi sad kroz vaš, naišao kroz njegov kraj, i kad mu je za oko zapala jedna lijepa akrobatkinja. Zavrtjela mu pameću; smela mu mozak! Oženio ju je, i odveo na imanje...Mogli su živjeti bogato, otmeno… Međutim, krv nije voda... Nekoliko mjeseci poslije oni su sustigli putujući cirkus, i na radost njenih roditelja, ona će im saopštiti kako i njen muž želi da im se pridruži... Od tada se, eto, prijatelju Žarko, mi rađamo u tom svijetu, bez želje, i pored tegoba, da ga ikad napustimo... Ni ja se nikad nisam bavio ničim drugim.
Miroslav Kovačević: “Nikad se ničim drugim nisam bavio”
Slijedi opširna priča o Miroslavovim prijeratnim gostovanjima po Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, kad nije bilo granica, viza, obimne papirologije za životinje i vozila... Pa i, razumljivo, nostalgično intonirano sagovornikovo pitanje:
-Znaš li ti da je Tito cijenio cirkus? Mnogo cijenio… Nas je slao u Sovjetski Savez, otud dovodio njihove akrobate... Da se usavršavamo!
U bivšoj Jugoslaviji tri najpoznatije cirkuske porodice bili su porodice Sliva i Nađ u Vojvodini i porodica Rumštajn u Hrvatskoj:
-Mi smo u rodu s njima! – podsjeća Kovačević. – Znaš, u cirkusima ti je jedna čudna internacionala, kao malo gdje... Kao možda i nigdje više u takvom vidu. U nama ima koječije krvi, inače moja majka je Srbijanka, Valjevka... Djeca su mi isto tako vezana za cirkus. Zašto ne bi bila, kad je prema knjigama koje vodimo, iza nas se proteže jedna duga, duga tradicija?
Moj ljubazni sagovornik, između ostalog fantastični bacač noževa, vještine, dakle, gdje sitna greška može biti fatalna, nije mi mogao objasniti zbog čega nam se cirkuske tačke s takvom snagom utiskuju u sjećanje. U čemu je njihova magična moć da se tako žilavo suprotstave zaboravu...Tajna je, očito, duboko zapretena u našoj podsvijesti.
U Ljubinju, u proljeće 2010: mališani pred malim cirkusom
Zato i ove ljubinjske večeri dok gledam opčinjena lica nekoliko stotina mališana, znam unaprijed da će im se cirkuske tačke usjeći u “uspomene i dugo sjećanje!” silinom takvom da ih više nikad neće zaboraviti... Za odrasle će to možda i dalje biti beznačajne iluzionističke i druge sitnice... Ali, to su krupne sitnice.
Jer, šta je čovjek u kome ne živi dijete, šta je čovjek bez iluzija, pitam se dok završava jedna od rijetkih predstava u zabačenom Ljubinju – dok se akteri pakuju za nastavak puta, i mlaki mrak prožimaju Balaševićevi stihovi: odlazi cirkus iz našeg malog grada... I svoju magiju odnosi u neki drugi kraj…
Život s piljevinom u cipelama
Kineski cirkusi su pretežno akrobatski (ali u tom fascinantni!), dok su američki nalik našim, evropskim, pa će vam onda i ovaj biografski kroki o odrastanju u cirkusu Amerikanca Džona Smalija, rođenog 1951, lakše prionuti na dušu.
“Od malih nogu živio sam s “piljevinom u cipelama”, velike cirkuske arene redovno su po tlu posipane piljevinom, i zato se to u našim krugovima tako često kaže... Oboje roditelja bjehu članovi cirkuske družine. Brat i ja smo počeli raditi i nastupati čim smo prohodali.
Između popodnevne i večernje predstave mi djeca učili smo praviti salto, hodati po žici, žonglirati i izvoditi akrobacije na trapezu. Bilo nas je mnogo i učili su nas najstariji članovi cirkuske družine, koji su većinom poticali iz porodica u kojima je bilo već nekoliko generacija cirkuskih artista.
Pamtim nekog Italijana koji me je naučio salto. Počeo sam ga vježbati sa oko četiri godine. Ispočetka me vezao sigurnosnim pojasom, potom pridržavao rukama, trčeći kraj mene. Na kraju me je prestao pridržavati, tako da sam napravio salto bez njegove pomoći...
...Jedina nesreća koju sam ikad doživio dogodila se za vrijeme velike parade u cirkuskoj areni. Brat i ja smo bili u povorci iza klovna i dva majmuna, a iza nas je gazilo krdo slonova. Dok sam tako hodao i mahao rukama, vjerojatno sam preplašio jednog majmuna, pa me je munjevito zgrabio za ruku i žestoko ugrizao! Na svu sreću, rana se nije inficirala.
No, na lijevoj ruci i dan - danas nosim ožiljak koji se jedva vidi, ali me podsjeća na to da uvijek treba biti oprezan s divljim životinjama, ma kako dražesno i pitomo izgledale!
Mimo arene, u crkusu svi rade još mnogo poslova. Nažalost, Džonov otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kaliforniji, vozeći teški kamion, natovaren slonovima, što je bio samo jedan od njegovih obaveznih poslova...
Podsjećajući da su nastupali u nekoliko znamenitih američkih cirkusa, Džon opisuje posljednji u kom je radio – „Al G. Keli i braća Miler“:
„Imao je tri velika šatora. U prvom su bili lavovi, tigrovi, slonovi, hijene i druge egzotične životinje. U drugom šatoru održavale su se prateće predstave u kojima su obično nastupali gutač mačeva, čovjek koji je izgledao kao da je pola muškarac, a pola žena, patuljci, div i neki drugi ljudi neobičnog izgleda. Za nas djecu bilo je vrlo poučno to što smo živjeli s ljudima koji su bili drugačiji od nas. Neki su ih zvali i pogrdnim imenima, no mi smo ih smatrali članovima svoje velike porodice. S njima smo radili, jeli - i živjeli gotovo cijele godine.
Treći šator bio je najveći i imao je tri arene u kojima su istovremeno nastupali razni izvođači. Najopasnije i najspektakularnije tačke obično su izvođene u centralnoj areni. I kad bi voditelj programa pompezno kazao:
“Dame i gospodo, djeco svih uzrasta, dobro došli na najspektakularniju cirkusku predstavu na svijetu!” publici bi te riječi značile početak uzbudljivog programa u kome će vidjeti životinje, klovnove i akrobate.
A Džonu i njegovoj porodici ove su riječi označavale početak još jednog radnog dana... u životu s piljevinom u cipelama.
