Od prvog susreta sa baletom u petoj godini do profesionalnog igrača već u dvadesetoj, preko bezbroj plesnih koraka, treninga, koreografija, uloga, kao plod izuzetnog talenta i neiscrpnog rada, jedan dječački san postao je najljepša stvarnost. Stvarnost koja je dijete iz Beograda, porijeklom iz Trebinja, vinula među najbolje igrače baleta u Njemačkoj, a već izvjesno i u Evropi. Zato nije slučajno što je Nikita Gaćinović profesionalni baletski igrač „Baleta Lajpcig“ (Leipziger Ballett). Ime koje odavno ne samo da ispusuje plodne baletske, nego pronosi impozantne istorijske i umjetničke stranice i našeg podneblja.
Rođen i rastao u Beogradu, sa korijenima iz Trebinja, koje sa puno ponosa njeguje, baletske korake pažljivo gradi od ranog djetinjstva. Već sa osam godina krenuo je u državnu osnovnu baletsku školu „Lujo Davičo“, a paralelno je pohađao i redovnu osnovnu, te šest godina muzičku školu.
Izuzetan potencijal, veoma rano uočen, odveo ga je u Njemačku, gdje uz tamošnju gimnaziju pohađa i beogradsku „Kreativno pero“, obje sa odličnim uspjehom. Već tada kreće i na predstudije na Univerzitetu za muziku i scensku umjetnost u Manhajmu na „Akademiji Plesa“, pod direkcijom čuvene Birgit Kajl i tu započinje, kako kaže, pravu obuku, edukaciju i put ka profesionalnom baletskom igraču. Samo dvije godine kasnije, upisuje glavne studije na Univerzitetu u Manhajmu, smjer balet te sa svojih 15 godina postaje najmlađi student ovog čuvenog Univerziteta.
I da, djeluje jednostavno. Međutim, za ovakve rezultate, prvenstveno su zaslužni ogromna ljubav i nestvarna želja prema baletu. Strast koja traži potpunu predanost umjetnosti, igri, plesnim koracima. Put koji ne može da se gradi isključivo na krilima talenta, već traži rad, disciplinu, samoodricanje.
„Vidjeli su u meni profesionalnog umjetnika. Te riječi, definitivno su bile nešto što me guralo i uvjerilo da sam na putu na kome trebam i želim da budem. Oduvijek sam bio dijete koje je htjelo sve i svašta da proba, bez mnogo razmišljanja. Kako sam odrastao trenirao sam hokej, plivanje, skijao, pomalo igrao fudbal. Nešto što sam dugo trenirao i išao na takmičenja bilo je džudo. I često, kada bih došao u Trebinje, znao sam ponekad da vježbam i u Džudo klubu „Leotar“. Ali, za razliku od svih sportova, balet je nekako ostao i zadržao se do današnjeg dana“, započinje sa nama priču ovaj baletski igrač, čiju estetiku pokreta jednim imenom možemo nazvati čudesnom.
TREBINJE ZAUVIJEK U SRCU
„Rođen sam i odrastao u Beogradu, ali Trebinje je oduvijek bilo veliki dio mene. Tata i cijela tatina strana su iz Trebinja i, od kada znam za sebe, tu sam provodio svako ljeto. Predivnih dva mjeseca da budem sa babom i dedom i mnogim drugovima. U Trebinju sam i kršten i tu sam se uvijek osjećao kao kod kuće. Imam mnogo prijatelja iz djetinjstva sa kojima sam i dalje, više od decenije veoma blizak. Prijatelji sa kojima nije bilo bitno da li idemo na bazen, igramo fudbal pod platanima ili žmurke u Starom gradu, samo da smo zajedno i da se družimo. Za razliku od Beograda, Trebinje je uvijek bilo mjesto gdje sam se osjećao slobodno, gdje mogu da odahnem. Uvijek sam osjećao kao da tu pripadam! I to što nisam u Trebinju toliko često kao kad sam bio dijete, nije promijenilo sve ono što prema ovom gradu zauvijek osjećam!“
Predispozicije za život ispunjen plesom, kao i sportski duh, nosi u genima. Preko majke koja je vodila školu plesa u Beogradu, ali i očeve strane, u Trebinju poznate kao izuzetno sportske i fudbalske. Ipak, vlastiti izraz, posve intuitivno otkrio je sam.
„Dolazim iz porodice koja njeguje zdrav način života. Sa tatine, prilično sportske i fudbalske strane, ali i sa mamine, koja je takođe veoma atletski nadarena. Ta atletska kategorija, definitivno me nije zaobišla jer balet, koji je prije svega stil umjetnosti, neviđeno je i fizički zahtjevan. Toliko, da svaki dan, u pozorištu na primjer, koristimo iste metode i tehnologiju poput profesionalnih fudbalskih klubova. Mislim da je jedan od razloga zašto me balet, i igra uopšte, toliko privukao i privlači i dalje je što je toliko fizikalan. Moja mama je vodila veliku školu plesa u Beogradu zajedno sa jednom balerinom, u kojoj su se učili hip-hop, brejkdens i balet. Moj prvi stil igre upravo su bili hip-hop i brejkdens, koje sam igrao sa pet godina i već tada se, na mamin prijedlog oprobao i u baletu, koji mi se odmah svidio. Vrlo moguće da je jedan od razloga bio i taj što sam bio svega jedan od par dječaka na treninzima“, šaljivo nam reče.
Mi ipak vjerujemo da ga je putem koji je izabrao vodio onaj iskonski osjećaj iz dubine duše pa samim tim i najiskreniji. Da se povezanost sa baletom rodila još i prije njegovog prvog susreta sa ovim vidom umjetnosti. A da je tako, odavno sugeriše njegovo stapanje sa ritmom na posve magičan način, pokreti kojima kreira čitav novi univerzum, u kome ne postoji ništa osim čiste radosti igre.
Zato je uspješno savladao sve dosadašnje izazove. Od nove sredine i jezika, preko nove škole i studija, do prvih nastupa kao profesionalni baletski igrač.
„Bilo je jako teško sve koordinisati. Ići i na takmičenja iz biologije i matematike, na republička školska ali i takmičenja iz klavira i internacionalna u baletu. Ali sve to sam želio i uz pomoć roditelja, pogotovo mame, uspio svuda da postignem najbolje rezultate i sve tri osnovne škole završim odličnim uspjehom. Nakon ovih, pravi izazov za mene kao djeteta bila je selidba za Njemačku. Bio sam dovoljno mali da za mene taj proces bude gladak, za razliku od mojih roditelja. Zato sam za sve rezultate, na prvom mjestu, neizmjerno zahvalan roditeljima, koji su mnogo toga žrtvovali da uspijem, zatim mojim profesorima koji su vjerovali u mene, Fondaciji Sergej Polunin na beskrajnoj podršci i naravno, ništa bez vjere u Boga!“
I tu dolazimo do onog najvažnijeg – apsolutne posvećenosti kao mjerne jedinice koja neminovno vodi ka uspjehu.
„Balet je veoma specifičan i najposebniji stil umjetnosti jer se jedini može takmičiti sa sportovima na najvišem mogućem nivou. Mislim da balet ne bi bio toliko fizički zahtjevan da to istovremeno još više nije i mentalno. Jer, za razliku od sporta, cilj baleta je da mi dok postižemo isti fizički cilj, kao što su skok i visina skoka, to napravimo tako da izgleda „lako“. A to se postiže treningom. I naravno, da se postigne cilj, treba se svakodnevno raditi i nešto što se ne voli, ali se prihvata jer je to instrument za uspjeh. Zato je svakodnevni trening izuzetno važan i neophodan!“
Uprkos tome što je Nikita danas profesionalni baletski igrač i iza sebe ima veliko iskustvo, ne zaboravlja sve one trenutke koji su ga oblikovali i doveli baš tu gdje jeste. Od studija i prvih uloga, preko audicija do stalnog igrača jedne od najpoznatijih baletskih kompanija „Balet Lajpciga“ u okviru „Opere Lajpcig“ (Oper Leipzig).
„U toku studiranja na Akademiji nastupali smo i gostovali na različitim mjestima. Imao sam priliku da izvodim razne solo uloge. U toku profesionalne edukacije već sam radio koreografije velikih koreografa kao što su Džuliano Nunes, koji je za mene napravio solo ulogu, ili Vilijam Forsajt, neoklasični balet „Artifakt“ i mnogi drugi. Bio sam i na raznim seminarima, kao što su „Škola pariske opere“, „Masterklasevi u Pragu“, „Ljetnji seminar baleta Dortmund“... Imao sam priliku da budem i dio projekta „Mind the gap“ u Švajcarskoj, na koji me je poslala moja akademija. Tu sam imao solo ulogu iz koreografije „Blushing“, čuvenog Marka Geka, sa kojom smo radili turneju u Švajcarskoj“.
Kao još jedno nezaoboravno iskustvo izdvaja i najveće svjetsko baletsko takmičenje „Prix de Lausanne“, na kome je učestvovao prošle godine. I to ne samo zbog toga što je bio dio jednog ovako reprezentativnog skupa, nego i jer je nastupao kao jedini muški srpski igrač u istoriji ovog takmičenja.
„Bilo je to na zadnjoj godini studija. To iskustvo bilo je nešto što ću zauvijek pamtiti! Veliki je pritisak nositi ime svoje zemlje, svoje porijeklo i svoje prezime. Ali, to je, takođe, nešto što mi daje snagu i, još jedna od mnogih prilika koje me čine gladnim za još više!“
Nepokolebljivog duha i snažne inspirisanosti za otkrivanjem novih baletskih mogućnosti, ovaj, možemo sa sigurnošću reći, po svemu jedinstveni umjetnik, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Bezrezervno se dajući i ne odustajući pred preprekama, naprijed uvijek ide sa vjerom da ono što se srcem gradi, iznjedri najplodonosnije podvige.
Tako je, diplomiravši ono što najviše voli, utkao sebi i novu trasu, kao najljepši početak profesionalne karijere pa je na čuvenoj sceni Lajpciga do sada nastupao u komadima „Krcko Oraščić“, „Romeo i Julija“ i koreografijama čuvenog njemačkog koreografa Uve Šolca.
„Izašavši sa studija kao diplomirani baletski igrač čekala me sezona audicija. Aplicirao sam za jednu od najpoznatijih njemačkih baletskih kompanija „Balet Lajpciga“ u okviru „Opere Lajpcig“. U septembru prošle godine, nakon audicije, dobio sam ponudu da budem jedan od njihovih igrača već u sezoni 2025/2026. koju sam prihvatio. Taj trenutak kada sam postao profesionalni baletski igrač obilježio je početak moje karijere“.
KADA POZIV ISPUNJAVA
„Balet je klasičan, moderan ili savremen i neoklasičan. Danas ima sve više i više različitih stilova i nastaviće da se razvija. Pravi profesionalni igrač mora da bude spreman na sve. A to znači prilagoditi se stilu, moći da podigne partnerku iznad ramena, izvesti muške velike skokove i imati mušku energiju, krucijalnu kod muškarca. Balet i igra su: izdržljivost, snaga, eksplozivnost, balans, brzina, fleksibilnost, muzikalnost, tehnika, kreativnost, gluma, karakter i prije svega izražaj. Balet ispunjava. I kada se ta energija pokaže, kada se pokaže ta iskrenost, da te to stvarno ispunjava, to je ono što dodirne publiku. Došli su to da vide. Dakle, riječ je o razmjeni osjećanja – i igrač i gledalac dobijaju dio svega toga. Nestvarno iskustvo!“
I dok je pred njim bogata sezona uloga i potpuna umjetnička ostvarenost, Nikita i dalje njeguje onaj isti cilj koji je sebi zadao i kada je počinjao – da uvijek da više i bude najbolji koliko može biti! Zato znamo da je njegova želja da postane dio renomiranih pozorišta i, kako nam reče, jedan od najvećih srpskih umjetnika, apsolutno ostvariva. Naročito kada i pored izuzetnih ličnih dometa, silno sanja da bogato baletsko znanje i umijeće donese i na naše prostore te oblikuje neke nove naraštaje.
A, ne zaboravljajući vlastite početke, borbe i uspone, porijeklo i zemlju iz koje se potiče, na temelju ogromne ljubavi i posvećenosti grade se oni najbolji – umjetnici i, nadasve ljudi. Sve to jeste Nikita Gaćinović. Jer, utkavši u svaku ulogu, na njemu svojstven način i dio sebe, podarivši gledaocima pregršt emocija, iskrenu i snažnu povezanost, pred nas, poput alhemičara, postavlja nestvarnu čaroliju trenutka i vanvremenski doživljaj baleta!
