Novi roman Olgice Cice „Staza iznad blata“: PUT KOJIM VRIJEDI IĆI

Kako kroz život koračati ispravnim putem, kako ostati čovjek u svakoj situaciji, izdići se iznad okvira mase i ne podleći okovima društva, kako se može preživjeti gubitak, opstati imajući stav, noseći u sebi i sa sobom obrazovanje, kulturu, dostojanstvo, dobrotu, ljubav, plemenitost, lijepu riječ, osmijeh? U konačnici, kako svijetliti i biti oreol i kada se čini da je to nemoguće ili da nema svrhe, samo su neka od pitanja nove knjige „Staza iznad blata“ Olgice Cice, profesora srpskog jezika i književnosti u penziji, književnice iz Trebinja, člana Udruženja književnika Srbije i Republike Srpske, koja je i u svojoj 12. knjizi čitaocima ponudila pregršt odgovora na mnoga životna pitanja.

Da je moguće i da vrijedi radovati se životu, toj, kako je Olgica naziva „igri koju smo dobili na dar, ali i borilačkoj vještini“, prikazala je preko glavne junakinje Nade, slijepe žene, koja uprkos hendikepu, život i te kako vidi, osjećajući svaki njegov damar pulsom srca, duše i uma.

Uz Nadu, nimalo slučajno nazvanu baš tim imenom, simbolom očekivanja budućeg dobra, u knjizi se, kroz epistolarnu i formu dijaloga prepliću i drugi likovi, šaljući nam do samog kraja vrlo jasne i značajne poruke. Pored teških i bolnih sudbina, progovaranja bez zadrške o svim anomalijama jednog vremena, pripovijedajući o jakim ženama i ljudima koji to jesu i nisu, ovaj roman uporedo sa sobom nosi i snažnu poruku optimizma, vjeru da se sve što nas zadesi može prevazići, čak i kada se učini da je najteže koračati upravo stazom iznad blata.

„Izabrala sam oblik dijaloga, jer kad jedan narator priča onda to postane blijedo i dosadno. Ovdje sam pustila svaku ličnost da sama priča o onome što je tišti, što je raduje, sa čime se bori. Ovo je jednostavno razgovor duša. Knjiga je mučna, teška i bolna zato što ima mnogo teških sudbina koje su stvarne, upoznala sam ih. Ništa nisam izmišljala, samo sam promijenila imena. Međutim, knjiga istovremeno uči kako izaći iz mraka, kako da idemo vertikalom, iznad svega što je teško i ružno, a može se, moji likovi to pokazuju. I sebe sam unijela u priču o borbi, naravno, mnogo manje nego junakinju Nadu, ženu koja je ostala bez vida, a koja me oduševila kada smo se upoznale, fantastična je! Cijelog života učim od boljih, od jačih i dok budem živa to ću da radim, i divim im se. Zato je ova knjiga i veoma optimistična, pokazuje kako možemo biti ljudi koji ne dozvoljavaju da budu drugog reda, da imamo dostojanstvo i onda kada većina druge promatra vrlo kritično, vrlo površno i sa predrasudama, na šta smo svi osjetljivi. Zato je tu i akcenat na poštovanju različitosti svake vrste“, kaže nam Olgica Cice, koja je novi roman pisala u teškom razdoblju vlastitog života, usred bolesti supruga, njegovog odlaska i vremena pandemije.

BITI SVOJ I BOLJI OD SEBE

Iz ličnog ugla, iz susreta sa gubitkom drage osobe i osloncem, ali i poimanja kako se sa bolom i patnjom izboriti, gdje i u kome pronaći smisao da se nastavi dalje jer smisla uvijek ima, iznjedrio se ovaj i psihološki izvanredan roman.

U knjizi se Olgica dotakla maltene svega: djetinjstva i kako nas ono oblikuje, roditeljstva i važnosti porodice i vaspitanja, značaja obrazovanja i rada na sebi, ljubavi, religije, gubitka, strahova, padova te, možda i najvažnijeg od najvažnijeg - kako ustati nakon svakog životnog udarca.

„Uvijek ćemo imati razloga za strahove, a ja pokazujem kako se boriti sa njima. Neću da živim paralisana njima, jer onda ne živim! Ako ne smijem nekome da kažem dobar dan, da ga zagrlim, pružim mu ruku, čemu smo svjedočili tokom pandemije, kakav je to život? Zato mi je blizak dijalog. Potreban nam je razgovor koji nestaje, svodi se na minimum, na neke fraze koje ne znače ništa, nemaju emocija, postajemo nešto kao roboti, a to je ono na šta neću pristati! Sve što sam napisala, imala sam potrebu da kažem. Divim se mojoj junakinji Nadi i stavila sam je u istu ravan sa drugim ženama o kojima sam pisala, jer to zaslužuje njena snaga, to za mene znači biti čovjek. Život je poklon i treba ga poštovati! Sebe treba poštovati! Nada nikada nije bila spremna da bude tretirana kao ličnost niže vrijednosti. Zato je mnogo učila, postala izvrstan profesor vrijedan poštovanja učenika, a i kolega. Zadnjih decenija i godina smo suočeni sa puno slabosti, pada ljudskih vrijednosti u svakom smislu, puno teških situacija, puno pogrešnih poteza i prema sebi i prema drugima. Jako malo ljudi se bavi sobom i malo razgovara sa sobom, a mnogo je važno preispitivati se, čupati korov iz sebe. Znam da u svakome ima grumenčić zlata koga treba pronaći i pružiti ga drugima. Lako je pasti ali treba ustati, moraš, obavezan si jer život je dragocjen, jedan je i zaista ga treba cijeniti. Odavno sam usvojila tri riječi koje sebi ponavljam u teškim situacijama - hoću, mogu i moram. Shvatila sam da se većina ljudi uklapa u svoj komfor, a treba raditi upravo suprotno - napustiti tu zonu udobnosti i uraditi nešto što mislimo da ne možemo ili nam se ne radi. Tako se ličnost razvija i kroz to rastemo“.

Kako koračati tim putem i gledati na život iz posve drugačije vizure uči nas Olgica, onako kako je 41 godinu rada u prosvjeti učila i sve svoje đake, ali i svoje kćerke, sve vjerne čitaoce, prijatelje i sve one koji žele i znaju da je čuju.

RAZGOVOR NAM JE POTREBAN

„Hoću da budem to što jesam. Možda sam izrasla u ovakvu osobu koja voli ljude zato što sam 41 godinu radila sa učenicima koji postaju ljudi. Učila sam od njih, i oni od mene. Shvatila sam da prvo moram biti čovjek, pa tek onda profesor. Učenici predmet zavole ili ne zavole kroz predavača, a moj cilj je bio da ih što više opismenim, da zavole knjigu, tog velikog učitelja. Zadovoljna sam onim što sam postigla i ponosna sam na solidan broj bivših učenika koji su krenuli mojim putem. Često sam umorna i gladna poslije posla obavljala individualne razgovora sa učenicima kod kojih sam uočila problem. Razgovor nam je potreban. To je most preko koga se upoznajemo, razumijemo, rješavamo nesporazume. Mihajlo Lalić je rekao: „Drvo se na drvo oslanja, čovjek mora na čovjeka“ - zaista tako mislim i ma koliko se danas emocije smatrale prevaziđenim, ja svoje srce rado dajem drugima. Jednostavno je, usrećiti nekoga, znači usrećiti sebe!“

„Rad na sebi je borba, pa i maksima moje junakinje glasi - hoću da budem bolja od sebe! Uvijek postoji neko ko će to da cijeni. Nada govori o tome kako su tretirani slabovidi i slijepi ljudi u Rusiji. Školovani mogu da postanu profesori, doktori nauka, balerina koja ne vidi pleše sa suprugom, on je vodi. Nažalost, naša socijalna politika je jako loša, ljudima sa hendikepom se ne daje šansa i oni nerijetko potonu radeći jednolične, najprostije poslove, ili ništa. Ona je svjesna da ima pamet, što se pokazalo kada je išla na izložbu slika upriličenu za slijepe i slabovide. Reagovala je na lažno divljenje lažnoj vrijednosti. Imala je hrabrosti da stane pred tolike ljude i zauzme se za sve koji imaju problema sa vidom! Uprkos svemu ona je svoja, kao i svi likovi u knjizi. I svi su još uvijek živi, spremni na život i zahvalni na svemu što ih je oblikovalo takvima kakvi jesu“.

STVARATI LJEPOTU JE PREKRASNO

Ličnu snagu Olgica Cice je, reče nam, pronašla u mnogo čemu pa i u pisanju ove knjige, stvaranju koje joj je u datom trenutku predstavljalo spas. Duboke emocije pretočene u razgovor dvije žene, Nade i Valentine, prepoznate su i roman je nagrađen „Poveljom kneginje Milice“.

„Pisanje ovog rukopisa za mene je bila terapija. Dok mi je bolovao suprug i dok je gubio bitku sa smrću, bilo mi je teško. Nisam htjela da ga negdje smjestim, željela sam da svoje zadnje dane provede u krugu porodice okružen ljubavlju. U trenucima kada mi je bilo potrebno da predahnem, pisala sam ono što osjećam. Stvaralaštvo je ljekovito. Rukopis sam jedno vrijeme ostavila da odstoji, a onda se pojavio konkurs „Udruženja srpskih spisateljica“ na koji sam ga poslala. Od 46 rukopisa osvojio je prvo mjesto i dobio „Povelju kneginje Milice“. Onda sam sebi rekla - Hajde da vidimo kako će proći na još jednom konkursu i rukopis pošaljem i na Deretin konkurs za neobjavljene romane. Među 246 rukopisa, ušao je u uži izbor. Tada sam sebi rekla - ovo treba da štampaš! Nisam bolesno ambiciozna. Bitno mi je da zaposlim mozak i dušu, da nešto stvorim, a sve poslije toga me manje interesuje. Odlučila sam da knjigu objavim, jer mislim da ima jake poruke. Nikada ne čitam ponovo svoje objavljene knjige, a ovu jesam. Pisala sam je u trenutku svog velikog haosa i kada sam je smirenije pročitala, zaista sam ponovo shvatila da je treba dati ljudima. Ispovjedna je, psihološka i socijalna. Dotakla je mnoge društvene probleme, ali pokazuje i koliko je čovjekova psiha složena i komplikovana. Svi smo mi mali kosmosi i često nismo ni svjesni šta sve nosimo u sebi. Ova knjiga je pokušaj da se bar nešto od toga otkrije.“

MUDROST VASPITANJA

„Davno sam shvatila da je ljubav roditelja ne samo maženje i tetošenje, pri čemu se često djetetu odsijecaju krila. Za mene je roditeljska ljubav u pametnom osposobljavanju djeteta za život. Djeca moraju da odu kad odrastu u svoje živote, s kojima treba da se nose. Radeći na ovoj knjizi, često sam pokušala žmureći da zamislim da tako živim, poput moje junakinje. Da, izgubila je, po meni nešto najvažnije, vid, ali u njoj sam pronašla i pamet i obrazovanje, ona se nije predavala, za nju nije bilo ni prepona ni prepreka i to je ono što je fantastično. Takvom ju je izgradilo vaspitanje oca koji je bio često i surov, ali je sebi postavio zadatak da je osposobi za život. To je za mene ljubav, zaista. I mada ga je u nekim momentima mrzila kao što djeca to znaju, kasnije je bila zahvalna, jer je shvatila veličinu očeve brige i ljubavi za nju. Nada nije neko sa nedostatkom, ona je cjelovita i jaka ličnost, i vrlo razumna. Odriče se svjesno ali teško majčinstva, jer se njena bolest genetski prenosi. Ne želi da bude odgovorna za nečiju nesreću, ali ima snage i ljudskosti da prigrli jedno bolesno dijete, ne odustajući ni od nje ni od sebe“.

Knjigu „Staza iznad blata“ Olgica Cice napisala je prije dvije godine. Prije objavljivanja, željela je da kvalitet rukopisa isproba na konkursima.

„Volim rukopise da šaljem na konkurse gdje me niko ne poznaje. Oduševio me je uspjeh moje knjige „Miris čovjeka“, koja je na konkursu „Zlatno žensko pero“ ušla u najuži izbor i stala parelelno sa romanom Gordane Kuić, koja je tada dobila prvu nagradu. Meni je to bilo kao san! Niko me nije poznavao, a knjiga je tako visoko ocijenjena. Kada sam pisala o Nadeždi Petrović u knjizi „Boje i barut“, osvojila sam drugu nagradu na konkursu „Miroslav Dereta“ i doživjela izuzetnu promociju u Beogradu koju su mi priredili“.

Za romane i knjige poezije, Olgici Cice opravdano i s razlogom su pripale brojne nagrade. Svako priznanje, kako nam kaže, na prvom mjestu predstavlja potvrdu da je ono što piše kvalitetno i da vrijedi.

„Da toga nema zavukla bih se u mišiju rupu, ne bih nudila ljudima nešto što nema vrijednosti. Pored toga, nagrade su i stimulans. Uvijek sam nešto pisala ali za sebe i mnogi ljudi tako odustanu, što je šteta. Kad god sam među đacima prepoznala talenat, pomagala sam im i bodrila ih. Stvarati ljepotu je prekrasno! Kada sam objavila prvu zbirku poezije i ostala živa, shvatila sam da to mogu i ja, a ne samo drugi. Najviše sam to uradila da pokažem svojim kćerkama kako izgleda jaka žena koja se usudi! Volim ljude i svaku knjigu sam napisala sa namjerom da poneko pronađe sebe. U ovoj knjizi sam pisala o stvarima koje se tiču mnogih. Pišem o tugama i bolima, ali i snazi kao putokazu, kako meni, tako i drugima. Svako vrijeme je na neki način teško, ali to nije opravdanje za slabost. Moramo nastojati biti bolji i jači od sebe i uvijek slaviti život!“

EMOCIJE SU DRAGOCJENE, DARUJMO IH

Olgica Cice je u svojoj novoj knjizi napisala da joj se sviđa da bude demode, da pred sobom nosi kao transparent srce svoje, i iznjedrila je priču o pruženoj ruci, ruci podrške, razumijevanja, prijateljstva, ljubavi, davanja, ruci nade, borbenosti, vjeri, o susretu sa životom u sebi samima i izvan sebe. Kao neko ko je uvijek cijenio ljepotu, dobrotu, ljubav, mnogo polaže na emocije i bez zadrške ih sa drugima dijeli. I baš takvim, neprikosnovenim postulatima istine, slobode i sreće, uvijek vješto isprepletenim u Olgicinim likovima, darovani smo ovakvim djelima.

„Ako krijemo emocije, one zakržljaju. Treba ih ispoljavati, jer zato i postoje. Shvatila sam davno da život funkcioniše po principu zakona spojenih posuda - vjeruj u Boga pa će ti pomoći, daj čovjeku poštovanje, osmijeh, svoju dobrotu i dobićeš je. Dakle, ono što dajemo, na neki način nam se vrati, a bitno je prepoznati da se vratilo. To je ono što izaziva zahvalnost! Brinuti o ljudskosti u sebi, stvoriti prijatno mjesto, oazu svog mikrosvijeta sa onima sa kojima dišemo isti vazduh i govorimo isti jezik. Cijenim lični izbor više od  onoga što nam je nametnuto od rođenja. Rođenjem smo obilježeni religijom i nacijom, često pogrešnim mjerilima iz kojih nerijetko izranja mržnja prema drugima, a to nikoga ne može usrećiti. Uvijek se sjetim misli Rastka Petrovića iz meni prelijepe knjige „Ljudi govore“ - Otadžbina traži od tebe da je voliš, ali ne i da ubijaš za nju. Isto se to može reći i za ljude, dakle, važno je da primijetimo drugo biće koje je divno, koje ima ljepote u sebi i vrijednosti, na čemu, takođe, insistira ova moja knjiga. Toliko toga ne znamo o sebi i trebamo to dobro potražiti u svom rudniku, to je ono biti čovjek, to je to svjetlo koje nas vodi stazom iznad blata. Njome se rjeđe ide, ali vrijedi!“

STVARALAŠTVO VIŠESTRUKO NAGRAĐENO

Prvu knjigu poezije „Rijeka je starija od nas“ Olgica Cice objavila je 1999. godine. Zbirku poezije za djecu „Predstavljam se, ja sam kralj“ i roman za djecu i omladinu „Zemlja Igorova“ objavljuje 2001, a 2006. roman za odrasle „Miris čovjeka“, koji je uvršten među pet najboljih ostvarenja pisaca na srpskom jeziku za 2006. godinu na Bazarovom konkursu „Zlatno pero“. Zbirku kratkih priča „Nizvodno od bajke“ objavila je 2009. godine, a tri godine kasnije roman o poznatoj srpskoj slikarki i heroini Nadeždi Petrović „Boje i barut“, drugonagrađeni rukopis na Konkursu za neobjavljene romane „Miroslav Dereta“ u Beogradu. Dio ovog romana, koji govori o ratnim godinama Nadežde Petrović uvršten je u monodramu beogradske glumice Biljane Đurović, koja je premijerno izvedena 2014. u Beogradu, a potom u Rusiji i širom Evrope. Godine 2012. objavljuje zbirku poezije „Maturanti“. 2014. godine sa dvadeset pjesama uvrštena je u Antologiju savremene srpske lirike u istočnoj Hercegovini pod nazivom „Hercegovački vijenac“. Iste godine sa poezijom za djecu uvrštena je i u „Antologiju dečije poezije“. Godine 2015. objavljuje knjigu bajki za djecu „Bakine priče“, koja je osvojila prvu nagradu na Konkursu Udruženja književnika RS „Stanko Rakita“. Dvije godine potom, 2017. objavljuje roman o majci Terezi „Ernestina priča“, a 2019. i roman „Obala“. Rukopisom romana pod radnim naslovom „Iskre u tami“ 2022. osvojila je prvu nagradu na konkursu Udruženja srpskih spisateljica i „Povelju kneginje Milice“. Kasnije je rukopis dobio naslov „Staza iznad blata“. Iste godine osvojila je i treću nagradu za poeziju na italijanskom Međunarodnom festivalu poezije. Prošle godine objavila je i zbirku poezije „Pričaj sa sobom“. Objavila je i značajan broj književnih recenzija, sa uspjehom kao mentor radila sa nadarenim srednjoškolcima, a njena poezije prevođena je na engleski jezik. Dugogodišnji je član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske.

Do sljedećeg romana za koji već ima ideju, a naročito želju da piše i bavi se onim što voli i, kako kaže, umije da radi, Olgica Cice je knjigom „Staza iznad blata“ pred nas iznova postavila veliki zadatak, kako da radimo na sebi i postanemo bolji ljudi, te da od sebe i drugih lako ne odustajemo. Da u traženju sebe ne zaboravimo biti i svjetionik saosjećanja, razumijevanja, nade i ljubavi!