Primarijus doktor Ljiljana Buha, danas načelnik Odjeljenja za pedijatriju sa neonatologijom, u Trebinje je stigla prije više od trideset godina, iz Srbije, kao mladi ljekar željan znanja, ambiciozna i spremna da radi. Kroz desetogodišnju praksu pedijatra shvata da je Trebinju neophodan neonatolog kako bi se novorođenim bebama pružila adekvatna medicinska potpora. Odlazi u Beograd na subspecijalizaciju sa koje se vraća 2004. godine kao prvi školovani neonatolog u Republici Srpskoj i pokreće Službu za neonatologiju pri pedijatriji trebinjske bolnice. Vođena krilaticom da je za dobro preduzeće potrebna infrastruktura, oprema i kadar kreće u lavovsku borbu za zdravlje naše djece i novorođenčadi koja i danas traje.
Primarijus doktor Ljiljana Buha
„U Trebinje sam došla iz bolnice u Prijepolju, kao pedijatar i ljekar dobrovoljac, tokom rata 1993. godine, jer je moj suprug dr Stanko Buha, anesteziolog, neposredno pred rat počeo raditi u trebinjskoj bolnici. Zbog ratne opasnosti i neposrednih ratnih dejstava, tada nije bilo mnogo djece u gradu niti su bila često hospitalizovana tako da pedijatrija nije bila naročito razvijena u tom periodu. Ipak, veliki problem je bio prekid komunikacije sa Mostarom koji je bio glavno mjesto za slanje teže bolesne djece. Ujedno, i nedostatak benzina, auta i civila koji mogu da voze onemogućavao je slanje djece u neke veće centre te smo tokom rata morali da liječimo i mnogo izazovnije slučajeve nego danas“, započinje priču doktorica Buha koja je Medicinski fakultet u Beogradu završila sa 24 godine.
Doktorica Buha ističe da je uvijek voljela izazove i da ih je rado prihvatala, ali joj je veoma značila i podrška doktora Gutića koji je bio načelnik prije nje. Bila je, priča, svjesna da će joj uvijek priskočiti u pomoć i to ju je guralo naprijed. Ipak, tokom rata, a i kasnije, uvijek se nametao problem pružanja adekvatne medicinske potpore novorođenčadima.
„Tokom karijere su mi bebe pravile problem jer novorođene bolesne bebe ne mogu da podnesu transport, a na primjer 1996. godine je rođeno oko 800 beba u ovom porodilištu i vi morate da očekujete najmanje četiri teško bolesne i 150 beba koje će zahtijevati neku medicinsku potporu, a vi ne znate puno o tome. Srećom, uspjela sam da uspostavim odličnu komunikaciju sa Podgoricom kako bismo naše bebe slali njima. Tamo su radile entuzijastične žene koje, pored toga što su pomogle velikom broju trebinjskih beba, pomogle su i meni praktično me natjeravši da upišem subspecijalizaciju neonatologije. U cijeloj državi tada nije bilo školovanog subspecijaliste neonatologa“, priča nam doktorica Buha koja je imala 10 godina staža, supruga i dijete kada je krenula u Beograd na subspecijalizaciju svjesna potrebe i željna znanja koje će pomoći bolesnim bebama, ali i olakšati njen rad sa njima.
Kada je doktorica Buha izabrala da specijalizira pedijatriju vodila se ljubavlju prema djeci, dok se za neonatologiju odlučila uslijed činjenice da radi u bolnici koja je predaleko od prvog specijalizovanog centra i da je za bolesnu bebu transport rizičan i predug. Ipak, nije se pokajala i sa ljubavlju i strašću radi svoj posao, kako tada tako i danas.
„I danas neki pedijatri imaju problem što ne shvataju da im nedostaje znanja u ovoj oblasti i da novorođenče nije isto kao mala beba, a još manje kao dijete. Sa subspecijalizacije sam se vratila 2004. godine i doktor Gutić se složio da otvorimo Službu za neonatologiju. To je baš bio rudarski posao za koji sam dobila nagradu Komore doktora medicine Republike Srpske za organizaciju zdravstvene službe. Tada su u bolnici pored doktora Gutića radili i doktor Pudar i doktorica Medan koja je došla sa specijalizacije. Tako sam, u prostorijama ginekologije napravila Fiziološku neonatologiju za zdrave bebe, dok je Patološka neonatologija ostala na pedijatriji. Odmah sam pristupila obuci kadra i nabavci opreme. U to doba smo imali jedan inkubator star preko 40 godina. Popis potrebne opreme sam počela da pravim još na subspecijalizaciji jer sam morala da znam do najsitnijeg detalja šta treba nabaviti – veličinu igle, katetera, maske, sonde... Ali, istina je da sam uživala u svom poslu i žao mi je što danas kod mladih rijetko vidim tu vatru u očima, entuzijazam i želju da nešto stvore i budu prvi koji će uraditi nešto novo. Mene je taj stvaralački duh nosio. Danas je mnogo lakše, napišeš šta ti treba i uprava odobri. Tada nije imao ko da nam odobri nabavku opreme jer je bilo poslijeratno vrijeme i nije bilo novca niti uređenog državnog sistema, dovijali smo se na razne načine i tražili donatore, a na primjer, prvi inhalator koji sam uspjela da dobijem od doktora u Banjaluci doneli smo doktor Pudar i ja vraćajući se sa jednog kongresa“, priča doktorica Buha koja u Banjaluku odlazi prvi put 2001. godine i shvata značaj uspostavljanja dobre komunikacije sa njihovom bolnicom i ljudstvom.
Ubrzo nakon što je uspjela da uspostavi dobre odnose sa Banjalukom, zahvaljujući predanom radu, trudu, zalaganju i upornosti, postaje potpredsjednik Udruženja pedijatara Republike Srpske čiji je dio rukovodstva još uvijek.
„Voljela bih da makar dio entuzijazma koji smo mi imali za lično napredovanje i društveno dobro vidim u današnjim generacijama. Od svog vremena i novca smo radili za društveno dobro, dovijajući se na razne načine. I obuka osoblja za rad na neonatologiji zahtijevala je snalaženje pa sam tako znala da zovem drugaricu u Podgorici i zamolim da primi moju sestru tri dana kako bi naučila nešto. To su bile poslijeratne godine u kojima je građenje pedijatrije i neonatologije bilo u okviru građenja države, nešto što je prekinuto smo gradili i izgradili“, priča nostalgično doktorica Buha, ali i nakon 30 godina očiju punih vatre i želje za napretkom, ali i ponosa što su iz ničeg napravili nešto.
EDUKACIJA OSOBLJA JE NAJVAŽNIJA
„Udruženje pedijatara Republike Srpske ima dva godišnja sastanka, pedijatrijske dane i stručni sastanak. Prošle godine su se pedijatrijski dani održavali u Trebinju i bili smo domaćini velikom broju stručnjaka, profesora, pedijatara, a dolazili su i subspecijalisti raznih grana od kojih smo mogli da čujemo novine. Često i mi, kao pedijatri Bolnice Trebinje, imamo svoja predavanja pa budem predavač ili prezentujem neki naš slučaj koji bi mogao da edukuje na neki način. Za urađene, prezentovane i objavljene radove sam 2012. godine dobila naziv primarijus. Između ostalog, u to smo uključili i specijalizante i mislim da je to zaista od velikog značaja i za nas i za njih i za pacijente. Takođe, bio je Kurs reanimacije novorođenčeta u koji smo, pored naših sestara, uključili i ginekologe i ginekološke sestre jer je jako važna edukacija svog osoblja koje se bavi bebama. Učestvujemo i u radu Udruženja pedijatara Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske i bivamo pozvani na sve njihove skupove za aktivno učešće. Svaka edukacija, bilo da odem ja ili neko od kolega, sigurno je za dobrobit naših pacijenata, Bolnice Trebinje i našeg odjeljenja“.
Doktorica Ljiljana postaje načelnik 2008. godine i tada, uz pomoć donatora, renovira odjeljenje – klimatizuju se sobe, odvaja se soba za infektivne bolesti, pravi se soba za intervencije, mijenja se kuhinja, dok se paralelno nabavlja oprema i edukuje kadar za obavljanje procedura koje dotad nisu postojale. Zbog stalnog nedostatka pedijatrijskog kadra, što je tendencija i u zemljama u okruženju, podizanje kvaliteta pružanja usluga na viši nivo je bilo nemoguće.
Odjeljenje za pedijatriju sa neonatologijom
„Kada šaljemo pacijenta u neke druge medicinske centre to je uglavnom zbog određenog protokola kako bi se nešto dodatno ispitalo inovativnim metodama koje mi ne možemo da uradimo niti je isplativo na mali broj djece praviti neke velike dijagnostičke ili terapijske centre. Međutim, mislim da treba poraditi na razvijanju ljudskih resursa jer su potrebne godine kako bi pedijatar sazreo toliko da možete da ga ostavite samog bez bojazni. Jer, pored toga što on ne može odmah prepoznati da li je dijete teško, srednje teško ili lako bolesno, ne zna uspostaviti dobru komunikaciju sa roditeljima. Svaki pedijatar mora pomalo biti i psiholog. Logično je da se čovjek plaši, u svakom poslu postoji strah od neuspjeha, ali ispred roditelja ne smije da stane pedijatar na kom se uočava strah, to je pogubno. Tada morate djelovati samouvjereno i biti svjesni da je znanje ono što vam daje moć. Neophodno je da stalno radite na svom znanju, da svoje vještine umnožavate i da u svakom trenutku znate po kom protokolu radite i gdje to piše jer se bavimo čuvenom medicinom zasnovanom na dokazima“, izričita je načelnica pedijatrije i ističe da su pedijatrija trebinjske bolnice i ona kao pedijatar visoko kotirani kako u pedijatriji Republike Srpske tako i u okruženju.
PODRŠKOM DO ISPRAVNOG DOJENJA
„Rekla bih da se svake godine broj majki koje doje svoje bebe značajno povećava i vjerujem da sam dobrim dijelom zaslužna za to. I medicinske sestre i ja stalno pričamo majkama o važnosti dojenja i trudimo se da im pomognemo da shvate da mlijeka ima, da treba strpljenja i da će ono nadoći. Za ispravno dojenje je jako bitno ohrabrenje i podrška majci. Dojka je fabrika za preradu hrane i svi toksini koje majka unese hranom idu u njenu jetru, a bebi ide čista hrana. Majčino mlijeko je idealna hrana i bitno je podržati majku i na tome stalno i neumorno radimo“.
Ovaj vrsni pedijatar naglašava ljubav koju djeca znaju da pruže i prepoznaju, ali i njihovu sposobnost da budu srećna i raduju se pa je za nju, kao doktora, ali i čovjeka, velika stvar kada tome doprinese.
„Posebno mi je drago kad mi na ulici pritrče djeca i kad me roditelji sa radošću i ozarenošću pozdrave. To pozitivno prepoznavanje i zahvalnost koju vidim u njihovim očima su potvrda da svoj posao radim dobro. Moj postulat je da svako dijete treba liječiti kao sopstveno i nadam se da sam tome uspjela da naučim i svoje mlađe kolege. Svakom djetetu ispred kog sam stala uradila sam upravo ono što bih uradila i svom da ima takve simptome i tegobe“, otkriva nam doktorica svoju metodu uspješnog liječenja i ističe da je ključ njenog uspjeha upravo ogromna ljubav prema poslu kojim se bavi.
JELENA RATKOVIĆ – GLAVNA MEDICINSKA SESTRA NA ODJELJENJU
Jelena Ratković, trenutno glavna medicinska sestra na Odjeljenju pedijatrije sa neonatologijom, nakon završene srednje medicinske škole se zaposlila u Bolnici i počela da živi svoj san. I posle 20 godina radnog staža, od kojih je 18 provela na pedijatriji, kaže da sebe ne može da zamisli u nekom drugom poslu.
„Kada sam došla u Bolnicu Trebinje, prvo radno mjesto mi je bilo na Fiziološkoj neonatologiji i tu sam radila 12 godina. Tu sam naučila da za rad sa djecom treba imati ljubav i posvijećenost. Radimo zaista odgovoran posao i sigurna sam da može da ga obavlja samo neko ko zaista voli djecu i medicinu. Ali, ipak, rad sa djecom sam ja“, priča nam Jelena.
S obzirom da radi sa najosjetljivijom populacijom, neminovno je da postoji određena doza straha, ali ga je, podvlači, neophodno prevazići za dobrobit i djeteta i majke. Kao i doktorica Buha i Jelena ističe važnost kadra, kako doktora tako i medicinskih sestara.
„Posao medicinske sestre na pedijatriji je jako specifičan i potrebno je sigurno godinu dana da se sestra obuči. Zamislite situacije kada bebi od 10 dana treba izvaditi nalaze ili plasirati braunilu, to nije lako i mora da postoji strah naročito kada nemate iskustva. Zato smatram da treba raditi na edukaciji i obuci kadra kako bi i sestre bile svjesne svog znanja i imale samopouzdanja. Jer, bez vjere u sebe, ne možete da radite ovaj posao savjesno i odgovorno“, naglašava glavna medicinska sestra.
Kako nam Jelena priča, u odnosu na njene početke u Bolnici, Odjeljenje za pedijatriju je mnogo naprijednije, dobili su novu opremu, uveli nove terapije, a kadar je edukovan. Iako posao i probleme sa odjeljenja često nosi kući i razmišlja o djeci koja se liječe na pedijatriji, isto tako je najsrećnija kada djete, zdravo i zadovoljno, napusti njihovo odjeljenje. Tada zna da je izabrala pravi posao za sebe.
Doktorica Buha ističe važnost pedijatrije, ali i toga da društvena zajednica shvati da je nedostatak pedijatara posljedica, a ne uzrok. Neophodno je, kaže, osnažiti pedijatriju i animirati mlade ljekare da ona bude njihov izbor specijalizacije.
„Trenutno imamo tri doktora na specijalizaciji koje planiramo da šaljemo na subspecijalizaciju i tako raširimo djelatnost kojom se bavimo. Uz to, u planu je i primanje još specijalizanata tako da mi se čini da idemo naprijed i da je planiranje ljudskih resursa značajno bolje“, priča nam doktorica Buha srećna što Odjeljenje za pedijatriju trebinjske bolnice počinje da se razvija u pravom smjeru.
Koliko god da se uvode inovacije i tehnologija napreduje, ljudski faktor je i dalje najvažniji za razvoj svake djelatnosti. Čini se, veoma lako bi i najnoviju oprema i najljepše prostorije za rad prekrila sjenka nedostatka kvalitetnog i obučenog kadra spremnog da se bori kako za svoj lični napredak tako i za napredak društva.
„Pedijatri moraju biti posebni doktori, kao što i profesori moraju biti posebni ljudi. Ukoliko to nije na visokom nivou i ako to ne uvažavamo, a uništavamo, stvaramo problem sa našom budućnošću jer upravo zdrava populacija djece daje zdravu populaciju odraslih ljudi“, zaključuje doktorica Buha.
