KoloTREBINJE | Tihomir Kijac, maketar i ekspert za konzervaciju muzeoloških objekata, uz pomoć aviomontera Novice Sudara, mrtvom kolu iz Dolova vratio je život. Polovina kola, u autentičnom obliku, zahvaljujući finansijskoj pomoći HET-a biće postavljena u Muzeju Hercegovine.
Upućujući na knjigu Sava Pujića, u kojoj su se našle i mjere mrtvog kola iz Dolova, Kijac podvlači da su mrtva kola bila specifična jer ih je pokretala ljudska ili stočna snaga...
- Pujić je izdvojio par primjera raznih kola, od onih nekoliko u Trebinju, do onog na Cibrijanu. Mrtva kola obično su postavljana u kućišta izdubljena na nekoj njivi uz obalu. Do kola nekim kanalom, prokopom, dovođena je voda. U Ljubomirskom polju, voda se izvlačila iz bazena koji su se punili pištalinama. Inače, mrtva kola imala su mnogo manji zalivni kapacitet nego obična kola na Trebišnjici. U svojoj knjizi Pujić im je posvetio posebnu pažnju jer ih smatra simbolom vječnog nastojanja naših predaka da svojim mukotrpnim radom i na vrlo ograničenom obradivom zemljištu omoguće svoj opstanak, kao i zbog njihove ekskluzivnosti, jer nije poznato da li su još negdje u regionu postojale naprave za izvlačenje vode pokretane isključivo ljudskom snagom.
Mrtvo kolo zvalo se i “taban kolo”, međutim, to je danas malo poznato, jer o tom tipu kola mogu svjedočiti samo stariji Trebinjci.
- Tako, i kolo u Dolovima - kaže Kijac - bilo bi zaboravljeno, da jednom prilikom Milo Gudelj nije pokazao mjesto gdje se u Goričkom jezeru jedno takvo, mrtvo kolo nalazilo. Tada na scenu je stupio ronilački klub "Posejdon" iz Trebinja. Ronioci su 2010. godine locirali i snimili kolo. Tom prilikom, zaključeno je da je kolo oštećeno, i velikim dijelom utonulo u mulj. Sredinom 2011. godine, oko mrtvog kola u Dolovima angažovali su se stručnjaci iz Muzeja Hercegovine i iz Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa. Ljudi iz HET’-a izvukli su ostatke kola i napravile njegov tehnički opis. Ove godine, kolo je u komadima dopremljeno u Muzej Hercegovine gdje su Kijac i Sudar nastavili sa restauracijom.
Kolo je postavljeno na čvrsti nosač, a zatim uslijedila je konzervacijama specijalnim sredstvima.
Uglavnom od munike, originalno kolo napravio je majstor Džafer Arslanagić poslije prvog svjetskog rata. Taj ručni rad otežavao je restauraciju, ali Kijac je upotpunosti zadovoljan urađenim.
- Najvažniji dijelovi dobro su očuvani, a konzervacija je obavljena u stopostotnom gabaritu, tako da su svi procesi truljenja zaustavljeni.
GT