Prošla godina bila je jedna od onih na koju hercegovački pčelari dugo čekaju. Upamtiće je po neobično visokim prinosima za ovdašnja medobranja. Po punim košnicama koje su iskupile višegodišnji trud, ulaganja i strpljenje. Iako ni pčelarska sreća ni neuhvatljive ćudi prirode nemaju mnogo veze sa zakonima vjerovatnoće, čini se da bi za ovdašnje prilike bilo previše očekivati da dvaput zaredom obilato zamedi. Ove godine malo će koja vrcaljka da okreće. Pčelari će sezonu pokušati što prije da zaborave, kao i svaku raniju koja bi im donosila samo brige i trošak.
Ognjen Skočajić
Naš sagovornik Ognjen Skočajić, jedan od rijetkih iz mlađe generacije naših pčelara koji su se ozbiljno posvetili ovom plemenitom pozivu, kaže da ni mnogo starije kolege, one sa višedecenijskim stažom među košnicama, ne pamte težu i goru godinu.
„Tokom cvjetanja medonosnog bilja vremenske su prilike bile uglavnom nestabilne i pčela nije mogla da radi. Još na početku nešto više proljećne temperature su prirodu izmamile ranije nego obično, ali je ubrzo došlo do zahlađenja pa je veći dio nektara ostao nepokupljen. Nekako je ove godine u isto vrijeme krenula vegetacija i u višim i u nižim krajevima, pa su pčelari i tu ostali uskraćeni - jer je praksa da koriste tu vremensku razliku kako bi pomjerali svoja društva tamo gdje paša pristiže. Nakon zanovijeti, kadulje i drače – došla je planinska livada, gdje su pčele u stanju da za kratko vrijeme prikupe velike količine nektara, kao što je bio slučaj prošle godine. Međutim, ove godine je sve tako kratko trajalo da je samo onaj ko se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i sa pčelama u dobroj kondiciji mogao nečemu da se nada. Trenutno cvjeta vrijesak, pčele su počele nešto da prikupljaju, ali su ubrzo uslijedile kiše i pad temperature. Očekuje se da će i vrijeme pred nama biti nestabilno. Tako da su sad i najveći optimisti među pčelarima izgubili nadu. Većina bi bila zadovoljna da pčele donesu samo toliko hrane koja će njima biti dovoljna da prezime. Ali i to je neizvjesno“, priča nam Ognjen o ovosezonskim pčelarskim nedaćama.
U pčelinjaku Skočajića ima nešto meda ali je prosjek po društvu, napominje ovaj pčelar, veoma nizak. I to nešto prikupljeno je zahvaljujući snazi kvalitetno pripremeljnih društava i dobrom tajmingu prilikom selidbe sa jedne lokacije na drugu. Veći dio godine, priznaje, bili su prinuđeni da društva dohranjuju šećernim sirupom, podrazumijeva se – samo u količinama da bi preživjela.
Pčelinjak Skočajića u Cerovcu
„Neki prosjek u godinama kojima pčelari u Hercegovini mogu biti zadovoljni u smislu da im se trud isplatio - bio bi petnaestak kilograma po društvu. Prošle godine je prosjek po društvu dostizao čak trideset kilograma. A ove godine veliki je broj pčelara koji nisu uopšte vadili med. Niti jedan kilogram. U ovakvim godinama - ne samo što nemate prinose, već vas pritišću i neuporedivo veći troškovi“, ističe Skočajić.
NE PČELARI SE SAMO ZBOG ZARADE
Brige i nedaće ne mogu pokolebati istinske posvećenike. Ljubav je to koja ne uzmiče - i kad joj nije uzvraćeno. Ognjen nam kaže da se pčelarstvom niko i ne bavi samo zbog dobiti i da je većina u ovom poslu u prvom redu zato što u njemu uživa.
A kad Ognjena slušate čini se da je pčelu lako zavoljeti. O razlozima bi se mogla ispisati čitava biblioteka. Najsavršeniji primjer organizacije u prirodi. Superorganizam kroz koji se informacije toliko brzo prenose i nepogrešivo usmjeravaju ogroman broj jedinki prema zajedničkom cilju. Pčele su i danas tajna koja intrigira naučnike...
Ognjen je već peta generacija pčelara u porodici. U zavičajnom Mostaru Skočajići su pčelarili još prije jednog vijeka. Poslije rata tradiciju obnovili u Trebinju. Počelo je od nešto djedove ušteđevine, uz koju je išlo i zavještanje: da se za taj novac djeci kupe dva roja.
Sa pčelama se počeo družiti još kao dijete, pomažući ocu u pčelinjaku. Tada, priznaje, uglavnom pod prisilom i nerado. Tek je na fakultetu nešto u njemu potaklo staru porodičnu žicu. Susret sa životom u velikoj urbanoj sredini i spoznaja da ga ništa od toga ne privlači – bili su svojevrsni okidač. Kaže – kući se vratio prosto sa drugačijim stanjem uma. Tada je već znao da će se posvetiti pčelama...
Iz porodičnog albuma: Pčelarenje sa ocem Mrkšom i sa rojevima kupljenim novcem iz djedovog zavještanja
„Bilo je i straha upuštati se u nešto što samo po sebi podrazumijeva neizvijesnost i ozbiljan rizik. I dan danas imam isti problem – da mi ikako može biti, bavio bih se isključivo pčelama i živio od toga. Ali idem ka tome i nadam se da ću biti profesionalac u pravom smislu. A pčelar profesionalac se bavi samo pčelama - i ne bavi se drugim stvarima“, kaže naš sagovornik – koji, da i to pomenemo, kao rukovodilac Pčelarske zadruge „Žalfija“ dobar dio dana upravo mora da se bavi raznim drugim stvarima - administrativnim, finansijama, trgovinom...
Pčelinjak Skočajića je u međuvremenu narastao na oko 250 pčelinjih zajednica. Iako oko pčela uglavnom rade otac Mrkša i on, u sezoni je posla preko glave pa je neophodan angažman cijele porodice. Uz Ognjena pčelerstvo je zavoljela i njegova supruga Sara, Novosađanka koja je u Trebinju našla i ljubav i novi dom.
Pčelarenja nema bez podrške porodice: I supruga Sara i trogodišnji Bogdan rado se druže sa pčelama
Trud i posvećenost pčela umije da nagradi – i to višestruko. Ako se pčelar ne može osloniti samo na med, tu je srećom cijela paleta drugih pčelinjih proizvoda koji mogu da nadoknade oskudna medobranja. Ognjen podsjeća da pčela čovjeku daruje i vosak, matičnu mliječ, polen, propolis, u posljednje vrijeme prepoznate su i blagodeti pčelinjeg otrova po zdravlje ljudi, a tu su i razne kombinacije meda sa svim drugim proizvodima iz košnice.
„Da ne bismo zavisili samo od meda i smanjili te rizike loših godina, proizvodimo i matice, selekcionisane i poluselekcionisane, zatim propolis i nešto matične mliječi. Nastojimo da matice budu iz našeg pčelinjaka, od autohtonih sorti koje su se na ovim prostorima pokazale mirne, medonosne i zdrave. Za proizvodnju matica bi se moglo reći da je kruna pčelarstva, najkompleksniji dio ovog posla. Planiramo da proizvodimo i fermentisani polen – pergu. Takva vrsta polena ima neuporedivo kvalitetnija svojstva jer pčela prilikom skladištenja unosi i određenu količinu svojih enzima. Zato je cijenjen - jedan gram dostiže cijenu i do jednog evra“, napominje Ognjen.
Proizvodnja matica
Privrženost porodičnoj tradicija ne znači da se danas može pčelariti na način kako se to nekad radilo. Pčelarstvo danas podrazumijeva kontinuirano osvajanje novih znanja, praksi i tehnologija. Neke od njih olakšavaju rad, pomažu da se potrebne operacije efikasnije obave, ponešto je iznuđeno pojavom bolesti kojih ranije nije ni bilo. Zato i ne čudi kad Ognjen kaže da je pčelarstvo za njega više umni nego fizički posao. Ono što mu jedino teško pada je nomadsko pčelarenje – seljenje košnica sa jedne lokacije na drugu. I ovdje su ljudi osmislili način da fizički naporan posao olakšaju – pomoću posebnih platformi pčele se mogu staviti „na točkove“ kako bi bile mobilnije.
Ipak, postoji u savremenom pčelarenju i neka granica do koje čovjek smije da interveniše ako hoće da ono što proizvodi ostane u punom smislu dar prirode. Kad se čovjek upliće u pčelinji posao preko mjere, kaže nam Ognjen, može samo pokvariti jedan savršen proizvod.
„Pčela u principu odradi svoj dio perfektno. Mi možemo samo da joj pomognemo. Recimo, prilikom ranog proljetnog razvoja. Pčele prolaze pripreme kao sportisti prije početka sezona - da bi bile u top formi kada u prirodi krene nektar. Zatim, kad treba da je očistimo od nekih bolesti i parazita. Uopšte, moramo da joj budemo pri ruci u nekim okolnostima sa kojima ona ne može sama da se izbori. A sve ostalo treba prepustiti pčelama jer one imaju savršen mehanizam kako da proizvedu tu hranu. Intervencionizam treba da bude ograničen, prije svega, da se ne bi zloupotrebljavao. Jer mi to zaista možemo zloupotrebiti - da bismo dobili više prinose. Ali ćemo samim tim uticati na kvalitet i dobićemo nešto što nismo željeli. Hercegovački pčelari inače imaju niske prinose, pa moramo insistirati na kvalitetu kako bismo našli svoje mjesto na tržištu“, ističe naš sagovornik.
SVE ŠTO OVDJE RODI JE PLEMENITO
A kvalitet je onaj ključni rezon koji uopšte daje smisao pčelarenju u oskudnom hercegovačkom kršu. Ognjen kaže da je to odlika svega što priroda daruje na ovom podneblju i nije stvar ni posebnosti naših pčela niti pčelarskog umijeća. Pčele nektar ubiraju sa divljih paša i više od tri stotine vrsta, mahom ljekovitog bilja, čija je blagotvornost po zdravlje odavno prepoznata i u narodnoj i u klasičnoj medicini. Takođe, u Hercegovini nema znatnih površina pod industrijskim kulturama, pa ni kontaminacije flore zaštitnom hemijom – zbog čega u košnicama nastaje ekološki čist proizvod.
Ako med može biti lijek, kako tvrde - onda je to svakako ovaj naš hercegovački.
Drugo je pitanje da li u dovoljnoj mjeri tržište cijeni taj kvalitet. Tim prije, što su prinosi po košnici u Hercegovini osjetno manji – pa i cijena po kilogramu, kad se nabroje svi troškovi i podvuče crta, mora biti veća od tržišne.
„Ivo Andrić je za Hercegovinu rekao da je to zemlja sa puno kamena a malo svega ostalog, tako da je sve što ovdje rodi - plemenito. Hercegovački med jeste šire poznat po svom kvalitetu, ali još nedovoljno. Nije adekvatno tržišno valorizovan niti je adekvatno brendiran. To je naš strateški resurs pa bi angažman u tom pravcu i naših institucija bio važan da i na nekom višem, međunarodnom planu potvrdimo nešto što je zaista neosporno. Kao neki drugi medovi po svijetu. Recimo, manuka med sa Novog Zelanda dostiže cijenu od 100 dolara za kilogram. Zato što je manuka dosta rijetka biljka, nektar se teško prikuplja a dokazano je da taj med ima najbolja antibakterijska i antivirusna svojstva. Ali mi naš med nismo nikad na taj način analizirali – da jesmo možda bi to pokazalo da je jednako dobar“, ističe naš sagovornik.
U MARKETIMA UVIJEK BOLJE MEDI
Čini se pomalo i nezahvalnim govoriti o borbi za zasluženu reputaciju ovdašnjeg meda u svjetskim okvirima, kad je njegova tržišna pozicija ugrožena - i u vlastitom dvorištu. To su posebne pčelarske glavobolje, one koje dolaze posljednje, kad se prebrode sve druge oko nestalnih vremenskih prilika, selidbi društava, tankih paša, pčelinjih bolesti... Uvoz meda je, kaže nam Ognjen, ogroman a naše tržište preplavljeno ovim proizvodom sumnjivog kvaliteta i porijekla.
„Najčešće je to med iz Kine, Turske i Ukrajine, zemalja koje veći dio svog jeftinog i nekvalitetnog meda izvoze na tržišta trećeg svijeta, ona koja nemaju adekvatne kontrole i koja mogu da progutaju sve. U takvo tržište i mi spadamo. Taj med može biti da ima neke veze sa pčelama, ali vrlo često nema nikakve. Nastaje u nekim kontrolisanim uslovima i nerijetko je samo produkt šećernog sirupa koji pčele odrade. Mi se cijenom takmičiti ne možemo sa tim medom, možemo samo kvalitetom. Ali platežna sposobnost kod nas je niska pa su ljudi skloni da posegnu i za takvim medom“, pojašnjava Ognjen.
Ako se već na dubinu džepova ne može uticati, možda bi društvo moglo više poraditi na potrošačkoj emancipaciji. Neka kupac bira po svojoj volji ali mu barem treba omogućiti da zna kad je za svoj novac dobio med - a kad samo prerađeni šećer.
Naš sagovornik ističe da uobičajne kontrole robe na rafovima nisu od pomoći za utvrđivanje sadržaja i porijekla ovakvog meda jer one bazično ispituju – da li je proizvod bezbjedan po ljudsko zdravlje. S druge strane, koliko zapravo u tom medu ima nektara sa biljaka a koji je procenat šećernog sirupa – mogle bi utvrditi neke složenije analize ali one nisu nimalo jeftine. Pitanje je i šta bi se s njima uopšte postiglo. I da li bi se u rezultate baš uvijek mogli pouzdati. Jer ni tehnologije „krivotvorenja“ ne stoje u mjestu, štaviše čini se da su uvijek korak ispred.
„Kinezi su sve usavršili do te mjere da taj med prolazi i najstrože analize. Maltene dodaju i polen po potrebi. A proizvode ga u laboratorijama i kontrolisanim uslovima...“
