Kad iz Hercegovine dođem u Banjaluku, iz godine u godinu, primjećujem svaki put da je ona sve veća i ljepša. Opasala se Banjaluka zelenim pojasom, zvanim Vrbas, a oko nje na svaku stranu novi i moderni putevi, baš kao đerdani oko đevojačkog grla. Uređena i našminkana Banjaluka, pa mi liči na kršnu i lijepu, tek stasalu, Krajiškinju. Čim je vidim takvu, odmah pomislim da je malo gradova koji su, tokom 21. vijeka, toliko porasli i tako se proljepšali.
Ali ta ista porasla i proljepšana Banjaluka gleda mene Hercegovca, koji sam u nju stigao, pomalo sa visine i nekako oholo, kako i gledaju sve oko sebe cure koje su izašle na nam i na glas. I kao da se pita: iz koje li je zabiti ovaj ovamo dolutao?
U tim trenucima, odmah pomislim na Beograd. I odmah se sjetim da me i Beograd, kad god sam u njega stigao, na isti način gledao i isto pitanje sam sebi postavljao. Došla mi Banjaluka slična Beogradu, pa me, onako malenog, nejakog i prepadnutog, gleda nekim posebnim pogledom. Od tog pogleda bi i jači i veći zastao i zadrhtao, a ne onaj ko dolazi iz male i nejake Hercegovine koja je svakome, pogotovo velikima, bila i ostala bogu iza leđa i deveta rupa na svirali. Izderečila oči na mene ona ista Banjaluka koja me, nekad dok je bila manja, pogotovo u vrijeme rata kad su Hercegovci stizali svuda gdje je bilo gusto, gledala krotko, pokorno i ljubazno kao svoj svoga.
Dođe mi da odmah iz nje izađem i da više nikad u nju ne dođem. Ali istog trenutka se prisjetim da Banjaluka bez mene može i istovremeno zapitam – mogu li ja bez nje? I sjetim se da ni ona više, jednako kao i svi veliki i lijepi gradovi, ne umije da vidi bilo šta što je malo i što dolazi iz male Hercegovine, pa mi nekako bude malo lakše i osjećam se za trun slobodniji. I prosto vidim da prelijepa Banjaluka, onako s visoka, gleda nekud na visoko i da mene i slične mrave, što mile negdje ispod po zemlji, više i ne primjećuje, kao što ni svi ostali veliki ne mogu i ne umiju da primijete bilo šta što je malo, pa mi i od toga bude lakše. Osim toga, jasno mi je da su svi glavni gradovi isti i da svi, nekako na isti način, gledaju odnekud s visoka.
Kad dođem u Banjaluku, najsličniji sam Glamočaku koji, kad mu rodi krompir, stupa ponosno, a na pitanje odakle je, odgovara smjelo i odvažno:
- Ja iz Glamoča.
Pri tom, riječ Glamoč posebno naglašava, a izgovara glasno, želeći i na taj način svima dati do znanja da dolazi baš iz mjesta. Ali, čim krompir izda, on na isto pitanje odgovara onim istim riječima, ali sada tiho, pogruženo, žalobno, razočarano, plačljivo i bolećivo. Tada riječ Glamoč oteže da bi svak živi znao da dolazi iz nemjesta. Tako i ja, kad imam u džepu, a nikad u njemu nije ni bilo previše, odmah budem manje prepadnut i skoro da i ne uočavam da me Banjaluka gleda sa visine. A možda se njen pogled tada i razvedri jer svi veliki, a i mali gradovi, na jedan način gledaju onog s punim džepom, a na drugi ljude praznog novčanika, ako novčanik uopšte i imaju. Zato je u Banjaluku i sve druge glavne gradove najbolje dolaziti na evropski način, jer je Evropa danas u nas popularna i „bez alternative“. A to podrazumijeva da džepovi obavezno moraju da budu puni evropskih novčanica. Ne priznaje Banjaluka, jednako kao ni svi drugi glavni gladovi, ničije i nikakvo pravo sem ono koje iz evra proističe. Ta vrsta prava je danas podloga svemu i iz njega proističu sva ostala prava.
Kad dođem u Banjaluku, odmah se sjetim da je ona u našim hercegovačkim glavama, još od prvog trenutka kad je postala glavna, bila mala i nejaka da bi nam zamijenila Beograd. Beograd je za nas Hercegovce bio i ostao ono baš Beograd. Onoliki i onakav kakav je i u izgovoru rođenih Beograđana koji, kad ih ko priupita odakle su, iz punih usta i sa onim otegnutim „e“ odgovaraju:
- Iz Beeeograda.
I dok to izgovaraju puni su samopouzdanja i uvjerenja da dolaze iz najglavnijeg grada što im, po samoj prirodi stvari, odmah daje prednost nad svima ostalim koji se tu zateknu. Hercegovci iz Beograda uzalud pričaju da Beograd više nije što je nekad bio, jer im mi u Hercegovini ne vjerujemo. Uzalud nam kazuju da je i u Beogradu došlo vrijeme da pametni zaćute jer od polupismenog nabijeđenog ološa, koji neprestalno priča i hoće da bude slušan i gledan, a usput se dokopao i para, nemaju više prilike ni da progovore. Uzalud nas uvjeravaju da u Beogradu i oni sa najvećim akademskim titulama i znanjem i sva ostala srpska pamet, danas skida kapu i poklanja se pred novopečenim bogatašima, od kojih mnogi, po onome što znaju, ne zaslužuju ni diplomu male mature. Ali šta to sve vrijedi kad smo, mi Hercegovci, Beograd prigrlili i kad mu sve opraštamo. I kad ćemo mu oprostiti čak i onda kad nas upita:
-A gde ono beše ta Hercegovina i ko su ti, kako ono reče, Hercegovci?
Uzalud je Beograd pred Evropom i cijelim svijetom davno priznao i, iz dana u dan, sve više priznaje da mi nismo njegovi nego banjalučki i sarajevski. I da sa nama nema ništa, niti što planira.
Uostalom, mnogo šta mi Hercegovci nećemo da shvatimo ni prihvatimo. I na mnogo šta su nas uzalud pokušavali i pokušavaju navići, pa i na Banjaluku. Kad je, ima od tada skoro dvjesta godina, Ali-paša Stočević Rizvanbegović, zadobio pravo da formira hercegovački pašaluk i da zasjedne u Mostaru i u njemu stoluje, svima nama, s jedne i druge strane Neretve, poručio je glasno i jasno da nam više ne treba ići sultanu u svijetli Stambol. Svijetli i veliki Stambol nam je stigao na kućni prag, eto taman tu na korak, u Mostar. Mi mu, međutim, nikada do kraja nismo povjerovali niti smo se uspjeli naviknuti na Mostar. Poslije se nikako nismo mogli navići ni na Sarajevo, u ono austrijsko i kasnije u Titovo vrijeme. Kako ćemo se onda navići danas na Banjaluku, a na Sarajevo pogotovo.
Možda Banjaluka, mene i sve druge Hercegovce, kad stignemo u nju i gleda s visine, znajući da je ne prihvatamo onako kako bi trebalo, ono baš da nam je glavna. Doduše, kad Banjaluka stigne u Hercegovinu, ne zavrće barem jezikom kad je pitaju odakle je, kao što to čini Beograd. Ali po svemu drugom se jasno vidi da je glavna i da bi htjela biti još glavnija. Naučila valjda od Beograda kako treba kad se postane glavni. I to baš u kratkom roku naučila. Čim je postala glavna, odmah je zauzela glavni stav i na glavni način se počela i ponašati. Tako, uostalom, rade svi koji su ikoliko glavni. I tako će raditi sve dok glavnih bude.
Kad dođem u Banjaluku, pa prohodam Gospodskom ulicom da malo protegnem noge poslije preduge vožnje, odmah se sjetim da je ona od Hercegovine daleko skoro koliko i Beograd. A koliko je tek od Banjaluke do Hercegovine i kako li je iz nje putovati za Hercegovinu lošim putevima. Zato, ako Banjaluke nema previše u Hercegovini, nema ni Herceovaca previše u Banjaluci. Rijetki su oni koji se u glavnoj banjalučkoj ulici mogu susresti. A kad nekoga od tih rijetkih slučajno sretim, odmah znam da je Hercegovac, taman da ga ranije nikad moje oči nisu gledale. Hercegovce je lako poznati: visoki i krakati, koščati, svijetlih oči i lica, jednom riječju - viđeni. Ali više im korak nije od metra, kao što je dok hodaju Hercegovinom. Gaze sitno kao da i nisu Hercegovci i nekako bojažljivo, pa se i po tome vidi da Banjaluka ne drži previše do njih i da joj nisu bogzna ni potrebni.
U prijeratnim godinama kad nam je Sarajevo bilo ono što nam je danas Banjaluka, taj grad bijaše pun Hercegovaca na rukovodećim mjestima. Tih godina u Sarajevu se govorilo da Hercegovci imaju duge vratove zato što ih stalno istežu, pogledujući preko Ivana ima li u Sarajevu koje slobodno direktorsko ili rukovodeće mjesto. U Banjaluci, međutim, danas neki drugi direktoruju i rukovode. Hercegovačka pamet, dovitljivost, govorništvo, prodornost i urođeno lukavstvo Banjaluci izgleda ne trebaju. Istina, teško je reći da li je do Banjaluke ili do Hercegovaca. Nema Hercegovca koji je, otkako je Banjaluka postala glavna, kupio stan ili kuću u tom gradu. Ko god je imao para, kupovao je i kupuje u Novom Sadu, Beogradu ili na moru. Pa ti sad znaj – je li do Banjaluke ili je do nas Hercegovaca. Znam samo da iz Hercegovaca nikako nije moglo naprečac da iščili lukavstvo, prodornost i dovitljivost.
Pa nešto razmišljam: da mi je kako da stignem u Banjaluku, ali ne ovako kako sam dosad stizao nego da ono baš dođem kako se u svojih i dolazi. Ali da ne dođem sam nego da sa sobom povedem moje kršne, lijepe i mudre Hercegovce, pa da stanemo nasred nje, ondje između Banskih dvora i nanovo podignute crkve, i da zagangamo po hercegovački. Neka zna Banjaluka da smo Hercegovci i da smo joj došli. Ali kako da nagovorim Hercegovce da idemo u Banjaluku kad oni svi hoće u Beograd ili Novi Sad. Ako u Banjaluci nisu među glavnim, u Beogradu i Novom Sadu jesu. Neko je izračunao da je, na tri-četiri godine pred otadžbinski rat, samo u Beogradu bilo 60 direktora i drugih rukovodilaca koji su rodom sa područja sedam bilećkih sela poznatih pod zajedničkim nazivom Vranjska. A koliko ih je tek bilo i koliko ih i sada ima iz ostalih hercegovačkih sela i gradova.
Uprkos svim tim saznanjima, želja mi je da sa mojim Hercegovcima banem u Banjaluku, pa da zagangamo nasred nje. Neke želje se ostvare, a za neke nema nade. Nema ni za ovu moju. Ali, poželio sam, a ono se i kaže da samo treba snažno poželjeti.
