Kapa je bila i ostala najprepoznatljiviji dio odjeće, tako potreban i istovremeno tako izlišan. Sve u skladu s vremenom i u zavisnosti od vremena. Tako su, u onim nekadašnjim vremenima, kapu svi usticali. Vijekovima je bila sramota doći među narod bez kape. Ko bi stigao bez nje, skoro kao da je bez gaća. Podsmijeh i ruga su išli za njim, pa se svak trudio da je ima, ma kakva bila.
Ali vremena su se promijenila, a s njima i ljudi, pa je došlo savremeno doba u kome je kapa postala čist višak. Zbog toga nas je danas posvuda najviše gologlavih, što jednako važi za muški i ženski svijet. Valjda je to tako počelo da bismo svima pokazali kako nam je lijepa kosa i kako smo fino začešljani. Počelo pa se i otelo, da bi, u 21. vijeku, došlo dotle da kapu ne nose ni oni koji su bez ijedne dlake na glavi. Ponos i ljepota biti ćelav i golog tjemena, pa tako i oni koji imaju kosu često briju glavu da bi pristigli ćelavce i izjednačili se s njima i tako postali moderni, interesantni i ženskom svijetu privlačni. Eto, sa savremenim vijekom je stiglo svako čudo, pa i to. Nije više frizura za prikazivanje i pokazivanje, nego je to kod ženskih zadnjica, zbog čega valjda i nose helanke, a kod muških golo tjeme.
U proteklim vremenima, po kapi se znalo sve i svak se po njoj raspoznavao. Znalo se ko kome narodu pripada, kome staležu, kojoj vojsci, službi... Dovoljno je bilo pogledati u kapu, da bi se znalo s kim čovjek ima posla i ko stoji pred njim.
U ono davno tursko vrijeme, koje je trajalo punih pet vijekova, u sultanovoj ogromnoj carevini se nosilo na hiljade različitih kapa. Jednu su kapu usticali janičari, drugu age, treću begovi, četvrtu paše, petu nizami, šestu hodže, a sultan je imao posebnu. Da se i ne govori o onima koji nisu pripadali prvima, drugima, petima ni šestima, pa su jednu nosili šegrti, drugu kalfe, treću gazde, četvrtu trgovci, petu... I kad se sve to izreda, tek onda na red dolazi običan narod. Za pravovjerne muslimane bio je predviđen fes, u gradu i na selu. Nevjernicima, pravoslavnim i katolicima, koji su živjeli u gradu, takođe je sledovao fes. Obična seoska raja, jedna i druga, usticala je šta je imala, ako je imala, a knezovi i bogatiji seljaci nosili najčešće fes, pogotovo kad bi silazili u grad.
Kad je došla Austrija, sve se promijenilo i sve ostalo isto. Promijenile su se ponajviše kape. Od turskih kapa ostali su ponajčešće i ponajviše fesovi, ali je zato novih bilo na stotine. Jednu vrstu kapa su nosili vojnici, drugu podoficiri, treću oficiri, a svaki rod vojske je imao i svoje kape. Visoki oficiri su opet imali svoje, a ćesar takođe usticao posebnu carsku kapu. Pa onda žandarmerijske, policijske, činovničke, filanačke, đačke... Gospoda je nosila šešire, muškarci i žene. Za običan narod opet je bila rezervisana obična kapa, pa su seljaci, radnici i gradska sirotinja usticali šta su stigli. Pod Austrijom se živjelo znatno bolje nego u tursko doba, pa je i kapa bilo više. Ipak, bilo je i tada dosta čupave sirotinje koja nije imala ni za kapu, pa je hodala gologlava.
Sa starom Jugoslavijom stigle su i nove kape, pogotovo kad je riječ o vojci i vojnicima. Sa promjenom države, vojska odmah promijeni i kape, i to svi redom. Sa građanima to ide malo teže, premda i oni vremenom ustaknu neke nove. Tako je bilo i u toj novoj državi koja je ujedinila južne Slovene, katolici i pravoslavci su odbacili fes i ustakli neke druge kape, a i muslimani su ga znatno manje nosili nego u tursko i austrijsko vrijeme.
U novoj Jugoslaviji vojska je opet promijenila kape. Narod, a tada je sve postalo narodno, takođe. I već u to vrijeme, nastupilo je doba gologlavih. Došla takva moda iz svijeta. Istina, nisu svi odjednom postali gologlavi, nego prvo mlađi, a onda polako i stariji. Kako su umirali stariji, tako je bivalo sve manje i kapa na glavama. Nestale su stare vrste kapa, fesovi, zavrate, šajkače i šubare. Ustaknute su neke nove, drugačije i priličnije i prilagodljivije vremenu i prilikama. Muslimani su na glavu, umjesto fesa, stavili modru beretku, ovdje zvanu francuzica, a Srbi i Hrvati uglavnom kačkete. Svak je, međutim, opet imao svoje, uprkos zaklinjanju da smo jedno i da nas ništa ne može posvađati i razdvojiti.
Ipak smo se posvađali i potukli, pa razdvojili i rastrojili. Tako razdvojenim i rastrojenim kape nam više nisu ni bile potrebne, pa smo ih u 21. vijeku skoro potpuno ukinuli. Šta će nam kape kad živimo pobaška, svak u svom dvorištu. Tako ih više često ne nose ni popovi, fratri i hodže, a ne ko drugi. I tako su, kad su kape u pitanju, ostale samo priče o kapama.
Jedna od tih priča veli da je kapa mnogome skinula, ali i sačuvala glavu. Todora Đurova su, pred izbijanje rata 1941. godine, mobilisali i njegovu jedinicu turili tamo negdje blizu Banjaluke da brani zemlju od njemačke navale. Kad je, samo mjesec dana kasnije, kapitulirala stara Jugoslavija, vojska se rasula na razne strane i Todor se, kao i većina ostalih vojnika kojima je do kuće bilo daleko, oslobodio puške, ali je zato kupio fes, i to crven ko ružin cvijet. I odmah ga je ustakao, a vojničku šajkaču bacio u grm. S njom je bacio, vojničku bukvicu i malu pjesmaricu štampanu ćirilicom. Onda je krenuo pješice za Hercegovinu. Poslije je godinama, Bog da mu duši prosti, pričao:
-Te ja, Bog ti pomogo, s onim fesom na glavi polako kreni kući. Sustižu me Nijemci s kamionima i tenkovima. A ja, stani mirno, pa ih pozdravi. Mašu oni i odzdravljaju, a neki bi me čak i povezli po desetak kilometara, dok im ne stigne naređenje i komanda da se zaustave. Ja onda opet pozdravim, pa produžim pješke. Kad naiđem na ustaške straže, opet pozdravim. Bijaše ih već po svim mostovima i raskrsnicama, još nijesu imali ustaške uniforme, samo puška i opasač, a na kapi veliko latinično slovo u. Pitaju me ko sam i odakle, a ja kazujem da sam od Bileće i da se zovem Mujo Šehović. Biva musliman, što se vidi i po fesu na glavi. I oni me pozdrave, pa mi i put pokažu. Tako sam, s onim fesom na glavi, stigao kući. A da mi nije bilo njega i da sam kazao ko sam, ili bi me Nijemci zarobili ili ustaše ubile.
Neki Jovan Bjelica, nekad davno u tursko vrijeme, napravio je kapu od drveta. Sa tom kapom na glavi otišao je u boj protiv Turaka, a u to vrijeme ratova, buna i bojeva u Hercegovini je bilo kao rijetko gdje drugo. Ta njegova kapa od drveta bila je valjda srpski rajinski prototip šljema jer bolji niti su umjeli da naprave niti mogli da nabave. Kapa od drveta ga nije spasila, pa je ostao bez nje i bez glave, ali jeste poslije ušao u epsku narodnu pjesmu, u kojoj se, između ostalog, veli: „Tu pogibe Jovane Bjelica, osta pusta kapa drvenica“.
Bilećkog slikara, Brana Kokolja, nekad u ono komunističko vrijeme, pozvali su na ribanje u Komitet, i to radi toga što im se nije svidjela njegova slika, pogotovo tekst ispod koji je sadržavao prezimena svih porodica iseljenih iz doline Trebišnjice pred stvaranje Bilećkog jezera. Među tim prezimenima nije bilo muslimanskih, pa mu je i to zamjereno, pošto je u to vrijeme u svemu moralo da bude jednih, drugih i trećih. Slikar se branio da u dolini Trebišnjice nije bilo muslimana, da nije protiv izgradnje hidroelektrana , niti je želio da podbunjuje narod, ali uzalud. Natrljali su mu nos i ubijedili ga da odmah skloni sliku iz gradske kafane. Kad je izlazio iz Komiteta, Miloš, vječiti komitetski službenik, precizan, sa sviješću da je društveni dinar svetinja, vjeran Titu i Partiji i kod mnogih poznat kao kaluđer komunističkog manastira, upozori ga da je na vješalici u hodniku zaboravio šubaru. Slikar se vrati, ustače šubaru, malo zastade da se pribere od svega, othuknu, pa veli:
-Dobro je kad sam iznio glavu, a za kapu ćemo lako. Biće kapa dok je glave.
Tako, iz priče u priču i od kape do kape, stigosmo i do naših dana. A u našim danima niko nikom kapu ne skida. Kako da je skine kad je i nema na glavi. Ukinuta je i izreka: „Pokrij se kapom“. Danas kad smo gologlavi i kad se kape mijenjaju lakše nego ikada, kapa je mnogima podigla glavu. Tako podignute glave malo šta vide oko sebe. Nekad se govorilo: „Sreća ti je da ti je ta kapa na glavi“, a danas se više ni to ne prizna. Sve se okrenulo i izvrnulo s nogu na glavu, pa bi bilo najbolje mnogima reći: promijeni glavu, ne moraš kapu.
