Pada ljetna kiša na žednu zemlju Hercegovinu, pada i oglašava svoj dolazak gromovima i munjama. Sijeva, grmi, trese, tutnji i protresa kamenu zemlju. Čini se da se protiv nje urotio i Svemogući koji kišu, munje i gromove i šalje. Kao da je odlučio sve da sprži i raskomada u paramparčad.
Hercegovina ni beli na svu tu silnu tutnjavu, sijevanje i grmljavinu. Odavno je već navikla da na nju grmi, sijeva, tutnji, trese i istresa. Ne bi da nije tu gdje je i da nije ono što je. Sve ima svoj zakon i svoj razlog. Suđeno da nosi jare rogove.
Pada željena ljetna kiša poslije velike suše i pripeke, pada na svoju baštinu i veseli sve živo što je dolje ispod dočekuje. Pada po prašnjavim krovovima i spira ih da bi bljesnuli novim sjajem, po drveću koje još nije izdahnulo da bi na njemu ostavila kapljice koje će, kad prestane i ograne, zablistati na suncu prelamajući se u dugine boje. Pada i kupa zaneopranila goveda, ovce, koze i svaku zvjerku koja kamenom zemljom gamiže. Pada po sprženoj travi koja se davno predala, ispucaloj zemlji, po prašnjavim putevima, zidovima i bunjištima. Pada po požarištima i gasi ih, po njivama, vinogradima i pašnjacima planinskim. Pada po grobovima davno umrlih, pa se i oni vesele gore negdje na nebu jer su za života ostali željni ljetne kiše.
Ne postoji ništa na svijetu što bi, tako lako i brzo, donijelo radost, otjeralo hercegovačku nervozu i neraspoloženje kao ljetna kiša. Ona je lijek za mnogo šta, a ponajviše za Hercegovce.
I dok kiša pada, Hercegovci sjede i stoje ispod nastrešica i streha, po kafanama, kućama, prolazima... I tako, sjedeći ili stojeći, zadovoljni i sa povraćenim raspoloženjem, razgovaraju i pričaju hercegovačke priče. Ni u jedno drugo doba te priče nisu tako sočne, pitke i doživljene kao kad pada ljetna kiša.
-Zna li iko koliko ima da nije pala kiša?
-Skoro tri mjeseca jer je zadnja pala o Trojičinu danu.
-Vala, ljudi, ni ovakve suše prije bilo nije.
-Šuti i budi zadovoljan što je i sad pala. Kako bi da je nije bilo prije Mitrova dana. Pričo mi je pokojni otac da je zapamtio, nekad dok je bio još đetetom, da kiše nije bilo cijelo ljeto i da je pala tek na desetak dana pred Mitrov dan. Sve čatrnje i ublovi su bili ispražnjeni, dvije trećine izvora po gatačkoj površi presušilo, a Trebišnjica toliko utanjila da ni na jednom mjestu nije prelazila preko koljena. Od Bileće pa eno do Trebinja, svaki dan se moglo viđeti kako niz one strane osvakud zgone brave i goveda na rijeku da ih napoje. Dogonili su i iz sela po deset kilometara udaljenih od rijeke. Eto kakav je to život bio. Muka jedna i ništa drugo.
-A meni je đed pričo da su vodu, te sušne godine, donosili sa Ogorča, koji ni tada nije presušio, ali je toliko bio utanjio da je u redu valjalo stajati od jutra do podne. A kad dođi na red, burilo se nije moglo natočiti za kvarat sata. Pa neđe on išo na vodu, a kad je natočio i krenuo, zapni mu kukrica za nogu, pa posrni, poleti i pani niz neke stijene. A ono ojađelo burilo mu odleti s ramena, bupni o gredu i iskoči mu dno. Neki čojek s Dubrave, kad je vidio šta bi s njim, poslije mu od svoje vode darovao punu kantu da mu čeljad ne poskapaju od žeđi. Nikad mu to nije zaboravio i sve do smrti je pominjao to njegovo dobročinstvo i čoestvo.
-Otišo neki naš u Beč, pa se čudio ljepoti i veličini carskog dvorca Šenbrun. Pa ga pitali, šta mu se čini, koliko vrijedi dvorac? A on im veli da vrijedi jedne dobre ljetne kiše u cijeloj Bosni i Hercegovini. Svidio im se odgovor i to je, kako vele, i u carske knjige zapisano.
-A pričaju ljudi da ima zemalja, dolje neđe u žarkoj Africi, u kojima kiša ne pane i po godinu, pa i dvije i tri. Umre poneko i krepa ponešto od silne žeđi, ali opet dosta naroda i svega živoga preživi i dočeka kišu. Kakva li je tamo radost kad pane kiša, kad je ovđe u nas ovolika. I kakva li je njihova muka i nevolja.
-E vala nek po tome ima neko ko je gori i od nas Hercegovaca.
Tako teče hercegovačka priča dok pada ljetna kiša kojoj se sve živo raduje.
*
Pada kasnojesenja i zimska kiša na zemlju Hercegovinu, pada i čini neveselim, nervoznim i neraspoloženim sve živo što je dolje ispod dočekuje. Pada po sivom i hladnom kamenjaru, po zemlji prenadojenoj vlagom, po ulicama i putevima punim lokava, po krovovima sa kojih se slijevaju potoci vode, po mokrim zidovima, pašnjacima planinskim... Huče planinski potoci, a hercegovačke rijeke se rasprostrle od brda do brda i valjaju svoju ogromnu vodu. Sve što im se nađe na putu, kupe i odnose dalje prema ušću. Kraška polja su puna vode i sad više nisu polja nego jezera.
I dok kiša pada Hercegovci ponovo stoje ili sjede ispod nastrešica i streha, po kafanama, kućama, stanovima, prolazima... Čekaju da vjetar i pljusak malo umanje pa da krenu tamo gdje su i namislili. Kišobran im slabo pomaže jer, tih dana kad je jak južni vjetar, kiša ne pada okomito nego ukoso i vodoravno.
I opet teče hercegovačka priča, sočna, zanimljiva i pitka, ali nervozna i tugaljiva, priča neraspoloženja i žalbe.
-Zna li iko živ je li danas osmi ili deveti dan otko ovo čudo neprekidno pada?
-Meni se čini da je deveti, ako nije i deseti.
-Deveti, deveti.
-E đavoli je pili. Nije padala kad je trebala, nego ovarisala sad, pa ne prestaje. Sve živo strunu od nje. Uvalila mi se ova vlaga u kosti, pa od bolova nit mogu živjet ni mrijet.
-Ovo nije bilo od postanja svijeta.
-Šuti, bilo je i gore. Pričo mi je đed da je kiša, nekad davno kad je on bio mali, padala neprekidno petnest dana i isto toliko noći. Sve se živo bilo pretvorilo u vodu i vlagu. Potoci su tekli tamo đe ih nikad prije nije bilo. Svaka jama je bljuvala vodu. Najposlije, u Fatničkom polju nadošla tolika voda da je potopila i onu crkvu na Umcu. I ne samo da je potopila, nego je i zeca išćerala navr nje. Nemo više kud zec od silne vode, pa spas potražio na crkvenom krovu. Eto kakva je to silna kiša i proljevanija bila. Kažu da je tog puta u Kalcu u nekolike kuće provrela voda. U jednoj čak grcnula iz ognjišta. Ona ojađela kućna čeljad, u strahu kao pred sudom božjim, pobjegla niviše prema Kačnju, spašavajući živu glavu.
-A kako je tek u Indiji đe, za dan i noć, pane kiše koliko u nas za cijelu godinu. Tamo kažu ne pada nego se s neba na zemlju prosto sručuju potoci. A nadošle vode samo što pronose nadute leševe ljudi i stoke. I niko ni beli za to.
Tako je to u Hercegovini kad pada kiša.
Gospode, koji kišu daješ, nigdje nijesi hvaljen i voljen kao u Hercegovini kad udare ljetni pljuskovi. I niko ti na tome nije zahvalan kao Hercegovci. U drugim, srećnijim i bogatijim zemljama, gdje kiša ljeti pada kad god je potrebna, ljudi i ne primjećuju da ona zaista pada. Njima je to uobičajeno i normalno isto kao što svakog jutra sviće i svake večeri smrkava. Zato te, kad im kišu daješ, ni ne pomenu, za razliku od Hercegovine gdje te, za ljetne kiše, hvale i veličaju, a za kasnojesenje i zimske grde i psuju.
Zato, Gospode, prosipaj i dalje kišu po Hercegovini, ne štedi imaš bar ti odakle, ali ubuduće pamet u glavu pa je malo bolje rasporedi. Poviše nam je davaj ljeti, a pomanje u kasnu jesen i zimi. Hercegovci će ti na tome biti zahvalni više nego iko drugi jer žedni najbolje i znaju koliko kiša vrijedi.
