U ljetno doba, obično tamo negdje pred sami zalazak sunca kad žega popusti, zasjednemo ispod loze i razvezemo priču o svemu i svačemu. Malo u čemu se slažemo, kao uostalom i većina drugih Hercegovaca, koji su oduvijek smatrali da stvari vide jasnije i da ih sagledavaju mnogo bolje od onih sa kojima razgovaraju. Slažemo se jedino u tome da više nema onoga nekadašnjeg poštovanja starijih i poslušnosti mlađih.
A sjećam se dobro, premda je bilo davno, kad sam jednu stariju suseljanku pitao koliko je puta u životu protivrječila mužu i kad ga sve nije poslušala i učinila onako kako joj je on rekao.
-Nikad! rekla je odlučno, u potpunosti sigurna u ono što govori.
Zbunih se na trenutak, zar stvarno - nikad?
-Stvarno, nikad - ponovi još odlučnije.
Potom me upita znam li zbog čega, pa kad na mom licu i u očima pročita iskrenu znatiželju, odogovori:
-U njega je uvijek bio novčanik, pa kako sam onda mogla da mu se protivim, da ga ne poslušam i postupim mimo njegovog naređenja.
Tom prilikom ispričala mi je i nekakvo hercegovačko proročanstvo, prema kome je novčanik odlična ali i najgora stvar, pa je mnogome došao i glave. Najposlije, niko drugi neće ni dohakati cijelom svijetu sem njega. Tog strašnog dana, oni koji budu imali najveći novčanik i najdublji džep najdublje će i propasti. Preživjeće samo oni koji budu bez novčanika.
Tada sam i počeo malo dublje da razmišljam o novčaniku, pa mi on ni danas ne izlazi iz glave, premda sam u međuvremenu puno toga čuo i saznao o njemu.
Čudna stvar je novčanik. Ima ih raznih vrsta, veličina i oblika, ali u konačnici sve se to svodi na jedno, sve je to samo novčanik i ništa više. Doduše, nekad se to, gdje se nosio novac, zvalo kesa, pojas, bisage, buđelar i još nekako, ali je oduvijek vrijedjelo i vlasniku, u zavisnosti od veličine i dubine, pridavalo manji ili veći značaj.
Nekad, u godinama pred Drugi svjetski rat, udružio se jedan moj suseljanin sa mladim komunistom, Mirom Poparom, sinom trgovca Jovana Popare iz Fatnice. Pošao Miro pješice nekud na Baljke po svom poslu, a onaj seljak se vraćao s Plane iz trgovine, jašući na konju. Usput razgovarali o svemu, a ponajviše o onome što će tek doći, što sve ljude ovoga svijeta najviše i interesuje. Miro je već bio diplomirani pravnik, pa je njegovog sagovornika živo interesovalo šta o tome misli jedan mlad a tako učen čovjek, kakvih je u Hercegovini bilo veoma malo. Mladi Popara je pričao da dolazi veliki i strašni rat, koji će odnijeti milione života, o komunizmu i komunistima koji će da pobijede, o slobodi, blagostanju i boljem životu koji čeka ovaj narod. Najposlije, rekao je da će svak imati koliko mu treba, a da će raditi koliko bude mogao, što je njegovog sagovornika silno začudilo. Kako čovjek može da ima svega, a da se previše ne umori pri radu? Dobro, može nekolicina, uvijek je takvih bilo, ali kako će moći svi istovremeno? A onda se mladi komunista zamislio, pa se ipak ogradio, dodajući:
-Sreća čeka ovaj narod, samo ako ga ne pokvari novčanik.
Narodni heroj, Miro Popara, nije preživio Drugi svjetski rat, ali zato jeste njegov saputnik i sagovornik. I do kraja života je redovno kazivao tu priču, uvijek je završavajući pitanjem:
-Evo što znade da će se zaratiti, da će izginuti milioni i doći neko bolje vrijeme, ali otkud mu ono za novčanik? A pogodi i to.
I zaista, nije nas ništa pokvarilo koliko novčanik. A svak ga živ želi i trči za njim, i to tako silno i požudno da hoće sav da se ukomadi. Nekad je novčanik imao samo kućni domaćin, a danas ga ima svak. Mnogi u Hercegovini vele da upravo zbog toga i jeste vrag odnio poštovanje starijih i poslušnost mlađih.
Jednom, u godinama pred posljednji naš nesrećni rat, iskušavao sam šestogodišnjeg izvanjeg sinovca, pitajući ga šta će da bude kad poraste. Tajnovito dječački se smješkao, siguran da je izabrao pravi put i zanimanje, ali nije htio da oda tajnu. Pokušavao sam da pogodim šta je to u njegovoj glavi, pa sam ga zapitkivao hoće li možda da bude profesor kao otac, doktor kao stric, ili možda pilot o čemu sva djeca sanjaju, a on se samo smješkao i odmahivao glavom. Na kraju, jedva nekako, privolio sam ga da mi šapne na uvo tu svoju veliku tajnu. I prišapnuo mi je da će biti nakupac na pijaci. Razrogačio sam oči od čuda, a šestogodišnji dječak, koji je te godine trebao da pođe u školu, lijepo mi objasni.
-Pa jesi li ikad vidio kako je nadut novčanik u nakupca na pijaci, a koliki je i kako tanak u profesora i doktora. Šta sam god tražio da mi kupe, vazda kažu da bi kupili ali im je prazan novčanik.
Sve do dana današnjeg niko mi bolje nije ni objasnio suštinu i značaj novčanika kao taj šestogodišnji sinovac. Istina, nije postao pijačni nakupac, ali jeste razmišljao logično, pridavajući novčaniku onaj značaj i ulogu koju on zaista i ima i sve će je više imati.
A šta je sve kroz protekla vremena mogao novčanik, šta može i šta će moći.
Sjetih se još jedne istinite priče o novčaniku, iz vremena Drugog svjetskog rata. Elem, uhvate partizani Spasoja Đajića iz Žudojevića, optuže ga da je italijanski okupatorski špijun i osude na smrt strijeljanjem. Partizanski komandant, Vlado Šegrt, lično potpiše smrtnu presudu, usput, po svom običaju, vičući i bjesneći. I odmah naredi da se kazna, bez odlaganja, mora izvršiti. Kad se istutnjao i izbjesnio, pa se malo sladio i počeo logički da razmišlja i rasuđuje, neko od njegovih iz partizanskog štaba usudi se da mu kaže kako je Spasoje domaćin s dobrim novčanikom i imanjem, pa bi mnogo pametnije bilo da on partizanima daruje vola, a zauzvrat da mu se oprosti život i izrekne posljednja opomena pred strijeljanje. Od mrtva ništa, a ovako dobili bi vola, pa bi vojska imala čime da se mrsi nekoliko dana. Vlado malo razmisli, pa se i on složi sa tim. Novinar Dušan Aleksić, koji je u partizanskom štabu pisao i zapisivao sve što je bilo potrebno, sjede i napiše novu presudu Spasoju Đajiću. Na kraju presude, umjesto da napiše - „Smrt fašizmu - sloboda narodu“, kako je tih godina redovno i pisano, on stavi: „Smrt Zekonji - sloboda Spasoju“! Komandant Vlado Šegrt, kome pismo i pismenost baš i nisu bili bolja strana, ne gledajući previše, potpiše ispod. Tako to i ostane. I tako Zekonja, odnosno dobar novčanik i spasi glavu Spasoju Đajiću. A da je bio bez imanja i novčanika, ode glava ko lubenica. Poslije je, kako se priča, bježao od partizana i Talijana kao đavo od krsta, uzdajući se samo u novčanik i imanje.
Istorija novca i novčanika je duga više od pet hiljada godina. Pojedina istočnjačka učenja vele da je upravo od tog vremena i počelo mračno doba u istoriji čovječanstva, koje još uvijek traje.
I sve tako, priča po priča i novčanik po novčanik, pa stigosmo i do naših dana. A u našim danima, naši mudri Hercegovci pričaju međusobno ovako:
-Kako se, boni ne bili, zaposli taj i taj?
-Zaposli ga novčanik - odgovaraju drugi.
-A od čega, boni ne bili, umrije taj i taj?
-Od novčanika - odgovaraju oni drugi.
Novčanik spasava, ali se od njega i umire. A mre se od tanka, ali ponekad i od predebela novčanika. Elem, kako god da se okrene, sve na ovom svijetu je do novčanika i s novčanikom.
Pa nešto velim, kad dođe taj strašni dan iz hercegovačkog proročanstva u kome će najdublje potponuti oni s najdebljim novčanikom, možda Hercegovina i Hercegovci i prežive, jer u malo koga je tanak novčanik kao u nas ovdje.
