Prevara je vrsnica sa svijetom. Čim je on stvoren, ona se istoga časa rodila. I kako tada, tako i danas: živi sa svijetom i od svijeta. Živi da bi varala, vara da bi živjela. Samo, bilo je u ljudskoj istoriji perioda viteštva i poštenja, pa su joj sječeni rogovi i satjerivana u mišiju rupu, odakle je povremeno istrčavala da bi što na brzinu ugrabila. A onda je opet nestajala u toj istoj rupi, gdje bi grickala na prevaru ugrabljeno. Tako je u tim starim vremenima, pogotovo ovdje u Hercegovini, za prevaru bila rezervisana sitnina. Od te sitnine je i preživjela. Vremenom je uvidjela da u ovom svijetu ima mjesta i za nju, pa je odlučila da svoju djelatnost ustostruči.
Danas je prevare na svakom koraku. Varaju trgovci mušterije, političari narod i političke protivnike, proizvođači potrošače, učenici i studenti profesore, poslodavci radnike... Varaju veliki i moćni male i nejake i čitav svijet, bogati siromašne, vladari one kojima vladaju... I najposlije, prevara se uselila i u naše domove i porodice, pa muževi varaju žene i one njih, djeca roditelje, rođena braća braću i sestre...
U savremenom dobu i 21. obećanom vijeku, ovo više nije ona stara sitna prevara iz mišije rupe. Ona je u našem vremenu okrupnjala, osnažila, zajačila, zavladala... Vidjela da može, pa što ne bi.
Kao i oduvijek, prevara se i danas otkriva tek sutradan. Ali za razliku od nekadašnjih vremena, kada bi bježala u stotinu jama i tamo zadugo ostajala, sada se, već sutradan, prevarenom smije u lice, otvoreno i neskriveno, ponoseći se svojim djelom i prseći se na svakom koraku. Stigla takva moda najposlije i ovdje u malu i zaboravljenu Hercegovinu, koja je oduvijek bila na kraju svijeta. Bila pa i ostala.
- Kako sinoć zapalih čovjeka za sto evra. Kad sam mu složio priču, nije ni trepno. Iskuliro sam ga maksimalno. Nije umio reći ni a - slušao sam nedavno jednog mladog Hercegovca kako se javno hvali u kafani.
Govorio je taman kao da je učinio junačko djelo, kojim je zadužio ne samo današnju nego i sve buduće generacije. Kao da je svijet oslobodio zla i tako, sebi i svom potomstvu, obezbijedio slavu i vječno pamćenje. Postao narodni heroj.
Pričao sam to ljetos jednom našem Hercegovcu koji decenijama živi u svijetu i usput se grozio, govoreći da ni čestita Hercegovina više nije ono što je nekad bila jer je i u nju odavno stigao svijet. Sluša me i gleda taj naš Hercegovac iz svijeta, pa će najposlije:
- Budite srećni dok vam je tako i dok je u pitanju samo sto evra. Danas je došlo dotle da se prevara krije u svakoj rečenici i riječi. U Beogradu ništa više ne važi niti se na čiju riječ možeš osloniti, ni na bilo čije uže spustiti makar i jedan metar. Sve je prevara. Lažne su diplome, lažne firme, lažna ljepota i mladost. Jedan stan prodaju istovremeno trojici ljudi, uzmu pare od svih, a poslije ih ganjaj i dokazuj po sudovima. Svak vara pa se više ne razlikuju prevareni i prevaranti.
Slušam ga i gledam razrogačenih očiju. Nepravo mi što, svojom pričom, ruši moj san o Beogradu. I ne samo moj nego i svakog drugog istočnog Hercegovca i svih ostalih koji su, po nečem i na neki način, istočni. Ne želim prosto da mu vjerujem, ali on ne popušta.
- A možeš mislit, kad je tako u Beogradu, kako je u Parizu, Londonu, Berlinu... A tek u Njujorku i Vašingtonu. Tamo i ne rade ništa drugo sem što smišljaju kako da prevare vaskoliki svijet. Ništa im nije sveto samo da bi došli do para, moći i uticaja. I nimalo ih ne sjekira što će se sutra saznati za njihovu prevaru. Tada je već kasno jer oni su, uz pomoć prevare, ostvarili željeno. Sve je u velikom svijetu dozvoljeno, samo ako je korisno. Uostalom, velikim i jakim je uvijek sve dozvoljeno i redovno im se sve zaboravi i oprosti. Evo vidiš, danas ljudi neće da se vakcinišu protiv korone. A kako da se vakcinišu kad znaju da je danas sve prevara, pa se boje da je i vakcina. Vazda je bilo prevare, ali se za nju nije znalo kao danas kad se sve brzo dozna i sazna.
Ćutimo u hladu lipe, pogotovo ja koga priča sabija u samo dno baštenske kafanske stolice. A naš Hercegovac iz svijeta nastavlja:
- Samo nije sve isto u Americi i ovdje u nas na Balkanu. U Americi je prevara za spoljnu upotrebu, a u nas samo za unutrašnju.
Opet ga gledam čudno, a on, videći nedoumicu na mome licu, nastavlja:
- Da, da, Amerika i Amerikanci varaju ostale zemlje i narode radi svog dobra. I do sada su redovno uspijevali u tome. A vidi nas, u nemogućnosti da prevarimo velike i jake, mi varamo jedni druge - komšije, prijatelje, saradnike, kolege... Varajući njih, varamo sami sebe. U nas varaju mesari, pekari, apotekari, mljekari, travari, građevinari... I nikom ništa, teče kriva Drina kuda je i tekla. A u Americi, ti ako prevariš državu ili čak i samo jednog Amerikanca, pa se dokaže, a tamo se to zna dokazat, zlo si se proveo. Obrao si bostan. I najbolje ti je da odma otuda bježiš kud znaš. Samo, bojim se da nemaš gdje pobjeć jer je Amerika pružila svoje pipke po cijelom svijetu. Tako mi ovdje Amerikancu, ma šta učinio, ne smijemo reći ni da ima crnu dlaku na glavi, a ne da ga uhapsimo. Ali zato, Americi moramo isporučiti svakoga koga ona traži, pa makar bio najviši i najznačajniji, i to bez obzira što je on naš, a ne njihov državljanin. A kad bi u njih unutrašnja prevara postala ravna vanjskoj, srušila bi se Amerika ko kula od karata, i to samo za jedan dan. Šta srušila, ne bi no sva planula i izgorela ko šibica. I nije to samo u Americi, tako je sa svim velikim i jakim.
- Pa dokle to tako može?
- Dokle u velikih i jakih unutrašnja prevara ne počne pristizati vanjsku. A tada, svijet će se pretvoriti u običan zvjerinjak, što je on, kad se realno pogleda, oduvijek i bio i što i danas jeste - objašnjava naš učeni Hercegovac iz svijeta.
Slušam ga i prisjećam se priče iz austrijskog vremena o generalu Antonu Galgociju, iza koga su u Hercegovini, posebno u Bileći, ostale brojne priče i anegdote. U vrijeme kad je on bio vojni komandant Bileće, građena je sadašnja kasarna u ovom mjestu, koja i danas stoji postojano gdje je i tada stajala. Bio je među rijetkim visokim državnim ljudima u koje je car Franjo Josip imao beskrajno povjerenje. Uprkos tom saznanju, caru su u Beč pristizali brojni izvještaji o tome da general Galgoci vara, oštećujući i kradući državnu kasu. Poslije svega, iz Beča, generalu pristigne u Bileću carska poruka da je u mnogim izvještajima osumnjičen za pronevjeru državnog novca. General pročita šta mu bečka knjiga kaže, pa kratko otpiše caru: „Zadužio sam 10.000 zlatnih guldena. Potrošio na gradnju 5.700, a ostatak vratio u državnu kasu. Ko ne vjeruje, magarac je“. Kad je car primio pismo i pročitao ga, odmah je rekao: „Ja generalu Galogociju vjerujem“. I čim je to car rekao i svi ostali su odmah povjerovali, jer se carska ne poriče, pa se na tome sve i završilo.
Pričam to našem Hercegovcu iz svijeta, a on veli:
- Nekad bilo, sad se spominjalo. Druga su ovo vremena i druge prilike i ljudi. Danas ne možeš vjerovati ni rođenom ćaći a ne kome drugom. Nego, da mi popijemo još po jedno pivo, biće nam lakše. Mala, donesi još jednu turu.
Pijemo pivo, ćutimo i razmišljamo. To razmišljanje i postavlja pitanje: dokle to tako može? Ali na to pitanje niko nema pravi odgovor.
