Ima u Hercegovini, zemlji kamena, plavog neba i sunca, na stotine priča – o siromaštvu, stradanju, iseljeništvu... I sve su različite i posebne, a opet liče jedna na drugu kao i jaje jajetu. Kako da ne liče kad su sve satkane od nevolje i nemanja, od ljubavi prema rodnom kamenu i čežnje koja Hercegovce u svijetu za njim mori.
Ovoga puta ispričaću jednu od tih priča, koja je baš po svemu hercegovačka i baš po svemu prepuna čežnje i ljubavi za kamenom pradjedovskom grudom. Znam da će mnogi Hercegovci u svijetu reći – zašto baš ova a ne njihova porodična priča, pa ih molim da imaju strpljenja i razumijevanja jer sam siguran da će, poslije čitanja ovoga pisma, shvatiti da ovo nije tuđa nego i njihova priča.
A u ovoj priči se veli da je u selu Bijela Rudina, odmah tu kraj puta poviše Bileće, živio Jovan Salatić, poznatiji po nadimku Pušo, četovođa iz ustanka protiv Turaka 1875. godine, a uz to mudar čovjek i iznad svega veliki domaćin. A taj vrijedni hercegovački domaćin, 1887. godine, započeo je gradnju nove kuće u Bijeloj Rudini, tačnije u Taračića dolu. Nije to bila hercegovačka potleušica i kolibica, u kakvim je dotada živjela „sirotinja raja“, nego za ono vrijeme baš kuća. Sva od kamena, na vacardu i sa debelim zidovima, uzvisivala se tu odmah iznad dola, gledajući prozorima i vratima u jug i sunce.
Svi su se, u to nekadašnje vrijeme, čudili pitajući se šta će mu tolika kuća kad se, čim počne buna i ustanak čega je u Hercegovini bilo i na pretek, sve kuće popale a mnoge i obore. Pušo nije mnogo mario za takve priče, nego je kuću dovršio i još na dovratniku ulaznih vrata uklesao godinu početka gradnje. I posrećilo mu se, pa tu kuću niti je ko palio niti rušio. Pušo, međutim, nije zadugo živio i uživao u njoj jer je umro iznenada i to u godinama kad mu za to još nije bilo vrijeme. Kuća i porodica su ostale. I ostalo je siromaštvo i nemanje, čega u Hercegovini nikada nije nedostajalo. Jedan od Pušovih sinova, a tome je bilo ime Špiro, kad je počeo Prvi svjetski rat 1914. godine, pobjegao je u Srpsku vojsku, i to zajedno sa još blizu hiljadu dobrovoljaca sa područja bilećke opštine. Tako je Bileća, po broju dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu, u odnosu na broj stanovnika, procentualno prva opština u cijeloj Bosni i Hercegovini. Vuklo je nešto Špira, a i ostale Bilećane i Hercegovce, nešto nevidljivo a tako prisutno, nešto što je odisalo Hercegovinom i slobodom. Bili su radiji da poginu slobodni u Srpskoj vojsci nego da žive u okupiranoj Hercegovini.
Teške i najteže bojeve je Špiro preturio preko glave na Solunu i ostao živ. A onda je, poslije proboja 1918. godine, s braćom po krvi i oružju, krenuo u otadžbinu i slobodu. Sudbina je, međutim, htjela da se ne nauživa ni otadžbine ni slobode. Negdje tamo kod Paraćina, gdje je neprijatelj još davao otpor pokušavajući da otvori novi front, sa još desetinama srpskih junaka, poginuo je i Špiro. Poginuo kao borac Gvozdenog puka. Groba nema, osim naravno onoga zajedničkoga u kome, zajedno sa njim, počiva još na desetine srpskih junaka. U Bijelu Rudinu je tako, tek nekoliko nedjelja kasnije, stigao glas da je stradao od metka lutalice.
Desetak godina prije Drugog svjetskog rata, Špirov sin Milovan, tada mlad momak, odselio je na dobrovoljačku zemlju u vojvođansko selo Velebit kod Kanjiže, gdje mu se ubrzo rodio sin Velimir. Život se nastavio u novim uslovima, mnogo povoljnijim od onih u Bijeloj Rudini. Kamen i tvrda brda zamijenila je ravnica i plodna oranica. I ne samo da su zamijenili nego su se Salatići tamo i svikli, pa su zavoljeli kraj u kome, na koju god stranu da se pogleda, oko nema za šta da zapne sem za nebeski svod i ravnicu koja se, negdje daleko, spaja sa njim. Bijela Rudina i Hercegovina su, uprkos svemu, ostale u sjećanju i priči, koja niti se prekidala niti dala zaboraviti.
Tu istu hercegovačku priču upijao je u sebe i Dušan Salatić, Pušov čukununuk, Špirov praunuk, Milovanov unuk i Velimirov sin, rođen 1961. godine u Kanjiži. Sve se nastavilo i u Novom Sadu, gdje se porodica preselila kad je Dušan imao 16 godina i gdje i danas živi. Upijao je u sebe priču pradjedovsku, priču epsku hercegovačku i čuvao je od zaborava, ne bi bolje ni da je rođen i cijeli vijek proveo u Bijeloj Rudini. Tako je to sa mnogim Hercegovcima u svijetu, ako već nemaju prilike ni mogućnosti da žive u Hercegovini, zemlji pradjedova, mogu barem u sebi da nose i čuvaju priču pradjedovsku. I tako je, noseći sa sobom priču pradjedovsku, nosio negdje duboko u sebi i sliku Hercegovini i Bijele Rudine, premda u tom kraju nikada nije boravio.
Dvadesetog oktobra 2000. godine, kada su iz Libertvila na Crkvinu iznad Trebinja pristigli zemni ostaci pjesnika Jovana Dučića, Dušan Salatić, već porodičan čovjek sa skoro 40 godina, je po prvi put stigao u pradjedovski zavičaj. Stigao, vidio i odmah se zaljubio u zemlju iz priče koju je nosio u sebi. (Pitam se i uvijek ću se pitati: zar se zaista može neko zaljubiti u takvu siromašku zemlju kakva je Hercegovina? Zar zaista, osim nas koji smo na kamenu rođeni, njime zadojeni i otrovani, može postojati neko iz nekog bogatijeg i srećnijeg kraja kome pašu Hercegovci i Hercegovina? A eto gdje ima i takvih.) I još, da ne bude malo, Hercegovina se svidjela i njegovoj suprugi Žuži, vojvođanskoj Mađarici, po zanimanju profesorici biologije.
Zatekao je Dušan u Bijeloj Rudini rođake Salatiće, ali i onu kuću čukundjeda Puša sa dobro očuvanim debelim zidovima, samo bez krova. U njoj, godinama već, niko nije živio. Zatekao i istog trenutka poželio da on u njoj živi, makar to bilo samo na nedjelju dana u vrijeme godišnjeg odmora. Svoju želju i naum saopštio je izvanjem stricu Iliji. Ideju o obnovi pradjedovske kuće podržala je i supruga Žuža. Kad je Dušan naredni put došao u Bijelu Rudinu, čekalo ga je iznenađenje: izvanji stric Ilija mu je saopštio da mu je već prepisao i staru kuću bez krova i okućnicu.
Uz svestrano zalaganje i rad majstora Milovana Antovića, stara kuća prvo je dobila krov a potom i unutrašnje uređenje. Sve je rađeno na isti način kao i u 19. vijeku kada je kuća podizana. Što bi se danas moderno reklo – „kuća u etno stilu“. Pomogli su vlastitim radom i rođaci i komšije, a najviše je radio tada osamdesetogodišnji izvanji stric Ilija, oduševljen što se obnavlja kuća u kojoj su rođeni on i njegova djeca.
Tu odmah ispred kuće bio je i jedan crni panj, a Ilija se sjećao da je to nekada bila loza, vjerovatno zasađena kad je počela gradnja kuće, a uvenula prije skoro pedeset godina. One godine kad je kuća pokrivena, a bilo je to 2007. iz onoga panja nikla su četiri lozova lastara. Dva za dva Dušanova i Žužina sina i još dva za isto toliko kćeri. Osjetila i stara osušena loza da se život vratio u kuću Puša Salatića, pa se i ona obradovala tome i od radosti olistala.
To nije sve. Dušan Salatić je inicijator, pregalac i jedan od donatora crkve koja je nikla u selu Bijela Rudina. Kraj crkve je spomenik krajputaš srpskom vojniku sa Soluna Špiru Salatiću, rad samoukog vajara i kamenoresca Željka Aleksića iz Trebinja. Podigao ga je praunuk Dušan, a ko bi drugi.
Imalo bi još dosta toga da se ispriča o Dušanu Salatiću, čovjeku za priču. Čovjeku koji se zaljubio u Hercegovinu, a pomalo i u Hercegovce, među kojima je pronašao sabesjednike i prijatelje, između ostalih i autora ovoga pisma. Zato o Dušanu Salatiću ovom prilikom samo ono najglavnije. Diplomirani je pravnik, a skoro cijeli radni vijek proveo je kao bankarski činovnik, uglavnom na rukovodećim mjestima. Član je Udruženja književnika Srbije i nosilac crnog pojasa u karateu, peti dan. Bio je reprezentativac i višestruki ekipni karate prvak Jugoslavije u borbama, a kasnije i poznati karate trener.
Nakon svega što mu se dogodilo, Dušan u Bijelu Rudinu ne dolazi samo ljeti, kako je prvih godina dolazio, nego svaki slobodan trenutak koristi da bi tu boravio. Sa njim je redovno i supruga Žuža. Ponekad dođe i poneko od njihovo četvoro već odrasle djece.
To je u najkraćim crtama priča o Dušanu Salatiću, koji je pronašao mir u pradjedovskom siromaškom kraju. Možda se to jednoga dana dogodi i nekome od vas Hercegovaca u svijetu. A možda neko od vas Hercegovaca, ko pročita ovo pismo, poželi da mu se javi i sa njim podijeli svoja osjećanja i čežnju za zavičajnom kamenom zemljom. Ako ima takvih pišite mu na adresu [email protected]
Ja sam o čovjeku za priču ispričao istinitu priču, a vi mu pišite ono što uistinu osjećate.
