Sjećam se: kad god bi mi izašla nova knjiga, otac bi je, dok je bio živ, uvijek uzeo u čvornovate i nakvasale seljačko-radničke ruke, okrenuo je i obrnuo, pogledao s prednje i zadnje korice, popizao da provjeri je li koliko teška, izmakao je za dužinu ruku da je bolje uoči onako kompletnu i poslije svega mi je vratio. Nikada je ne bi listao, a o čitanju nije bilo ni govora. Šta ima da čita kad zna ko je pisao. Malo bi poćutao, a onda me redovno priupitao:
- A koliko si zaradio na ovome?
I odgovor bi redovno bio isti: nisam zaradio ništa, a da nije bilo dobrih i razumnih ljudi, koji su „kanuli“ neku paru, ne bih mogao ni štampati knjigu. I zaista, tih ljudi se rado i po dobru uvijek sjećam pa im, u znak velike zahvalnosti, i u ovoj priči pominjem imena. A njihova imena su: Milan Radmilović, Joco Kovačević, Veša Avdalović, Ranko Bošnjak, Lazo Gudelj, Radoslav Rade Bošnjak, Mića Radmilović, Tomo Kureš, Slavko Dangubić, rođaci Vujovići iz Siriga... Ili oni koji su kupovali po desetak ili dvadeset mojih knjiga poput kuma Krsta, rođaka Miljana i prijatelja Milenka Avdalovića. Nisu to bili nikad preveliki novačni prilozi, ali su meni i knjizi značili puno. Ako sam nekoga od tih dobrih zaboravio, Bog ga ne zaboravio na ovom ni na onom svijetu.
Poslije tog objašnjenja, otac bi redovno rekao:
- Pa za kog đavola to onda pišeš? Da to nešto vrijedi i da kome treba, ljudi bi kupovali, ovako samo besposličiš i brukaš se. Ponižavaš se i prosjačiš ko kakva Ciganka.
U tim trenucima, redovno bih se prisjetio mog nastavnika likovnog vaspitanja, Brana Kokolja, koji je bio slikar i pedagog i glumac i muzičar, a ponaviše šeret, uvijek prepun duhovitih dosjetki, od kojih sam mnoge zapamtio za sva vremena. Znao je često, usred predavanja, onako iz ćutnje, ili u prolazu da kaže:
- Težak je život umjetnika.
Mi đaci bi poslije ponavljali te njegove riječi, imitirajući ga i oponašajući, pri čemu bi se trudili da sve izgovorimo njegovim stilom i načinom, pokušavajući čak i boju glasa da udesimo tako da bude sličan njegovom, a sve je pratio smijeh. Seoskom hercegovačkom osnovcu nikako nije išlo u glavu ono o čemu je nastavnik Kokolj pričao. A pričao je o tome kako su svi umjetnici uglavnom bili siromašni i umirali u bijedi. I redovno sam se pitao: je li moguće da je Vincent Van Gog umro u ludnici u krajnje nehumanim uslovima i bez prebijene pare, a da njegove slike danas vrijede desetinama miliona dolara? Na Balkanu je, kad je umjetnost u pitanju, bilo oduvijek još gore, a kao primjer uvijek može da posluži naš poznati pjesnik i slikar Đura Jakšić.
Uprkos svemu, nastavljao sam da pišem i još uvijek to činim. Pisanje je zaraza od koje spasa nema. U tome me ne obeshrabruju čak ni komentari pojedinih mojih Bilećana, koji ne samo da nisu pročitali nijednu moju knjigu nego ni bilo koju drugu, ali zato, kad skoknu gore do vojvođanskih mjesta pa ih ko od Hercegovaca upita za mena, znaju da kažu:
- A, Šćepo, vazda nekog đavola šara i belajiše.
Crkao bih od muke da nije saznanja da se to isto događalo i događa i svim ostalim koji se umjetnošću bave, ma koje vrste ona bila, pogotovo ovdje u Hercegovini. Njihove umjetničke priče nisu nimalo veselije.
Janko Vučić, samouki duborezac, kakvog nema Hercegovina a uz nju ni sva Bosna, čije su rukotvorine ukrasile mnoge crkve i manastire, ima sličnu priču. Rat ga je dovaljao u izbjegličko naselje podno „Bilećanke“, gdje se skućio i za prvog komšiju dobio Đeda Bosanca. A tom Đedu Bosancu, velikom čazbadžiji i razgovordžiji, ništa draže od ljudi i ljudskog druženja i razgovora. A u tim njegovim razgovorima, dok je bio živ, ponajviše je bilo mjesta za Ilijaš i Ćekrčiće, iz kojih ga ne istjeraše neprijateljske granate ni meci, nego Dejton, pa tako i njega mir dovalja u Bileću. I kad god bi ga ljudi, koje je oko sebe okupljao i čašćavao, upitali za komšiju Janka i družbu s njim, najprije bi pohvalio njegovo poštenje i fino komšijsko ponašanje, a onda odmahnuo rukom i rekao:
- Nema on kad da se druži ni da ljuduje. Po cijeli dan mu ćakija u rukama, pa samo što ćorota drvo. Žuna i djetlić mu nisu ravni.
Težak je život umjetnika. Lijep jeste, ali je i težak, pogotovo ovdje u Hercegovini. I mnogo je šta drugo teško ovdje u Hercegovini, a to najbolje znaju Hercegovci koji su odavde davno otišli, i to uglavnom zbog svega toga što je teško i kojima na ovaj način šaljem pozdrav.
Još bolja je umjetnička priča Dragiše Svorcana iz Korita, za koga narod hercegovački veli da od drveta, kamena i metala „rukama stvara što očima vidi“. Zamislio Dragiša i od ljutog hercegovačkog stanca kamena izradio spomenik bilećkim borcima poginulim u ratu za otadžbinu. U hercegovački stanac kamen urezao imena svih poginulih junaka, neka se zna da su na kamenu rođeni, na njemu rasli i po njemu svoju mladu krv prolili, pa se na taj način prosto utisnuli i zauvijek uzidali u taj svoj rodni kamen iz koga ih više niko i nikad ne može istisnuti. Ali, čim je spomenik postavljen kraj crkve Svetoga Save u Bileći, pobuniše se roditelji i bilećki borci. Njihova pobuna nosila je u sebi osnovnu poruku: premalo je to i preskromno za takve junake i za toliku njihovu žrtvu. A za taj svoj rodni kamen žrtvovali su sve što su imali i mogli. I krenu hajka na umjetnika Svorcana i njegov spomenik, a u nju se, i ne htijući, i sam kao novinar uključih. Negodovao je umjetnik, objašnjavao i ljutio se čak i na mene koji sam pisao o tome šta misle roditelji i borci, ali mu ništa nije pomagalo. Objašnjavao sam da mislim kao i on, ali i da mi je dužnost bila da napišem šta misle roditelji i boračka organizacija, ali Dragiša od toga nije imao koristi. Doduše, ruku na ruku a obje na srce, zaslužili su poginuli bilećki borci i obelisk sto metara visok, ali je onaj skromni spomenik od kamena govorio o njima mnogo više i bolje od bilo čega drugog. I tako, nije bilo druge, teška srca i sav razočaran, ukloni Dragiša svoje umjetničko djelo, a na ono isto mjesto postaviše nešto veći spomenik od mermera, sa dvoglavim orlovima i imenima koja se mnogo bolje vide. Kičeraj, kakva i jeste većina spomenika našim junacima poginulim u Otadžbinskom ratu. Znam da se Dragiša sa tim odavno pomirio, da nikome nije zamjerio i da je svima oprostio pa i meni, ali isto tako znam da je u njegovim umjetničkim grudima, poslije svega, ostala jedna velika rupa, a na srcu rana koja ga i danas boli. Ali šta se može, tako je sa umjetnošću i umjetnicima, pogotovo ovdje u maloj i siromaškoj Hercegovini.
Težak je život umjetnika. A ko je to na sebi mogao da osjeti kao onaj čije umjetničko djelo ruše, poput Dragiše.
I na kraju, prolazim nedavno kraj galerije trebinjskog genijalca Milivoja Bokića. Umjetnički damar ne da Milivoju da miruje, pa i u devedesetoj godini opet nešto priprema i radi. Sav se nakako klima i mrda, valjda od godina, ali uprkos svemu radi – reže, brusi, šmirgla... Nalegao na posao cijelim svojim bićem, pa se prosto ugrađuje u onaj kamen koji i obrađuje. Ne smetaju mu sunce, vjetar ni prašina ... Valjda na ovom svijetu za njega ništa i ne postoji sem one vizije u glavi koja mu i kazuje kakav na kraju treba da ispadne taj njegov rad i kako će da izgleda umjetničko djelo koje priprema.
Tu, malo uniže, stoji neka žena, valjda stopira ili nekog čeka. Zastanem na trenutak, pa pokazujući glavom prema Bokiću, kažem glasno, onako više za sebe:
- Bokić opet nešto priprema.
- A praši, brate, da Bog sačuva – kaže ona žena odmahujući rukom.
I to je sve što ima da kaže.
Težak je život umjetnika, pomislih i još se jednom prisjetih svog nastavnika Brana Kokolja.
