Ima u istočnoj Hercegovini barem hiljadu priča o vodenoj ljepotici Trebišnjici, najvećoj evropskoj ponornici. Kako i ne bi bilo kad Trebišnjice ima niz cijeli taj kameniti i sirotinjski kraj, sa vrh Čemerna, pa sve do u dno Popova polja.
Trebišnjica je danas vidljiva i prirodna samo od Grančareva pa negdje tamo do manastira Tvrdoš. Svuda ostalo ili se sama od sebe sakrila ili je čovjek ukrotio i izmijenio joj lice, tok i oblik. Ispod Bileće pa sve do Grančareva, a taj kraj se jednim imenom zvao Zavođe, sakrile su je vode Bilećkog jezera. Tuda više ne teče. Stoji duboko ispod jezerskih voda u svome koritu. Stoji i strpljivo čeka trenutak kad će opet da proteče. A taj trenutak mora doći pa da će za milion godina. Od manastira Tvrdoš pa na dolje niz Popovo polje, Trebišnjica je ukroćena i djelimično joj promijenjen tok, pa je satjerana u betonsko korito, u kome više nit žubori nit šumori. Neki vele da je u žalosti i da svojom ćutnjom oplakuje i korotuje nekadašnju slobodu i prirodan tok.
Nije Trebišnjica tajnovita i neobična samo zbog toga što je najveći dio njenoga toka sakriven pod zemljom, nego i zbog mnogo čega drugog. Ona se skriva i ukriva na mnogo načina, čak i svojim imenima. Negdje tamo ispod samog Čemerna, gdje se ona i rađa, zovu je Vrba. Ali već petnaestak kilometara naniže, čim siđe u Gatačko polje, nije više Vrba nego Mušnica. Kad se, nakon dugog putovanja ispod zemlje, pojavi u Fatničkom polju, gdje i nema stalnog toka, zovu je Rijeka ili Rječina. I tek ispod same Bileće, gdje se pojavljuje u svome vodenom obilju, zovu je Trebišnjica. Ali ni tu nije kraj njenim imenima jer kad, ponovo putujući ispod zemlje, stigne nadomak mora, zovu je Ombla ili Dubrovačka rijeka.
Ne zna se posigurno ni od čega dođe i iz čega proističe i sama riječ Trebišnjica. Jedni vele da je to zbog toga što bi u rano proljeće, kad nabuja i poplavi, otrijebila sve livade na svojim obalama, ali je i ta tako logična tvrdnja, neprovjerena, nesigurna i bez bilo kakve potvrde.
Tako je to sa Trebišnjicom, njenim tokom i imenima.
Sve je to interesantno, ali od svega ipak najinteresantniji je i najljepši san koji je prirođen svakom istočnom Hercegovcu. A u Hercegovini se oduvijek sanjalo i još uvijek sanja na svakom koraku. Najljepše i ponajviše na obalama ponornice. Ko tu nije sanjao i maštao, taj ne zna šta su san i mašta. Tu je oduvijek, gledajući u njenu vodu kako otiče, mladost hercegovačka zamišljala i maštala kako i sama da ode s njom i za njom nekud daleko, daleko od kamena i suše, negdje gdje je lakše, ljepše i sto puta bolje. I zaista je mladost hercegovačka i odlazila, i to ne godinu i dvije nego vijekovima. I još uvijek odlazi ali je i pored toga i dalje ima i ovdje u Hercegovini, jednako kao što ima i rijeke, premda stalno otiče.
I nije se samo, ovdje po Hercegovini, sanjalo na stvarnim i vidljivim obalama ponornice, nego i na onim nevidljivim.
Zaustavi se tako Hercegovac negdje na nekoj tački kraj puta koji vodi od Bileće prema Gacku, pobije štap u zemlju ili jednostavno udari desnom nogom o tvrdo kameno tlo, pa kaže saputniku ili slučajnom namjerniku:
- Evo vidiš, ovuda ispod nas, negdje na pedeset do sto metara, teče Trebišnjica, najveća evropska ponornica.
Čudo božje kako, u trenucima dok to govori i dok se u čovjeku usađuje saznanje da je zaista tako, kod svakog odjednom proradi mašta. A nije to od juče jer se ovdje maštalo vijekovima, više i ljepše nego bilo gdje drugo na svijetu. Hiljade Hercegovaca su hiljadama puta, stižući na one tačke i loklitete ispod kojih se pretpostavlja da teče ponornica, pomislile: kako bi bilo dobro, korisno i lijepo da nije sakrivena ispod u dubinama, nego da se sad odjednom otvori zemlja i ona pokaže svoje prelijepo lice. Pa da se onda sa svih strana slegne grdni svijet na njene obale da je gleda i divi joj se. Kad bi to kako moglo biti, niko većeg dara i dobra ne bi mogao donijeti Hercegovini i Hercegovcima, niti bi se njihova radost ičim i na bilo koji način mogla izmjeriti.
I sam sam to isto na hiljade puta zamišljao gledajući kako se, u jesen i rano proljeće, pružio lanac jutarnje magle, baš tamo negdje ispod puta Bileća-Gacko. Taj vijenac magle je, priča narod a i nauka je spremna da to potvrdi, najsigurniji znak da je negdje ispod vodeni tok. I svaki put kad bih to zamišljao pitao sam se da li će čovjek ikada biti sposoban da ukloni tanke slojeve zemlje i ogromne naslage krečnjaka, pod kojima je sakrivena ponornica i tako ostvari san stotina generacija hercegovačkih.
Ništa ljepše od sna. I ništa se njemu nije primaklo i sa njim izmiješalo. Možda jedino priča, i to prvenstveno ona hercegovačka izvorna, koje je ovdje oduvijek bilo u izobilju. Ako je svega drugog manjkalo, pričom smo barem mogli da se napojimo i nasitimo koliko smo god htjeli. Ovdje je priča lijek za sve i mjera svemu a, kako i rekosmo na samom početku, o Trebišnjici ih ima na hiljade. Jedna od najljepših, koju sam čuo još u ranom djetinjstvu, je ona o djevojci i ponornici.
U toj priči se veli da je nekakva djevojka čuvala goveda i usput plela jer u Hercegovini, u tim vremenima, bijaše ruga da žensko čeljade, samo ako su mu ruke slobodne, ne plete, prede ili veze. Tako se i ta djevojka čobanica bila zanijela pletivom, i to negdje kraj nekakve jame. I kako Hercegovina nikada nije mogla bez tragedije i nesreće, dogodi se da u tom trenutku nalete bikovi, jureći za kravom koja se vodila. U onoj jurnjavi i gužvi gurnu djevojku i ona uleti u grotlo jame. Uzalud su je čobani dozivali, oblijećući oko jame i zapomažući. Sutradan, izbaci je voda na izvoru Trebišnjice pod Bilećom, a neki mlinar je izvuče iz vode. Ko će sve znati kuda je rijeka nosila svojim podzemnim tokom da bi je donijela i izbacila na izvoru pod Bilećom. Što je najzanimljivije u cijeloj priči, djevojka je u zgrčenoj ruci još uvijek držala pletivo s iglama koje bijahu sve na broju. Kako je, u trenutku pada u jamu, stisnula šaku da joj ne ispadne pletivo, tako je to i ostalo. Nigdje se u toj priči ne kaže u koje se vrijeme to dogodilo, niti u koju je jamu djevojka upala. Jedni vele da je u onu u Klačinama ispod Bogdašića iz koje, kad se baci kamen, domalo odozdo začuje kako je negdje na dnu bućnuo u vodu, drugi kažu u Pasmicu u Fatničkom polju, a treći da je u pitanju neka jama u Podgorju. Sve te tvrdnje priču nimalo ne krnje i ne smetaju joj da živi i da se priča već stotinama godina.
Svijet je pun priče. I sve su priče lijepe, ali su hercegovačke ipak malo ljepše. Čist dokaz za to je i ova priča. Priča ko priča. Ima na stotine sličnih priča. Djevojka upala u jamu. Pa šta? Događa se i događaće se. Da, ali ova priča ima svoj završetak u kome se kaže da je djevojka u zgrčenoj ruci još uvijek držala pletivo i da su sve igle bile na broju. E, to je već nešto. To je ona mirođija, začin i specijalitet koji hercegovačkoj priči daje poseban miris, ukus i kvalitet. To je ono nevjerovatno čudo koje može da se dogodi samo u Hercegovini ili koje mogu da izmisle samo Hercegovci. Da ne bi onih igala i onog pletiva u zgrčenoj djevojačkoj ruci, ne bi bilo ni priče. Da je samo upala u jamu, pričalo bi se o tome mjesec-dva ili godinu-dvije, pa se potom i zaboravilo. Istina, to što je voda izbacila i što je mlinar izvukao na izvoru Trebišnjice, priči produžava vijek. Ali i tako priča ne bi mogla da traje više od par desetina godina. Već sa pletivom u zgrčenoj ruci i svim iglama na broju, priči je omogućeno i suđeno da živi stotinama godina. I još kad se, poslije sve te priče, na kraju doda da je pletivo bilo namijenjeno za sanduk u koji se slaže djevojačko ruho, priča uzleti do samoga neba. Koliko je samo, u toj tvrdnji, pretpostavki, podsjećanja i zaključaka. Koliko istinskih saznanja, poruka i primisli. I koliko je samo toj djevojci bilo važno to pletivo. O tome svemu najbolje govori ona zgrčena ruka, koja je priglila pletivo i u trenucima pada u bezdan. I ništa pri tom priči ne smeta što se ne zna gdje ni kad se to sve dogodilo, kako se zvala djevojka ni koga je roda bila. Djevojka, pa eto. A ono pletivo i igle u zgrčevoj ruci, kao i saznanje da je bilo namijenjeno za djevojačko ruho, su sasvim dovoljni da sve bude pohercegovčeno i sve namijenjeno nezaboravu.
Ne zaboravite ni vi, koji upravo čitate, ovu hercegovačku priču. Ne zaboravite posebno vi, Hercegovci, koji ste negdje u svijetu. Sjetite se u ovom trenutku siromašne zemlje Hercegovine, od koje ste s pravom pobjegli, ali kojoj nikad odoljeli niste niti ste je zaboravili. I ispričajte ovu priču makar nekome od onih sa kojima sad drugujete tamo negdje u dalekom kraju. Ne molim vas to prvi put, ali nikada nisam bio iskreniji kao ovoga puta.
