Vratio sam se na selo. Sad svako jutro ustajem u pet, a liježem tamo negdje iza deset naveče. Čim ustanem, kuvam i pijem čaj, potom oko pola sata čitam, pa poslije toga na posao. Po cijeli dan se ne skidam s nogu. Na selu uvijek posla ima, ljeti i zimi. Sjedem samo kada doručkujem, što traje oko petnaestak minuta i pola sata za ručak. Svako veče gledam televiziju, kad su dani kraći dva i po do tri sata, a s proljeća i ljeti u prosjeku manje od sat.
Hranim, pazim i muzem krave, uzgajam telad, od proljeća do kasne jeseni tovim svinje, a tu su još kokoši, psi i mačke. Oko svega treba poskočiti i poraditi. Kosim, kupim, prevozim i slažem u štalu sijeno i drugu stočnu hranu. Trenutno obrađujem oko tri hiljade kvadrata zemlje, od čega je jedna trećina žito, a ostalo povrće. Orem, frezam, sadim, okopavam i zalijevam: krompir, blitvu, pasulj, grašak, mrkvu, cveklu, paradajz, papriku, luk, kupus... Okopavam, đubrim, režem, prskam i berem voće. S jeseni, pravim vino i pečem rakiju, uglavnom za domaću upotrebu. Koljem svinje, pravim kobasice, sušim meso... Režem, izvlačim i cijepam drva, popravljam ograde i ostalo.
Kad dođem u grad, prijatelji i poznanici, pri susretu i na kafi, kad za kafu imam vremena, najčešće mi govore:
-Ti si povukao pravi potez. Život na selu je prava stvar: zdrava hrana, nezagađena voda, čist vazduh, priroda, mir... A imaš sve što i u gradu: struju, telefon, vodovod, asfalt... I još si blizu gradu i glavnom putu. Uživaš ko čovjek. A vidi se i na tebi da je tako: pogledaj linije, vidi mu boje i one prave seoske zdravine. Ma, ko momak.
Žena, međutim, ne misli tako. Ona me često kori i savjetuje na svoj način, a pomalo i žali, pa kaže:
-Što radiš, čovječe, toliko. Nije to više za tvojih godina, znaš li ti koliko je tebi? Previše je i za mladića, a ne za tebe i tvoje godine. Eto te slindžo se, nema te za pola. Pocrnio i potamnio u licu, a leđa ti se iskrivila. Gledaj ti ruka: sve žulj na žulj i čvor na čvor, a nakvasale i ispucale. Da se prepadne čovjek od tebe kad te ugleda takvog. A uščuješ se, brate, od te štaletine, ne može ti se prići. Džabe te prati i presvlačiti, dovoljno je samo da uđeš u štalu, pa da se roba na tebi usmrdi. Ćuneš, a ti toga nijesi ni svjestan. I šta si zaradio? Ništa. Vidiš li pošto ti otkupljuju mlijeko, nije mu se povećavala cijena za posljednjih dvadeset godina, skuplja obična voda od njega, trebaš predati pet litara mlijeka da bi kupio litar dizela.. S jajima je ista priča. Meso je nešto skuplje, ali ni tu nema vele zarade. A što se svinja tiče, koliko daš za prasad i hranu, skoro da možeš kupiti za te pare isto onoliko svinjetine koliko ti bude u tovljenicima. Ostavi se toga, pa proživi to života što ti je ostalo ko čovjek.
Svjestan sam da je u pravu i da joj svaka ima mjesta i opravdanja, ali i pored toga ne odustajem od sela i života na njemu.
Kad povremeno stignem u stan, žena i neke njene drugarice se odmah počnu žaliti na prekomjernu tjelesnu težinu. Tvrde da pod hitno moraju na dijetu. I već po Internetu tragaju za najefikasnijim načinom skidanja kilograma. Često mi govore:
-Blago tebi, ti makar nemaš problema s kilažom i linijom. I kako onda da ti trigliceridi i holesterol ne budu uredni. A i šećer.
Odmah im poručim da imam rješenje za njih i da znam recept za najbolju dijetu na svijetu.
-Dođite na selo i samo idite za mnom po cijeli dan, ne morate čak ni da radite, pa ćete zasigurno dotjerati liniju.
Ispočetka se na te moje riječi i predloge nisu previše ni ljutile, a kako vrijeme odmiče, čim pomenem recept i dijetu, odmah se pobune, odmahnu rukom i prekinu me upola rečenice:
-Nemoj, molim te, znamo već za te tvoje recepte i dijetu.
Mnogim drugovima, čim počnu da hvale život na selu i moju liniju i boju, savjetovao sam da postupe na sličan način kao i ja i da se vrate u zavičaj. Tamo imaju zapušteno imanje i praznu staru roditeljsku kuću, pa što ne bi. Uglavnom se izgovaraju da je za to kasno i da nemaju ni snage ni sredstava za obnovu imanja i kuće. Neki su, međutim, i pokušali.
Dvojica su se, ima otada pet-šest godina, primili na poziv nekih prevaranata, koji su hodali po Hercegovini i besplatno nudili sadnice smilja, obećavajući onima koji se time budu bavili kule i gradove. Kilogram svježeg smilja deset maraka i ko zasadi hektar tog mirisnog bilja, za nekolike godine biće bogat čovjek. I zasadila su ta dvojica mojih drugova po tri-četiri duluma smilja, ne uloživši pri tom neke velike pare. Doduše, nisu se potpuno vratili na selo, nego su odlučili da se tim poslom bave, što bi se danas reklo, na daljinu, onlajn (online). Živjeće i dalje u gradu, ali će povremeno odlaziti i na selo da okopavaju i beru smilje. Ali, ne lezi vraže, čim je smilje pristiglo za berbu, smanjili su mu cijenu na dvije, a već naredne godine na jednu marku. Sad ide po pola marke. Tako su oba brzo odustali i od smilja i odlaska na selo.
Treći je odlučio da zasadi trešnje na oko tri duluma najplodnije očevine. I on naravno na daljinu (online). Pravije rečeno, tako je mislio i pričao. A pričao je, kako je precizno izračunao, da će uložiti oko četiri hiljade maraka i da će, već treće godine kad stigne prvi rod, sve to povratiti i još nešto zaraditi. Sve je, međutim, ispalo drugačije. Čim je zasadio trešnje, taj se više nije pojavljivao na selu. Ostavio ih je da rastu, cvjetaju i plode same, a on će doći treće godine da obere rod. Prve godine se osušilo više od polovine sadnica, a treće godine ih je ostalo svega dvadesetak, ali ni te nisu donijele rod. Tako je i on odustao od sela.
Četvrtom, koji me stalno hvali i divi se mojoj liniji i boji, predložio sam da, ako već nema uslova da se vrati na selo, kako i priča, uzore i zasadi pola duluma zemlje nek mu porodica ima zdravog povrća i zelja. Obećao sam mu besplatno stajsko đubrivo. Najprije je prihvatio, a onda je, poslije razgovora sa ženom, došao s nekim papirom na kome je precizno sve poredao šta mu je i koliko potrebno, pa onda podvukao, sabrao, pomnožio sa važećim cijenama i zaključio:
-Ne isplati se. Sračunaj samo pošto je gorivo pa će ti sve biti jasno, a đe je ostalo.
Poslije me pitao imam li da mu prodam džak domaćeg krompira, a kad sam mu rekao cijenu, pogledao me čudno, pa potom rekao:
-Pa u marketu i piljari je jeftiniji.
Školovan čovjek, pa ne zna šta je zdrava hrana, a tek da zna običan narod.
Tako su me svi izdali i tako nikoga nisam uspio nagovoriti da krene mojim stopama. Da je selo dobro ne bi toliki svijet iz njega pobjegao u grad. To mi i žena često govori. Doduše, vikendom kad iziđe na selo ili kad me zove telefonom, ona ponekad zna da kaže:
-Moraš đetetu poslati pare. Kad siđeš, uzmi one račune iz stana, pa plati. Poslije bi mogli i do marketa, frižider mi je skoro prazan. Ostala sam bez para, sve je poskupjelo, neki dan sam potrošila sto maraka, pa sam sve kući donijela u dvije kese. Kad misliš klat tele, meni je u zamrzivaču sišlo na dno.
Kad pošaljem djetetu, platim račune i kupim u marketu, ponovo počne staru priču. A u toj priči se uvijek kaže da previše radim, a malo zarađujem. I zaista je tako, i istina je da su selo i seljaci svakome zadnja rupa na svirali, ali šta mogu kad nemam izbora. Što bi stari Srbi rekli: „Zla godina orla natjerala, s kokoškama zimu da zimuje“. Tješi me saznanje da nešto ipak zaradim i nekako ipak preživljavam.
I šta vam, dragi moji Hercegovci, gdje god da ste, na kraju imam poručiti osim one narodne, mudre i uvijek važeće, koje ste i sami svjesni: „Selo hvali, a u gradu živi“.
