„Škola“, „Djed i baka“, „Tablica množenja“, „Lijepo ponašanje“, „Ko je kriv“, „Kiša“, „Sreća“, „Šta to našu djecu kvari“, „Sunce“, „Mašta“... dio su više od stotinu pjesama za djecu koje u sveske, rokovnike, ponekad i na papirić, već dvije decenije bilježi Trebinjka Dragana Čalak. Prvenstveno za svoju dušu, ali i za kćerke, kako kaže, njena tri najiskrenija „kritičara“.

Poeziju je počela da piše krajem osnovne, početkom srednje škole. Sasvim spontano, onako, kako se i dogodilo da se jedna od njenih pjesama nađe na ovogodišnjem Đurđevdanskom festivalu u Banjaluci. Bez ambicija za tako nešto, ipak, na svoje mjesto isplivala je dugo skrivana sklonost.

Dragana Čalak, poezija neponovljiv doživljaj[/caption]

„Pukom slučajnošću pjesme je vidio moj dobar drug Darko Kurtović. Oduševio se i rekao mi: „Znaš šta, odnijeću ih ja našem profesoru u Radio Trebinje, da ih on pročita. Zanima me njegovo stručno mišljenje“. Nazvao me sutradan sav ushićen, rekavši da su se stihovi prilično dopali muzičkom uredniku radio Trebinja, Božidaru Bobu Vučuru te da bi želio još neke da pročita. Nisam mogla da vjerujem! Bila sam zaista iznenađena“, iskreno priča Dragana, čiju je pjesmu, izvornog naziva „Sipmatija“, Bobo Vučur preimenovao u „Moja tajna“, odradio kompletan aranžman i muziku, a na Đurđevdanskom festivalu izvela ju je devetogodišnja Milica Rajković.

Darku, a posebno Bobu, kaže mnogo duguje. Spletom okolnosti, doživjela je da njeni stihovi, makar na tren, ožive na najljepši način.

„Bobo Vučur ostavio je na mene izuzetan utisak. Veoma obrazovan, a sa druge strane prilično jednostavan, duhovit, skroman čovjek. Zapravo, intelektualci poput njega najčešće i jesu takvi, neposredni i normalni. Bila sam zatečena i, krajnje, šokirana kada je došao da se upoznamo i rekao da mu se dopada moje pisanje. A kad vam to kaže neko poput Boba, mislim da nije mala stvar dobiti takav kompliment. Najviše me ganulo što je Bobo stavio moje ime kao autora teksta. Nisam to tražila, nisam se ni nadala, ali čovjek je profesionalac u svakom smislu!“

Saradnju sa dugogodišnjim muzičkim urednikom Radio Trebinja, Dragana je nastavila. Još dvije njene pjesme Bobo Vučur je obradio i poslao za dječiji muzički festival u Podgoricu.

„Ne znam da li su prošle konkurenciju, ali šta god da bude, meni je zadovoljstvo što su uopšte i uzete u razmatranje. Više bih voljela zbog Boba ako bi se jedna od pjesama našla na tom festivalu. Što se mene tiče, poeziju pišem za sebe. Na taj način se relaksiram, uživam u tome. U svojim stihovima bavim se raznim dječijim pitanjima, problemima i dilemama. Posljednjih deset godina, otkako sam majka tri kćerke, ta tematika mi je još bliža. Sve što napišem je za moju, ali i svu ostalu djecu“, veselo nam objašnjava.

Po zanimanju ekonomista turizma, za sebe, prilično otvoreno kaže da je pogriješila profesiju. Kao neko ko mnogo voli prirodne nauke i u toj sferi se lako snalazi, spontano je nakon srednje ekonomske škole upisala turizam. Međutim, da može, sada bi se opredijelila za neki drugi poziv.

„Obožavam djecu! Ne samo moju, nego i svako drugo dijete. Mogu satima sa njima da se igram, da pričamo, crtamo, čitamo, razgovaramo... šta god treba da radimo zajedno. Žao mi je što nisam studirala nešto vezano za rad sa djecom. Ali, zato imam svoje tri princeze i čitave dane ispunjene njihovom grajom i energijom koja je dovoljna da budem i više nego srećna. Imam lijep život i u svog supruga i sada sam zaljubljena nakon toliko godina braka. Jedno drugom smo najveća podrška i nadam se da ćemo imati još djece!“

U takvom okruženju, gdje čarolija ljubavi otvara i pokreće sva čula, nastaje i najljepša poezija. Ova mama jedne Nikoline, Jane i Ivane rijetko piše u tišini. Inspiracija najčešće ispliva onda kada njen dom preplavi bura emocija.

„Kad nema vriske i galame meni je prazna kuća. Da ne zvučim neskromno, čini mi se da mi najbolje pjesme nastanu upravo u tim trenucima. Kad djeca zaspu onda stihove uređujem, a nekad ništa ne mijenjam. Zvučaće nestvarno, ali je istina, uvijek sam srećna i sve što sam napisala proizašlo je iz radosti. Motivišu me i lijepo vrijeme, proljeće, buđenje prirode, a ponajviše dječije teme. Nastojim da te pjesme uvijek budu poučne, bilo da pišem o drugarstvu, školi, prijateljstvu, ponašanju djece ili odraslih i slično“.

Mnoge pjesme Dragana nije sačuvala. Većinu je poklonila. Otkad pamti, pisanje je za nju neponovljiv doživljaj. Pa ipak, samokritičnost je još uvijek sputava da se odvaži i ostvari jednu od potajnih želja.

„Zbirka poezije za djecu nešto je o čemu sanjam. To bi bio poklon mojoj djeci jer mnogo pjesama znaju napamet. Jana obožava da pjevuši moje stihove. Ove godine učestvovala je prvi put na dječijem festivalu „Zvon zvonke pjesme“, na kojem je osvojila treće mjesto. Nije izvodila moju pjesmu, ali zato je uživala u ovom iskustvu. To je bila njena želja, a nagradu, zaista, nismo očekivali. Inače i ona i njena starija sestra često na školskim priredbama recituju moje stihove. Njihovi učitelji me pitaju šta čekam, što ih ne objavim, ali sve se mislim da može to i bolje. Znam da ljudi pišu sve i svašta i da se svako danas može nazvati pjesnikom ili piscem i to je spoznaja koja me dosta sputava. Neka za sada ostane ovako. Ako je suđeno pjesme će jednom i biti ukoričene“, mišljenja je Dragana.

Mašta, jedna od Draganinih pjesama[/caption]

Sa svojih 34 godine kaže nigdje joj se ne žuri. Kao zaposlenoj majci, sada joj je najvažnije da slobodno vrijeme nadoknadi sa porodicom. Ljubav, podrška i razumijevanje neminovni su saveznici na tom putu, uz, kako nam reče, još jednu ključnu stvar koju njeguje.

„Čitanje! Mnogo je važno da djeca zavole knjige. Ja sam poeziju zavoljela odrastajući uz mog omiljenog dječijeg pjesnika čika Jovu Zmaja. Moje curice obožavaju poeziju jer su je spontano preko mene zavoljele. Kako rastu, učim ih da su knjige veoma dragocjen prijatelj svakog čovjeka. Najsretnija sam kada njihove oči zaiskre nakon što zajedno pročitamo lektiru ili neko drugo štivo. Kada vidim taj žar prema pisanoj riječi i želju da upravo sa mnom žele da dijele te magične trenutke“.

Uz požrtvovanost i ljubav bez ograničenja, rađaju se i gestovi za pamćenje. Jedan takav, svrstava u najljepši kompliment za svoje pisanje.

„Moja najstarija kćerka Nikolina četvrti je razred osnovne škole. Od kada je krenula u školu često sam joj znala napisati pjesmice, koje bi njihov učitelj čitao na raznim sekcijama. Ove godine, pred školsku priredbu za 8. mart, od njenog razreda doživjela sam nešto nesvakidašnje. Sa željom da mi se zahvale za sve pjesme koje sam im poklanjala, nacrtali su moj portret. Ništa nije ljepše nego kad vam djeca, iskreno i bez ikakavog ulagivanja, čiste duše i srca, uzvrate na ovako lijep način. Dirnuli su me, rasplakali i usrećili, a to se ne može ni sa čim mjeriti!“

Za ljubav i poštovanje

Mnoge od svojih pjesama Dragana Čalak pisala je kao posvetu njoj dragim i važnim ljudima. Svojoj majci, kćerkama, svakom djetetu ovog svijeta, ali i jednoj učiteljici.

„Kada je učiteljica moje kćerke Jane, Radmila Bjelica, odlazila u penziju, napisala sam pjesmu ovoj divnoj ženi i izvrsnom pedagogu jer sam željela da joj se zahvalim za sve čemu ih je naučila. Krijući od nje, cijeli razred je pjesmicu naučio napamet. Da iznenađenje uspije pomogla nam je učiteljica Ana Brnjoš, koja je u tom momentu pripremala neku školsku priredbu i rekla gospođi Radmili da dovede svoj razred. Ne sluteći ništa, sjedila je u prvom redu. U jednom trenutku njeni đaci izašli su na binu i svi kao jedan, recitovali samo za nju. Bilo je nestvarno! Pjesmu smo joj uokvirili sa potpisima sve djece i poklonili. Nije krila suze i oduševljenje ispraćajem kakav nije ni sanjala, a koji je sasvim sigurno zaslužila“.

Poezija u kamenu

„Moj suprug je majstor za kamen. Zanat prilično zanimljiv, inspirativan. Željela sam da me nauči kako se kamenu mogu dati novi oblik i namjena. Tako sam počela da pravim saksije od riječnog kamena i maltera. Mnoge od njih krase prilaze kućama, a najponosnija sam na one koje su smještene pred manastirom Zavala. Nije ih teško praviti, više je potrebno imati osjećaj kako ih formirati da izgledaju što prirodnije i da svaka za sebe priča neku svoju priču. Dva dana traje cijeli postupak, dok mašta nema to ograničenje. Poput mojih stihova i kamene saksije poezija su kojoj se rado prepuštam“.

Maja BEGENIŠIĆ/ Glas Trebinja