Kad god u sebi, a imajući u vidu sve oko nas, pomislim da je sve otišlo... u Honduras, uvijek me neko demantuje.

Da se dobro nije izgubilo i da se kad tad znanje i upornost isplati, svjedoči sljedeći primjer.

Zima, prije koju godinu. Sjeverac sa Leotara nanosio je rijetke pahulje snijega. Auto sam odveo na pranje u perionicu Crvenog krsta. Hladno dozlaboga. Momak koji mi je oprao automobil, dade mi ključ i pored ključa još 50 KM.

„Ovo vam je ostalo ispod sjedišta. Kad sam čistio našao sam. Pa evo...“, skromno i tiho reče.

Odavno sam prežalio taj novac, misleći da sam ga negdje izgubio. Dvostruko mi je drago bilo. Ponudih momku koji je prao automobil nešto novca, kao nagradu. Nije ga uzeo, samo se osmjehnuo, i otišao da pere novi automobil.

Pomalo mi ga je bilo i žao, ali tada sam bio siguran da za ovog momka nema zime.

Petak ujutro, jutarnji petkom na talasu Radio Trebinja. Sa dekanom Fakulteta za proizvodnju i menadžment Trebinje, profesorom Dušanom Jokanovićem, mojim školskim drugom, dogovorih se da, povodom krsne slave fakulteta, dođe u studio sa jednim od najboljih studenata.

Obećano ispunjeno. U naš novi studio, uđe dekan i najbolji student.

Prepoznah ga skoro u istom trenutku.

Bijaše to onaj momak iz praonice Crvenog krsta. Najbolji student, apsolvent Fakulteta za proizvodnju i menadžment, Srđan Suknović...

I dalje skroman, tih, nenametljiv, jednostavan a uspješan.

Najbolji...

„Malo sam kasnije počeo da studiram. Radio sam dosta fizičkih poslova, ali sam shvatio da bez fakulteta nema ništa. I tako počeo sam da studiram. I evo ...“, reče mi Srđan.

A profesor Jokanović na to doda: „Začudio bih se da je Srđan drugačije uradio. To je sjajan momak i student“, reče...

U daljem razgovoru saznao sam da Srđan, nekada itekako uspješan džudista „Leotara“, ima želju da i dalje uči i da se usavršava, da sebe vidi u tom svijetu, da su mladi zadovoljni sa uslovima studiranja, i tako dalje.

Saznao sam da Fakultet za proizvodnju i menadžment u Trebinju na Srđana Suknovića najozbiljnije računa.

I treba da računa. I na ovog Srđana i na brojne druge mlade ljude koje fakulteti, proizvodne kompanije, firme, kulturne ustanove, ili jednom rječju naš grad ima, treba da se sa njima ponosi, da na njih računa i da im pruži šansu.

Ako drugačije bude, sve će otići u jednu državu u Srednjoj Americi. U Honduras...

Ratomir Mijanović