Idući putem nekadašnje željezničke pruge od Muhareve ljuti prema Zavali nećete primijetiti selo Budim Do, ako vam neko nije kazao da se upravo tu nalazi na polovini puta između ova dva sela. Samo nekoliko stotina metara udaljeno od nekadašnje pruge, kao sakriveno od očiju, smjestilo se ovo seoce, pitomo, zaklonito i od juga i od sjevera, kao u gnijezdu suncu izloženo... Tek kada prođete na onu drugu stranu zavalske vale, tačnije iz blizine našeg starog manastira Sv. Vavedenja, primijetićete ovo seoce.
Živko-Žika Misita je bio naš domaćin za koga kažu: Ako ga nisi sreo na trebinjskom korzu ili pijaci sigurno je u Budim Dolu. Na trećem mjestu ga nećete tražiti.
Mi smo se uvjerili da mu je selo mnogo bliže srcu i da je učinio sve što je mogao da spasi selo od zaborava, a svoju okućnicu i kuću vrati u stanje kao da tu stalno živi mnogobrojna porodica.
Seoska porodična kuća Misita više liči na dvorac
Sedamdesetih godina prošlog vijeka skoro da nema sela u Popovu polju a da nije riješilo bilo kakav seoski put ili prilaz selu. Budim Do je selo koje je u to doba imalo više svojih stanovnika odlučnih da odu trbuhom za kruhom, na bilo kakvu pečalbu, nego da misli i ulaže u svoje selo. Neki, pak, misle da je i za to izuzeće pomalo kriva i politika, ali da mi ne sudimo... Činjenica je da je Budim Do bio bez prilaznog puta.
Ni onaj veliki migracijski uzrok i raseljavanje Popova, kada je sedamdesetih ukinuta uskotračna pruga, nije zaobišao ni Budim Do. Uskotračna pruga je bila vrlo značajan faktor života na lijevoj strani Popova polja.
Žika se živo sjeća tih godina i opštom željom i težnjom da se napusti rodno selo.
"Bio sam već poodrastao", prisjeća se Žika, "kada su se iz moje kuće jedno za drugim odvajali moji brat i sestra. Važno je bilo otići i u crnog đavola samo ne ostati u Budim Dolu. Nekako je mom selu, ali ne znam zašto, bilo bliže inostranstvo i Dubrovnik nego Trebinje. Zato je na te dvije adrese otišlo više od pola moga sela. Jedno vrijeme u Dubrovniku i Njemačkoj je živjelo 25 mještana a samo 15 u Budim Dolu. Ni sam se nisam razlikovao od ostalih koji su željeli otići što prije i najkraćim putem. U moje vrijeme, za onu malo bolju "talentovaniju" djecu, najbliži put i dolazak do hljeba sa danom punoljetstva je išao sa vozačkom dozvolom i uhljebljenje kao vozač ili zanatlija. Srednju školu smo željeli završiti što prije i prečicom da se dođe do Dubrovnika i svoga zarađenog hljeba", prisjećao se Žika.
MANASTIR U ZAVALI JE NAŠE MJESTO OKUPLJANJA
U velikoj prostranoj avliji postavljena je skovana trpeza gdje je ovaj domaćin po dugogodišnjem običaju postavio posnu hranu, a na dan Vaskrsa na trpezi će osvanut mrsna hrana i obilan uskršnji ručak. Većina Zavaljana i Budimljana nekoliko značajnih datuma u godini dočekuju u molitvi i sabiranju oko svog manastira Sv. Vavedenja u Zavali. Kroz protekla desetljeća i u kući Misite se poštovao manastir i bratija manastirska. Petrov dan, Vavedenje i Vaskrs su dočekivani u Zavali u svom manastiru, rekao nam je Žika kada smo iz njegove avlije posmatrali manastir na suprotnoj strani Zavalske luke.
"Moj prvi jutarnji pogled iz sobe prilikom buđenja, svako jutro zaustavi se na istom mjestu", kaže nam Žika i nastavlja: "Tamo je kroz niz vijekova bilo bogomolje za naše pretke. Običaj i poštovanje su ostavili nama da poštujemo i čuvamo svoje ne osporavajući nikome pravo da voli svoje. Vavedenje smo dočekivali u manastiru, a Petrov dan godinama praktikujemo da, odmah posle liturgije, idemo svako svojim kućama i dočekujemo najbolje prijatelje i rodbinu. To je bio i ostao svečan dan za naše domaćinstvo. Tako je i ostalo da se do danas poštuje. Želio sam i ostvario svoju želju da dovedem put do kuće, obnovio kuću i u svome domu da dočekam prijatelje. Potrajalo je to nekoliko godina, ali nisam odustajao da i Budimljani imaju put u selu kao i ostala sela u Popovu polju. Znate da naše selo pripada Federaciji, ali to nam nije ništa manje umanjilo želju da obnovimo kuće i da vratimo u predratno stanje. Brat Branko mi je dao podršku koliko je mogao da istrajem na izgradnji puta. Ni opština Ravno nije izostala u pomoći, ali posebnu zahvalnost moram uputiti Luki Petroviću koji mi je u više navrata pomogao da preko trebinjske lokalne uprave budem podržan. Prvo smo poslije dvijehiljadite ja i komšija Maksim Mrakić započeli elektrifikaciju sela, pa onda probijanje puta i na kraju betoniranje. Kada smo doveli put do seoskog groblja kao da smo ušli i u selo. Samo sam jedno znao: Kada bi svi odustali ja sigurno ne bi. Bilo je tu i inata, ali i potreba za putem do kuće je bila najveća. Probijanje puta platili smo oko 40.000 KM, a betoniranje i armiranje toliko, ako ne i više. Komšija Maksim i ja nijednom nismo padali u iskušenje da odustanemo u obnovi sela. Prvo smo doveli struju pa onda je slijedila izgradnja puta", pričao je Žika ponosno.
SJEĆANJE NA RATNE DANE
Žika je svoju prepoznatljivost sticao i kroz anegdote, šale i životne priče i u vrijeme četverogodišnjeg otadžbinskog rata. Taj poduži, a težak period kroz četiri godine opšte društvene i porodične neizvjesnosti, sve nas je donekle obilježio biljegom prisjećanja mnogo godina poslije. Često čujemo od svojih saboraca da se sjećanja na ljude nikada ne gase. Rat onakav kakav ga sa emocijama doživljavamo ispisivao nam je stranice života šarenilom pomiješanog dobra i loša. Trebinjska brigada sa nekoliko hiljada boraca pretvorila je naš grad u jednu porodicu. Sve smrti i pogibije smo preživljavali kao porodična stradanja. Svako ranjavanje i intervencije smo osluškivali za ishod kakav će doći iz većih medicinskih centara. Četiri godine rata Trebinjsku brigadu VRS su pretvorile u jednu porodicu mučenu istom mukom. Ta velika porodica je imala prvu i jednu želju - mir i završetak rata.
Poslije i prije svakog pokreta i odlazaka na druga ratišta Žika Misita je bio nezaobilazno ime. Dio trebinjske brigade je često puta odlazio na ispomoć i pojačanje jedinicama VRS gdje je to u tom trenutku bilo neophodno. Ako je bio bilo kakav prevoz i pokret jedinica tu je Žika Misita, pa sa pravom danas kaže da je učesnik mnogo bitaka od Nevesinja, Olova, Kalinovika i Treskavice...
Živko upozorava da su blizu minska polja
"Više i ne znam", prisjeća se Žika, "na koliko sam terena odlazio sa vojskom. Svake ratne godine u prosjeku na 2-3 terena se odlazilo. Svaki naš odlazak i ispomoći drugim ratištima su prijetile borbe ali i neizbježna ranjavanja i smrti. To mi je najteže padalo kada se gubi saborci, pa sam ponekad i zavidio onim saborcima koji su ostajali u stacioniranoj jedinici. Ja sam kao vozač autobusa pripadao pozadinskoj jedinici koja je opsuživala sve bataljone i potrebe prevoza", zaključio je Žika.
Na naše pitanje da li je istina da nikada nijedan civil nije ostao pred trebinjskom kasarnom, Žika nastavlja:
"To je istina i ko vam je to rekao sigurno je jedan od onih iz dijela Popova polja. Civilno stanovništvo, bar ono što je nevoljno ostalo, jedini prevoz je imalo sa vojnim vozilima. Zapamćeno je i zabilježeno negdje da su ljudi i po 30-40 kilometara prelazili pješke da bi došli do grada. Znajući sa kakvim se problemima suočavaju, dosta večeri pri polasku iz kasarne nisam mogao zatvoriti vrata na autobusu pretrpanim vojskom i civilima. Ljudi su stajali na jednoj nozi na pragu otvorenih vrata autobusa, ali su tu veče uspjeli doći do svoje kuće. Postojala je dionica puta prije Dračeva da ni ratna svjetla nismo uveče palili već smo naslijepo pratili bijelu liniju i tako dolazili do odredišta. Gađana su naša vozila u pokretu i za nas je to bilo hod po žici sa stalnom neizvjesnošću", prisjećao se Žika ratnih devedesetih.
OBNOVA KUĆE JE PORODIČNA OBAVEZA
Obnova porodične kuće i pratećih objekata za ovog domaćina je potreba, ali, kako kaže, i porodična obaveza. Proveo nas je, prilikom ove posjete selu, kroz nekoliko obnovljenih objekata i tom prilikom ponosno istakao:
"Sve ovo što danas vidite je moj dio života od skoro dvadeset godina. Prvo struja, pa put i tek onda obnova kuće po kuće. Kada smo već kod elektrifikacije sela, svakako da Budimu Dolu pripada jedan kuriozitet mimo sva sela u okruženju. Mi smo selo sa prvom elektrifikacijom te davne 1960. godine. Evo kako: godinu ranije, 1959. struja je krenula iz Slanog prema opštini Ravno. Dolaskom do Zavale naš komšija Jovo Mrakić je poslao dolare iz Amerike da se dovede struja u naše selo, kako je te 1960. i urađeno. Bili smo pet godina jedino selo u Popovu koje je, za to vrijeme, "platilo svoj luksuz".
MASLINE I PČELE...
Priča o povratku u spaljeno selo, te obnovi infrastrukture porodičnih kuća, ne bi bila potpuna da nas Žika nije proveo kroz novonasađeni maslinjak.
Znali smo da je Budim Do važan za selo sa najboljim trešnjama u Popovu, ali za odlučnost ovog domaćina da se opredijeli za maslinarstvo, bilo je pravo iznenađenje.
Izvrcalo se meda kao berićetnih godina
"Nekako je sve jedno drugo vuklo", nastavlja Žika ubjedljivu priču o dvadesetogodišnjoj želji da ponovo udahne život svome domu i dodaje:
"Kada sam i posljednju štalu obnovio, a nemojte me pitati koliko novaca sam potrošio, javila se želja da uradim ove velike dolove oko kuće i da ovaj prostor pretvorim u maslinjak. Znajte da je ovo selo imalo i prije 50 godina maslinjak koji je zasadio moj otac, a danas je ostao neurađen, zarastao u šikaru radi minskog polja koje nije očišćeno i razminirano. Ja sam na dolu pored kuće zasadio 50 mladih maslina, ali isto toliko i više, ostalo mi je nedostupno radi mina. Pored kuće sam nabavio i pčele, a prethodno sam prošao kroz pčelarsku obuku trebinjskog udruženja pčelara. Imao sam tu probleme sa krađama ali nijesam odustajao. Nakon totalne pljačke nabavio sam ponovo početni broj od pet društava i krenuo ponovo. To me je natjeralo da svo imanje pokrijem video-nadzorom da spriječim dalje krađe, što se i pokazalo efikasnim. Prije nekoliko dana imao sam prvo vrcanje i izvadio sam skoro 120 kg meda iz 10 košnica", sa primjetnim zadovoljstvom bio je ubjedljiv Žika da Budim Do ima najkvalitetniji med u Popovu polju.
U hladu velike murve ostali smo do kasno popodne. Žika je sa malo optimizma ali i primjetne potištenosti pričao o popovskom selu koje nestaje pored svih pojedinačnih želja pojedinih domaćina da nešto pokrenu sa mrtve tačke. Volio bi da je opravljeno svih sedam budimskih kuća, ali nažalost to su uradila samo dvojica komšija Mrakića.
Kada smo došli u Budim Do da napravimo još neku fotografiju sa punim kantama meda, jer smo saznali da je vadio med i da je zadovoljan berićetnom godinom, Žika nam se javio iz Dubrovnika, gdje je bio pozvan na pedesetogodišnjicu mature. Tom prilikom nam je rekao: "Potpuno neočekivano dobio sam poziv iz srednjoškolskog centra od generacije maturanata koji su završili srednju školu te daleke 1975. Bio sam prijatno iznenađen i ovaj poziv ne bi nipošto odbio. Sreo sam se sa ljudima iz generacije koje nisam nikada sreo za ovih 50 godina, ali i one koje sam viđao često. Taj dan i veče ostaće mi kao draga uspomena, a večernjoj zabavi nije bilo kraja. Pjevale su se Trubaduri i Prolete kao u neka stara vremena. Poslaću vam jednu sliku pedesetogodišnjeg dubrovačkog maturanta, pa je objavite", rekao je na kraju Žika a ja sam mu obećao da ćemo to i uraditi.
"Iznenadio me poziv za pedeset godina mature..."
Pokazivao je zahvalnost našoj redakciji koja je izjednačila Budim Do sa svim selima o kojim se puno više pisalo u nizu desetljeća koja su prošla pored Budima Dola.
"Ovo selo je prvo u Popovu obasjala svetlost sijalice i selo koje je posljednje dovelo put. To je razlog više za ponos Budimljana jer su sve to najviše uradili svojim trudom", na kraju nam je rekao Žika Misita.
