U okviru pratećeg programa treće večeri Festivala festivala, u bioskopskoj sali Kulturnog centra Trebinje je promovisana monografija „Sedamdeset godina Dječijeg pozorišta Banja Luka“, autora prof. dr Luke Kecmana.
Riječ je o kapitalnom izdanju, kada je u pitanju pozorišni život u Republici Srpskoj, ali i šire, jer je, osim velikog vremenskog perioda od sedam decenija, specifičnost monografije i mnogo širi prostor.
„Mi smo obuhvatili sve one koji su stvarali i radili za ovih sedamdeset godina u pozorištu. Na osnovu azbučnika, uključeni su svi iz umjetničkog sektora, ali i svega onoga što se tiče repertoara, gostovanja i uopšte značaja institucije. Moram da kažem da je ovo sve počelo na inicijativu direktora Dječijeg pozorišta, gospođe Ljiljane Labović Marinković, koja je insistirala da se obuhvati jedan period od sedamdeset godina, s obzirom na to da ne znamo šta će biti u narednom periodu, koliko će neko biti zainteresovan da istražuje ovu djelatnost, da obilježi, recimo, stotinu godina“, rekao je profesor Kecman.
Objašnjava da je njena namjera bila da se napravi ozbiljna monografija i kada je u pitanju oprema knjige, njen grafički dizajn i sve ono što prati pozorište, poput lutke, plakata, scenografije.
„Unutar monografije je gotovo šest stotina imena, odnosno, da budem precizniji, šest stotina odrednica, koje, kada se sve pročita i sklopi, daje odgovor na sva pitanja koja vas interesuju o pozorištu. Tu se nalazi jedno ogromno stvaralačko blago, sa vrlo interesantnim imenima koji su duže ili kraće bili vezani za pozorište, čak radili u njemu, odlazili dalje i postajali velika imena nekadašnje jugoslovenske, a sada srpske, ili neke druge scene.
U svakom slučaju, mislim da će ova monografija ostati kao značajan nukleus za buduće generacije, koje će jednoga dana sa lakoćom da urade monografiju `Stotinu godina Dječijeg pozorišta Republike Srpske“, pojasnio je Kecman.
Napominjući da je Dječije pozorište Republike Srpske jedno od onih koje se graniči sa evropskim kvalitetima, on je podsjetio da su njihove predstave došle do BITEF-a, do scena na svim meridijanima, kao najbolji ambasador kulture Republike Srpske, dodavši da se svih ovih decenija na identičan način pristupa radu, tako da je i njemu drago što je „uhvatio njegov trenutak od sedamdeset godina“.
„Posao na monografiji smo započeli profesor Zoran Đerić i ja, ali, nažalost, posle izvjesnog vremena nas je Zoran napustio i ja sam priveo kraju ono što smo počeli, ali, uz žaljenje što taj posao ovdje u Trebinju ne možemo promovisati nas dvojica, jedan drugi Zoran – Zoran Maksimović, jedan od tri recenzenta, pored dr Ljiljane Čekić i dr Radeta Simovića, svoj su dio posla obavili valjano“, dodao je na kraju profesor Kecman.
Teatrolog Zoran Maksimović je svoj recenzentski posao okvalifikovao kao plod timskog rada, kakav je bio i cjelokupan rad na monografiji, a ona sama, iako sa fokusom na Dječije pozorište RS, bavi se uopšte teatarskom umjetnošću, pozorišnom istorijom, teatrologijom.
„Oslanjajući se na izvornu građu, monografija dokumentuje sedam decenija rada pozorišta, od osnivanja 1955. do 2025. godine, svjedočeći o brojnim pozorišnim stvaraocima koji su svoje živote posvetili pozorišnom radu. Riječ je o nekoliko generacija, prije svega glumaca. Stručno i naučno utemeljena, obuhvatna i raznorodna, ova obimna studija je posvećena jedinom profesionalnom pozorištu u Repubici Srpskoj, specijalizovanom za djecu i mlade, za, praktično, njihov kulturni i umjetnički razvoj. Ona njeguje njihov estetski i moralni senzibilitet, razvija njihovu pažnju, maštu i kreativnost, istovremeno ih edukujući i oblikujući buduću pozorišnu publiku“, naveo je na promociji Maksimović.
Dalje navodi da je vrlo zanimljivo istaći da se monografija nastavlja na rad koji je postojao i ranije, a Luka Kecman joj je dao poseban pečat.
„On je, završavajući predgovor monografije, koji je naslovio `Kratak pregled istorije Dječijeg pozorišta Republike Srpske`, poentirao jednostavno, a snažno, gotovo zavjetnom porukom – Istorija se ispisuje, mi smo samo uhvatili prvih sedamdeset godina, kao putokaz za one koji dolaze. Višeznačni su ti putokazi budućim naraštajima, smjernice su za pravac, za uzor i način umjetničkog ostvarivanja i djelanja, kao i za nauk. Oni su zalog i amanet generacijama koje pristižu“, naveo je na kraju Maksimović.
