Jedan od najvećih modernih srpskih pjesnika i dramskih pisaca, akademik Ljubomir Simović (1935-2025) preminuo je noćas u Beogradu, saopštila je izdavačka kuća „Arhipelag“.
Kao svestran i plodotvoran autor, dobitnik je najvažnijih književnih nagrada za poeziju, dramu i esejistiku, među kojima je i Dučićeva nagrada, za cjelokupno pjesničko stvaralaštvo, a bio je čest i drag gost našeg grada, na tradicionalnoj manifestaciji „Dučićeve večeri poezije“.
Rođen drugog decembra 1935. godine u Užicu, Ljubomir Simović je u rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Za vrijeme studija je radio kao urednik studentskog književnog časopisa „Vidici“, a radni vijek je proveo kao urednik u kulturnoj redakciji Radio Beograda.
Objavio je pjesničke knjige "Slovenske elegije" (1958), "Veseli grobovi" (1961), "Poslednja zemlja" (1964), "Subota" (1976), "Um za morem" (1982), "Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj" (1983), Istočnice (1983), "Igla i konac" (1992), "Ljuska od jajeta" (1998), "Planeta Dunav" (2009) i druge.
Napisao je drame "Hasanaginica", "Čudo u Šarganu", "Putujuće pozorište Šopalović" i "Boj na Kosovu", koje su izvođene na mnogim domaćim scenama, kao i u inostranstvu.
Simović je posvećeno pisao i eseje o srpskim pjesnicima i dramskim piscima, poput knjige "Duplo dno", i likovnim umjetnicima "Čitanje slika" (2023), a napisao je i dnevnik snova "Snevnik" (1998) i roman "Užice sa vranama" (1995).
Autor je i serija knjiga rasprava o aktuelnim književnim, kulturnim, društvenim i političkim pitanjima, "Galop na puževima" (1994), "Novi galop na puževima" (1999), "Guske u magli" (2005), "Obećana zemlja" (2007), "Neslana so" (2023) i druge.
Od 27. oktobra 1994. godine Ljubomir Simović je bio redovan član Srpske akademije nauka i umetnosti.
