Kukuruz, sječani hljeb i Bog su bili isti pred zakletvom za popovskog seljaka, kroz sve prošle vijekove, otkako se ovaj domaćin borio i otimao s prirodom. Nekada su im bile žetve, u nekim godinama, dobre i berićetne, ali isto tako ponekad siromašne i gladne. Ovdje će vam reći da se ni u sto godina nijesu zapamtile dvije iste žetve. Vjerujem da je o sijerku i popovopoljskom kukuruzu kleku zapisano, manje više, puno, i mogao bih tvrditi sa velikom sigurnošću da je svaki i oskudno pismen Popovac želio negdje da zabilježi ponešto o hljebu mrkom i žutom kukuruznom, ali toliko važnom i značajnom za vijekovni opstanak na ovom dijelu oskudne Hercegovine.
Nekoliko dana nakon što je u našu redakciju stigao tekst, baka Olga se upokojila u 86. godini života
Kada bi ponekad čuo da neko, iz šire okoline opštine, za nekog popovskog domaćina kaže da je sijerkonja, to bi djelovalo i tumačeno je kao ponižavajuće i izrugljivo. Ali zapamtio sam i potpuno suprotna pripovjedanja i mišljenja starih popovskih domaćina koji su pamtili mnogo više od mene, u bilo kakvoj priči, bili su više ponosni nego poniženi što su sijerkonje.
Obično bi se reklo za taj crni sječani hljeb da on nije crn već mrk, jer to mu je mnogo ljepše ime, a kada u to brašno mrko dođe šaka kukuruza, to je prava brašanica.
Nekada sam davno čuo i jednu izreku u mom kraju, u kojoj se kaže: “Turčin i beg nijesu za najam uzimali metlaš i sijerak, ali jesu kukuruz.“
Ova činjenica je ostala da se prepričava, a zabilježena je u mnogim zapisima.
Ovo saznanje razotkriva niz odgovora i poruka koje se tiču oskudice za hljebom i važnosti „žutog zlata“ kako se govorilo za kukuruz uzgajan u Popovu.
Danas će vam u Popovu reći: Kako je u Popovu nestalo Turaka i begova ubrzo zatim, za nekih sedamdeset godina, nestalo je i sijerka, a sa skoro istom vremenskom distancom nestaje i popovskog stodanca kleka.
Da ovo bude malo bolje precizirano: ova dva zlatna žita sa grahom poljakom, koja su život značila, u Popovu, nestali su iz široke upotrebe, ali su na sreću sačuvana njihova sjemena u Institutima pri Ministarstvu poljoprivrede koje je država angažovala.
Da bi se podsjetili na dane gospojinske žetve i tražili sagovornika za, možda, poslednju priču o ovom žutom popovskom blagu, došli smo u selo Veličani i sa osamdesetšestogodišnjom Olgom Ćuk razgovarali o sjetvi i žetvi. Ranije smo znali da će žetvu kukuruza odraditi mlađi članovi porodice, a da će uz korubanje i hrpu klipa na guvnu Olga podsjetiti nas na davne godine i dane sjetve i žetve u Popovom polju.
MIRIS HLJEBA KOJI SE PAMTI
- Pričaću vam priču, započela je Olga, koju ja najbolje znam o crnoj zemlji i borbi za koru hljeba, a to mi nije nimalo problem ako vam kažem da sam rođena u Gornjem polju, a udala se u pola polja, u Veličani. Još ću vam reći da su moji roditelji u rođenoj djevojačkoj kući bili porodični suvlasnici mlina Sedlarića starog i novog u selu Sedlarima. Kada je otac Milan Lucanov Kovačina im`o red u mlinu, tih dana se jeo najslađi i najljepši hljeb koji se može poželjeti i probati. Ujam za mljevenje je bio u žitu, a otac je za dan i noć po petnaest konja žita mljeo... Od svakog kvintala uzimalo se po šest kila ujma i kada se to pomnoži sa petnaest dobije se dobra dnevnica i pomoć porodici... To brašno od ujma često bi bilo pomiješano i najčešće bi bilo sastavljeno od pet-šest žita: kokuruz, zob, pšenica, proso, raž, sijerak. Kukuruz je činio pola, a ostala žita drugu polovinu. Tako sastavljeno brašno i ukvašeno na domaći kvas i ispečeno na ognjištu, davalo je miris hljebu koje je mirisalo, kada se peče, do u Glavicu. Tačno je da nema ljepšeg mirisa od mirisa hljeba. Danas, djeca se ni torti ne raduju, a mi smo k`o djeca čučali oko naše babe Vele i čekali da hljeb izbačen na drvenu ljesu prvo malo dahne...
To djetinje čekanje uz mirise hljeba, bila je posebna priča za malu djecu...
Olga je svojom pričom za nas pravila slike djetinjstva koje smo vidjeli kao naslikane. Samo taj miris hljeba nijesmo mogli dokučiti ni izbliza, jer ona tvrdi da više nema ni sjemena ni ognjišta koja mogu takve hljebove dati.
- Vrijeme slatke kukuruze, nastavlja priču starica, pomiješane sa šakom bijelog brašna i četvrtinom sječanog brašna više niko nikad ispeći neće. Mi smo u našoj kući sačuvali sjerak i kokuruz stodanac popovski, ali nijesmo sačuvali `šenicu jaricu i proso, i danas ih više niko ne bi naš`o u Popovu.
SJETVA DA SE SJEME SAČUVA
- Da se nijesmo porodično obavezali da sačuvamo grah poljak, kokuruz i sjerak ne bi ni njih imali. Ove godine su đeca sijala ozimo bijelo žito i nešto kokuruza, više s namjerom da se obnovi sjeme. Posijali smo žito, ne da bi se prehranili, nego da bi sjemena sačuvali...
Godina za žito neće biti nikad rodnija i berićetnija, a isto tako vinska godina k`o nikad ranije lošija. Ja svakako pamtim osamdeset godina. Rekli bi nekad domaćini u Popovu: “Ambari puni, a bačve prazne“. Ova slika bi bila poželjna o Đurđevu danu, a s jeseni nije poželjna.
KAD KLJUČARI UGASE SVJETLA...
Priča o Popovu i priča o kukuruzu kleku stodancu popovskom prema evidentnim trenutnim prilikama u Popovu, moglo bi se reći da je skoro ispričana. Rekli bi stari u ovom kraju: `pala knjiga na dva slova`.
Uzimajući sve činjenice u obzir ne treba biti prorok ni baba vračara pa da se ne vidi da ovaj mali zračak svijetla od skoro ugašene lampe samo još tinja.
Redakcija „Glasa Trebinja“ kao da je zadužena da bdije i svjedoči i zapisuje o događajima koji ostavljaju malo optimizma i nade, kada se negdje, u nekom selu, primijeti nešto malo životno, utješno...
Nažalost, prije bi se moglo reći da mi i odbrojavamo i svjedočimo o ljudima kao poslednjim ključarima sela koji su ostali da ugase svjetlo i zatvore vrata sela koje više ne živi.
Selo Galičići, odlaskom porodice Njega Greda, je zaključano i zauzima neslavno prvo mjesto. Te noći, kada iza bilo kog seoskog kućnog praga ne zanoći niko, za to selo će se reći da je zatvoreno i nije više među živim... Razlog za ovaj zaključak potpuno je prost i jednostavan: seljani čine selo, a ne kameni zidovi i kuće...
Odlaskom ljudi nestaje duh života sela, običaji, pitomina, seoske priče usmeno kazivane i prenošene, nazivi lokaliteta i kojekavih vjerovanja i dugi niz prepoznatljivih seoskih posebnosti. To je sve nestalo u istom danu kada ga je napustio taj poslednji stanovnik kome mi dadosmo ime Ključar.
Poslednji svjedoci koji su strahovali od gladi
Zato možemo s pravom reći i za ovu našu današnju priču sa staricom Olgom Ćuk u selu Veličanima, da bilježimo nešto slikom i riječi prorijeđene istinske svjedoke koji su rođeni, proživjeli i dočekali poslednje dane života u Popovom polju. Rijetki su sagovornici na prostoru Popova, koji su sijali žito volovima, a koji su, isto tako, sa zebnjom i strahom čekali jesenje kiše, da se žito spasi i napune ambari. Možda bi takve sagovornike na prste jedne ruke izbrojali.
Neizbježan je utisak kada se god pričalo o ljetini, žetvama u rodnom Popovom polju, da sagovornici nijesu isticali stalno prisutan strah od gladi, i da uz sve lijepo rodnog Popovog polja nije isticana surovost i neizvijesnost života na ovom varljivom prostoru. Takav jedan životni zaključak na vrijeme zapamćeno za osamdeset godina života u Popovu, Olga nam je istakla:
- Nikad ođe nije bilo lagodna života. Popovo je samo davalo da se ne krepa od gladi... Imali smo `ljeba i ništa više`... Možda se odgovor na ovu današnju pustinju krije baš tu, kada sagledamo da se ovaj prostor iseljava kroz vijekove, bez prestanka. Razlog jednostavan, sve su ovo loše prilike za život ođe, do današnjeg samouništenja... Da je bilo lagodna života danas bi sve vrvilo od naroda...
`Ljeb, ovaj što ga jedemo prestao je da bude jedini i najvažniji faktor opstanka, za vrlo kratko vrijeme. Meni su moji roditelji rekli kako su došli u ćaćinu kuću prosci da me pitaju bi li se udala: `Nemaš šta da misliš `oćeš li se udati u Veličani u kuću Tripa Ćuka. U toj kući i na tom imanju su uvijek imali koru hljeba.` Odlučih tako, i udala se... A samo malo kasnije, za dvadesetak godina, ja sam mojoj djeci rekla: “Idite što dalje odavde. Bježite na četiri strane svijeta... Na ovoj zemlji i našem imanju možete imati samo hljeba sa crne zemlje, da ne krepate od gladi... Sve ovo što vidite našeg polja od Poljica do Orašja, jedan dobar domaćin u Zrenjaninu radi i obrađuje, a meni veli taj domaćin da nije bogat čovjek!
Ovo je sve!
Sve vam je rečeno!“, zaključila je starica.
- Još ću da vam kažem jednu stvar vrlo bitnu što sam zapamtila sa crne zemlje i načina života. Popovci su teško živjeli, ali su svojim teškim radom i trudom imali koru hljeba i zato nas, vjerujem, komšije nijesu ni voljele.
Popovo je bilo žitnica hercegovačka, narod srpski u Popovu zaklinj`o se u hljeb, ne spominjući ni Boga, ni sveca... Svetog Vasilija smo slavili i od njega milost tražili; njemu se molili: „Slava mu i milost“. Sve što sam sabrala za mojih osamdeset godina je stalo među ova dva brda: Siljevac i Brekovac... Sve se dobro i loše smjenjivalo i pamtilo, a najviše loše. Nijesmo zapamtili ni jednu godinu da smo lagodno sijali i da je bilo roda kako smo planirali.
Popovo je uvijek bilo k`o u Božijim rukama. Kokuruz i prva sjetva se prilagođavala vodama, a ne temperaturama proljeća k`o u svakom drugom normalnom svijetu đe se zemlja radi. Pamtila sam početak sjetve kokuruza, kako nas pušti blato, od 20. aprila do 20. juna; a to su dva mjeseca... Kako se pomjerala sjetva, tako su nam pomjerene i žetve kada uračunate devedeset – sto dana vegetacije. U kladnje kokuruz se volovima vukao obnoć. A danom želo na njivi od Male Gospojine... A ostalo je zapamćeno da su lučindanski pićari u Milića iza sofre išli i pomagali pregoniti guvnište uviše da kokuruz i sjerak voda ne potplije...
Đecu su babe donosile mladim majkama na polje, da ih podoje, da se ne bi žetva obnoć prekidala. To vam je Popovo o kom ništa moji Trifun i Bojana ne znaju... A to je mnogo bolje. Sreća generacijama koje žive lagodniji život.
Sa malo razlika ovu priču o životu sela, porodice, jednog čovjeka, težaka popovskog, u vrijeme kada se špiritnjačom i fenjerom osvjetljavalo, a sve ručno i volovima obrađivalo, ispričao bi vam svaki Popovac koji je rođen do Drugog svjetskog rata.
Danas, takvih, da žive u Popovu ostalo je prebrojat na prste jedne ruke... Isto toliki je broj posijanih njiva kukuruza i pšenice na prostoru četiri seoske granice koje po površnoj procjeni obuhvataju blizu pet stotina hektara.
Računajući na sve činjenice poznate ova priča starice u hrpi kukuruza otkrila nam je mnogo više nego što smo saznali o poljoprivrednim kulturama koje nestaju, o ljetini i žutom popovskom zlatu, kako ovdje zovu svoj kukuruz.
Nastavak ove priče smo snimili, a jednog dana, nadamo se, objavićemo u cjelosti u našem „Glasu“.
