Oskoro, spremajući još jednu priču za „Pismo iz Hercegovine“, odjednom mi ponestade priče. Presuši i uteče nekud daleko od mene, kao da je ni Bog dragi nikada davao nije. Od milijardu priča ovoga svijeta, nijedna da mi padne na um.
Zinuo u me prazan papir, pa ište novu priču, a niti znam šta da ispričam niti imam čime da ga popunim. A svakome ko piše, makar to bilo i jedno obično pismo nekom dragom i bliskom kao što je ovo moje, nema ništa gore nego kad priče ponestane. Tada, onoga ko namjerava da piše najprije uhvati nekakav neobičan strah, a potom stigne nervoza i na kraju nemoć, koja je gora od svega. Ništa teže od saznanja da čovjek nije u stanju da sniti ni jedno obično pismo najdražim i najbližim. Tek tada i shvati koliko je pisanje težak, naporan i odgovoran posao. Sve sam to doživio po stotinu puta i sve mi je to bilo dobro poznato pa ipak, i sto prvi put, osjećao sam i preživljavao ono isto što i onoga dana kada sam se po prvi put u životu prihvatio papira i olovke. Znao sam samo da mi je to posao i da moram, a to saznanje je i povećavalo strah i nervozu.
Taman sam htio da bacim i olovku i papir i da se prihvatim kakvog pametnijeg posla, kad odnekud banu kum Simo. Sami ga je Bog poslao da mi pripomogne, drugi nije imao ko. A u kuma Sima nije falilo priče.
Sad više ne znam otkud banu kum Simo, je li to bila java ili san, da li je stvarno pričao sa mnom ili mi se to samo pričinilo, kao što se i pričinjava svakome ko piše pa mu priče ponestane, a onda počne da doziva upomoć one koji odavno više nisu tu. Ni kum Simo nije tu više od pola stoljeća, ali mu to ništa nije smetalo da ispriča još jednu priču. Još jednu sličnu onim iz ranog djetinjstva, od kojih se usta otvaraju, zjenice šire i mašta raste do na sami kraj svijeta. I koja se pamti za sva vremena.
I tako, u kasnu jesen, dok napolju rominja sitna kiša i negdje visoko u planinama već pada gust i mokar snijeg, sjedimo nas dvojica u kolibi kraj ognjišta, na kome pucketa vatra i iznad koga se suši tek obješeno svinjsko i bravlje meso. Zapalili po cigar škije, sjedimo i ljudujemo. A kum Simo veli:
- Da ti je samo znati, kumiću, kakva je i kolika nebeska priča, nikad više ne bi poželio da ispričaš ni da napišeš nijednu zemaljsku.
- Šta to kažeš, kume Simo, kumim te velikijem Bogom.
- Eto to što čuješ, kumiću. I da ti je samo pojmiti koliko je veliko ono tamo, a koliko malo i jadno ovo vamo. Zemlja i sve na njoj da je samo obično zrno prosa i pijeska a ono tamo more, pa opet da bude malo i premalo. A u to samo jedno zrno prosa stale su sve zemaljske svađe, nesporazumi, ratovi, bune, ustanci, krađe, otimačine, pljačke, ubistva, krivokletstva, laži... Ima neki nemirni crv u ljudima koji im ne dozvoljava da žive s mirom i u miru. I sve što ima ovamo, da im je dati, bilo bi im malo, pa bi tražili da im se da i ono što ima na onom svijetu. I još da nije božije pravde koja, polako ali sugurno, sve poravnava, šta bi sve ljudi i dokle bi. Ima tamo jedna ćuprija, biva preko nje se prelazi na onaj svijet. Tanja je od dlake i oštrija od najnaređenije brijaće britve, pa opet dobri i skromni lako i bosi pređu preko nje, a gramzivi, gladni i hilavi ne mogu ni u najtvrđim kundurama nego se, prelazeći, isijeku i nagrde. I samo da ti ih je vidjeti tako isječene i nagrđene. Ispod te ćuprije, do polovine, je sve samo sitno zrnje zlata, a od polovine drago kamenje. Dobri i skromni, kad tuda naiđe, najčešće se i ne osvrne na sve to, šta bi s tim na onom kad ga nije imao ni na ovom svijetu, a gladni i gramzivi se odmah sagne da prihvati bar jednu šaku onoga što mu, po njegovom čvrstom uvjerenju i pripada jer je to posjedovao i na ovom svijetu. I kako se sagne da uzme, tako se i omakne pa se začas obre u onom zlatnom zrnju i dragom kamenju. A onda, počne da tone u zlatnom zrnju i dragom kamenju kao i u živom pijesku. I što se više otima, koprca i grana rukama i nogama u pokušaju da se iščupa, tone sve više i sve dublje, dok konačno sav ne zamakne u ono božije davanje. Tada, sve bi dao samo da se izbavi, ali otuda zadugo izlaska nema jer je na onom svijetu jedna sekunda ravna ovdašnjim stoljećima. I tako se davi neprekidno u onome zlatu i po cijeli tamošnji minut, a možeš zamislit koliko je to kad se preračuna u ovdašnje vrijeme, a nikako da se udavi. Ali, kako je Bog dobar i predobar, jednoga dana se smiluje i takvom pa ga ipak oslobodi zlatnih okova i pripusti na onaj svijet. I tek tada, takvi i shvate koliko su griješili i pokaju se zbog svega što su činili dok su na ovom svijetu boravili.
- Šta to kažeš, kume Simo, kumim te velikijem i jedinijem Bogom.
- Eto to što čuješ. Nego, danu, kumiću, pišeš ti to i nitiš, pa napiši i nešto od ovoga što ti pričam. Možda se oni koji to pročitaju ipak promijene i krenu nabolje. Neće svi, ali zauvar je barem i jedan jedini. Napiši, zauvar je da ubere u glavu jedan, pa se od toga promijeni makar i za jotu nabolje. I kad bih ti samo, kumiću, ispričao ne više nego milioniti dio onoga što je na onom svijetu, ti bi se toliko prepao da više nikad ne bi ni uzeo olovku i papir u ruke.
Tako sam sa kumom Simom sjedio uz onu vatru na ognjištu i ljudovao sve do iza podne. Bijaše neko tumolo vrijeme prepuno jugovine i niskih olovnih oblaka. A onda je kiša stala i počelo da se podvedrava tamo negdje sa zapadne strane. S kišom i oblacima polako je počelo da nestaje i kuma Sima. I bivalo ga je, iz trenutka u trenutak, sve manje i manje, dok konačno nije potpuno nestao negdje u onom komadiću vedrine na zapadnoj strani, gdje sve i odlazi i nestaje i odakle je mrak oduvijek dolazio. A onda je jesenje, škrto i slabašno, sunce provirilo iza oblaka, pa se opet sakrilo iza jednog koji je nailazio odnekud odozdo s mora. Tako je to bilo toga dana sa kumom Simom. Kako došao, tako i otišao.
Svašta mi je još, toga kasnojesenjeg i kišnog dana kraj raspaljenog ognjišta, pričao kum Simo. Da sam bio kadar zapamtiti samo stoti dio od toga svega, imao bih šta da ispričam i napišem u ovom pismu. Ali kako je ovaj svijet premali i ljudski mozak preslab za sve to, ovo je samo kap vode iz okeana koji se zove onaj svijet.
Još sam nekoliko trenutaka sjedio kraj one vatre na ognjištu, a onda se, sa strašću i zadovoljstvom, prihvatio olovke i papira, koje sam bio odbacio još i prije nego je stigao kum Simo. I odmah sam, od one crkavice koju sam zapamtio, s lakoćom i predano, počeo da ispisujem još jedno „Pismo iz Hercegovine“. Riječi i rečenice su se redale same od sebe, baš sve onako kako je i pričao kum Simo. Kad priča presahne, piscu ništa teže od pisanja, a ništa lakše od toga kad ona nadođe i krene da odmotava svoje klupko. Ovoga puta za sve je zaslužan kum Simo.
Nema više danas takvih ljudi kakav je bio kum Simo. Zamakli su davno na onaj svijet i otuda se više ne vraćaju ovamo. Tamo je mnogo bolje nego ovamo, jer da je lošije vratio bi se makar jedan da opet živi ovdje sa nama. U savremenom dobu sve se promijenilo, pa i ljudi. I sve je manje onih kojima, poput kuma Sima, ne treba ništa sem hljeba, vode i vazduha, a sve više gladnih, kojima je potrebno ama baš sve. I ne samo da su se istražili takvi ljudi, nego je skoro sasvim nestalo i ime Simo. Niko ga više ne nadijeva novorođenim, pa se na prste jedne ruke mogu izbrojati Hercegovci koji ga još uvijek nose. Oni koji se rađaju u 21. obećanom vijeku, dobijaju neka druga savremena imena. Tako sve ostaje samo u priči, koju sam vam upravo i ispričao.
