„Odbojka je, po meni, najljepši sport za djevojke u kom se na jedinstven način kombinuju fizička snaga, elegancija i timski duh. Dugo sam tražila sebe trenirajući razne sportove, ali već na prvom treningu odbojke znala sam da je to sport koji je usađen u moje biće i da ću sigurno biti odlična u njemu“, započinje svoju priču Jelena Kozić.
Jelena Kozić, sa dodjele priznanja najboljim sportistima i sportskim kolektivima grada Trebinja
Jelena je odbojku počela da trenira sa 14 godina i od tada su se nizali uspjesi – od ulaska u Premijer ligu, igranja finala kupa, proglašenja za najboljeg igrača utakmice, pa do priznanja za razvoj i doprinos ŽOK Leotar. Ponosna je na svaki svoj uspjeh i klub, na saigračice koje su uvijek davale svoj maksimum, ali i na sebe, majku troje djece, koja nije dopustila da majčinstvo bude razlog za napuštanje ljubavi iz djetinjstva. Tako danas uspješno balansira između svojih obaveza i odgovara na svaki izazov pokazujući da se istrajnost i ljubav prema sportu uvijek isplate.
„Odbojku sam počela da treniram u školskoj dvorani na Sokocu, odakle sam rodom. Zajedno sa drugaricama iz razreda sam krenula na treninge, gde je moj prvi trener, Marko Obrenović, prepoznao moj talenat. Njegova posvećenost pomogla je da razvijem ljubav prema odbojci i usavršim tehniku. Tokom srednje škole sam trenirala na Sokocu, gde sam prošla sve kategorije: pionirke, kadetkinje, juniorke i seniorke. U jednom trenutku, moj razredni starešina, profesor Fizičkog vaspitanja Danilo Tadić, osnovao je klub u Han Pijesku. Nekoliko nas iz razreda i mojih saigračica se pridružilo klubu kako bismo podržale promociju odbojke i sporta u tom gradu. Tamo sam igrala sezonu i po. Zatim sam se, po upisu na fakultet na Palama, priključila rogatičkoj Mladosti. Igrala sam dvije sezone i sa saigračicama pomogla da se klub plasira u Prvu ligu Republike Srpske, što je tada bio znatno teži zadatak s obzirom da je liga bila jača nego danas. Na poziv trenera Siniše Rulja, prešla sam u OK Famos na Palama, koji je bio u nižem rangu od Mladosti no intenzivnim radom i istrajnošću, uspjeli smo da uđemo u Prvu ligu bez poraza. Trener je uspio da izvuče iz mene sve najbolje i da me motiviše da dam svoj maksimum. Ujedno je i on bio potpuno posvećen nama i našem cilju i uveo nas je u Prvu ligu, a iz nje i u Premijer ligu. Taj period je bio jedan od najuzbudljivijih u mojoj karijeri i uvijek ću ga pamtiti sa osmjehom“, priča nam Jelena koja je po struci profesor Filozofije i sociologije.
Ulazak u Premijer ligu i Prvu ligu RS, prisjeća se Jelena, bilo je nešto o čemu su sanjale, i osjećaj je bio fantastičan kada su shvatile šta su uspjele da postignu.
„Dugo smo se spremale, nekada smo trenirale i tri puta na dan, ali smo uspjele da uklopimo sve svoje obaveze. Čitav tim nam je bio odličan, imali smo zajednički cilj, jedni druge smo bodrili i rezultati su dolazili. Sa lakoćom smo pobijedili sve u ligi“.
Iz sportskog foto albuma Jelene Kozić
Nakon Siniše Rulje, evocira uspomene, na mjesto trenera dolazi Dušan Benić. No, igračice su nezadovoljne tom promjenom i to se odražava na igru tima koji odlučuje da odigra plej-aut.
„Tada je Uprava kluba pozvala Danila Tadića, mog bivšeg razrednog i trenera koji je već bio afirmisan. Sa ekipom OK Planinsko iz Han Pijeska postigao je značajne rezultate, što mu je donijelo poziv u Premijer ligu da pokuša da nas zadrži tu. Bio je mlad trener i praktično smo zajedno odrastali. Unio je pozitivnu energiju u tim i primjenio razne taktike, što nam je omogućilo da opstanemo. Te utakmice su mi najzanimljivije i najznačajnije koje pamtim jer smo narednih sezona bili u samom vrhu“, priča nam Jelena.
Kada izađe na teren, naglašava, osjeća samo uzbuđenje i euforiju. Za nju, utakmica predstavlja poseban trenutak ispunjen adrenalinom i potpunom posvećenošću igri. Trema nikada nije imala mjesta u njenom pristupu sportu i uvijek je potpuno fokusirana na cilj. Ovaj stav je njena najveća snaga, jer joj omogućava da igra sa samopouzdanjem i energijom koja inspiriše i njene saigrače. Emocije koje doživljava na terenu često opisuje kao neponovljive i smatra ih ključnim za svoj uspjeh i ljubav prema sportu.
„Po prirodi sam hladnokrvan tip, neko ko smiruje situaciju i saigrače i u svakoj ekipi postoji jedan takav igrač. Posjedujem veliku želju i žar za pobjedom, što smatram ključnim za postizanje rezultata. Ni danas mi nije teško da se bacim za loptom, u igri sam maksimalno. Kada izađem na teren, sve ostalo pada u drugi plan, tu su samo lopta, ekipa i zajednički cilj. Odbojka je moja strast. Uživam u svakoj utakmici, a posebnu motivaciju nalazim u publici koja gromoglasno navija. Nemoguće je ostati ravnodušan pred takvom podrškom. Publika nas sve pokrene sa nulte tačke i inspiriše da damo svoj maksimum“.
Jelena je u ŽOK Leotar počela da trenira 2020. godine, na poziv trenera Miša Pešića.
„Kada sam prvi put došla na trening u trebinjski klub imala sam višak kilograma zbog porođaja, kondicija je bila na jako lošem nivou i taj trening je za moj pojam prošao zaista loše. Iako sam tada razmišljala hoću li se ikada vratiti u formu, tokom priprema shvatam da su me djevojčice lijepo prihvatile i da im znači moje prisustvo u timu. Kada smo završile pripreme primjećujem da osjećaj nije potpuno iščezao, da je još tu i da je odbojka i dalje moja ljubav koju sam na neki period stavila na čekanje. Iako su sve djevojčice odlične, spomenula bih Jelenu Runjevac, Ivanu Vujović, Irinu Domazet, Sofiju Medan i Anju Berak koje su izuzetno talentovane i jako mi je žao što nisu uspjele da usklade svoje obaveze na fakultetu sa sportskim“.
PRIZNANJE ZA DOPRINOS I RAZVOJ ŽOK LEOTAR
„Mislim da sam svojim dolaskom u klub unijela svježinu i pomogla da se sagledaju neke stvari iz drugačije perspektive. U pravom trenutku sam bila podrška tim djevojčicama koje su tada bile dio relativno mladog kluba. Pratila sam njihovo ponašanje, zalaganje i odnos prema drugima, i nastojala da im pokažem kako se trenira, kako treba da izgleda odnos u svlačionici, na terenu, kao i prema treneru. Ono što je najvažnije, moji savjeti su prihvaćeni sa oduševljenjem. One su mene podmladile, a ja sam im, nadam se, bila velika podrška. Ipak, bila sam iznenađena, oduševljena i duboko počastvovana što su moj trud i zalaganje prepoznati te sam dobila priznanje za doprinos i razvoj ŽOK Leotar na predlog trenera Miša Pešića. Poslije tri porođaja, uložila sam veliki napor da se vratim na teren i u formu, da pomognem i doprinesem svom klubu i ovo priznanje mi jako znači. Veoma sam zahvalna i gradu što cijeni sport i ulaže u njega“, riječi su Jelene Kozić.
Jelena je tokom ovih 25 godina koliko se bavi odbojkom izašla mnogo puta na teren, odigrala neke od najznačajnijih utakmica i postigla mnoge uspjehe. Ipak, izdvaja neke kao najupečatljivije i one koje će pamtiti čitav život.
„Kada sam počela da treniram bili smo u svim finalima, osvojili smo juniorsko i to nam je bila odskočna daska i uspomena iz djetinjstva. Prije nego nego što će se oformiti Premijer liga bila je RS i Federacija i mi smo uvijek bili prvi ili drugi. Sjećam se, tek sam pristupila seniorskom timu, igram u Brčkom finale kupa RS, trener me je uveo jer se povredila jedna igračica i ušla sam da odserviram na 24:23. Ne sjećam se ničega, ali sam uspjela prebaciti loptu preko mreže i osvojili smo drugo mjesto. Zatim smo sa OK Jahorina ušli u Premijer ligu bez ijednog poraza. Sjećam se utakmice protiv Breze i straha koji smo osjećale, jer je bila borba za opstanak, ali i da smo zaista imali karakter. Te utakmice ću pamtiti do kraja života. Naravno, i kasnije je bilo značajnih utakmica, igrale smo finala kupova, osvajale smo kupove, pa međunarodni turniri sa OK Jahorinom, u Makarskoj sam bila proglašena za najboljeg igrača i odbojkašicu i sve to ima svoju čar. Međutim, plej aut koji smo odigrale bih istakla kao nešto što nas je nadogradilo i natjeralo da sazremo kao igrači“, priča nam Jelena.
NAJBITNIJA JE PODRŠKA PORODICE
Moj suprug Mirko je takođe sportista i igra za OK Ljubinje Bankom, a ujedno je i trener devojčica koje se trenutno bore za ulazak u Prvu ligu. Imam njegovu ogromnu podršku, kao i podršku moje porodice sa Sokoca i njegove iz Ljubinja. Kad god mi je potrebna pomoć, svi priskoče, što mi mnogo znači. Bez njihove podrške, ne bih se vratila sportu nijednom, a kamoli tri puta. Zaista volim odbojku cijelom svojim bićem i uživam da budem na terenu, gdje mogu da balansiram između trenera i igračica.
Jelena je dva puta bila najbolji igrač na međunarodnim turnirima, bila je među 10 najboljih sportista i na Palama i na Sokocu. Teži da kroz lični primjer da novim naraštajima motivaciju i želju da se uključe u neki sportski kolektiv jer, naglašava, sport nije rad samo na fizičkom aspektu našeg bića nego nešto mnogo dublje što treba svako dijete da doživi.
„Željela bih da se što više djece okreće sportu. Imam troje djece i ne očekujem od njih da budu vrhunski talenti, ali bih voljela osjete šta znači biti dio ekipe i koliko je sport važan za socijalizaciju djeteta. Ujedno mislim da je ono što naučimo u timu od velikog značaja i u kasnijem životu jer, u koji god kolektiv da dođete, znaćete da se ponašate kao timski igrač“, zaključuje Jelena.
