Pobjednici ovogodišnjeg 54. Festivala dramskih amatera Crne Gore, Amatersko pozorište Centra za kulturu Pljevlja, trebinjskoj publici treće festivalske večeri predstavilo se vodviljem „Gospodin lovac“, po tekstu Žorža Fejdoa, u adaptaciji i režiji Jovane Jelovac. Duhovitost je uvijek najbolji način da se prikažu slabosti pojedinca, ali i društva u cjelini pa je bilo veoma zanimljivo gledati kako to čine pljevaljski glumci. U vremenu površnosti i njegovanja nekih drugačijih životnih načela - hrabro i iskreno, pokazavši nam to komadom, koji, iako napisan prije 120 godina, na žalost, nimalo nije izgubio na aktuelnosti.
A s obzirom na gromoglasan aplauz kojim su nagrađeni, bit pozorišta su ispunili - pred publiku su postavili niz pitanja, na koja je, ako znamo da tragamo, veoma lako dosegnuti onaj suštinski odgovor da nije teško biti dobar čovjek te da je život pod maskama samo privid ograničenog vijeka trajanja.
Priznanje za glumca večeri, kako je odlučio žiri publike, pripalo je Bojanu Bajčeti, koji je tumačio lik Dišotela. Prvo glumačko iskustvo, a dvije nagrade zaredom. Naime, na festivalu u Bijelom Polju dobio je nagradu za glavnu mušku ulogu. Ipak, o sebi govori skromno, naglašavajući da su nijanse presudile:
- Bilo ko od nas da je dobio nagradu večeras, bila bi u pravim rukama. Ovo je timski rad. Možda sam samo noćas u nekim nijansama bio koji milimetar ispred drugih, ali to zavisi od inspiracije. Mislim da je ovo zasluga svih nas. Gluma je jedna vrsta umjetnosti koja od vas zahtijeva da se u momentu saživite sa vašim partnerima, saigračima, kao u fudbalskom timu. Dakle, možda je to samo bio splet okolnosti u trenutku, što ne znači da svi nisu bili maestralni!
U pozorištu ste tek osam mjeseci i odmah su vam pripale nagrade. Nazivate to slučajnošću. Možda je neko, ipak, prepoznao da je u pitanju i vaš talenat?
- Može biti i to. U suštini, nezgodno je pričati o sebi. Publika je tu pa neka sudi. Meni je ovo, na prvom mjestu, hobi, zabava, uživam u samom stvaranju, što se sigurno i vidjelo. Što se mene lično tiče, veoma je bitno da se napomene da sam po profesiji profesor razredne nastave, učitelj, i ja sam faktički na sceni od svoje 21. godine. Rad sa djecom, ispred njih tridesetak, svojevrstan je nastup. Mislim da se dosta iskustva vuče i iz tog segmenta. Sa druge strane, bavim se plesom i folklorom, i dalje se bavim raznim sportsko - rekreativnim aktivnostima pa mislim da je sve to uticalo, na neki način. Da se ne radi toliko o talentu, koliko o implementaciji svih stečenih znanja i vještina, koje ova scena omogućava da pokažete na jedan specifičan način i možda je to razlog ovakvog epiloga.
Ovo je vaše prvo glumačko iskustvo. Nama, iz ugla publike izgledalo je da ste se odlično snašli. Kako je vama bilo raditi na ovom komadu, uskladiti se sa kolegama koje iza sebe imaju priličnog glumačkog staža?
- Bilo je zahtijevno i naporno. Zahtijevno u svakom smislu te riječi zbog toga što smo svi različiti, obiman je tekst, vrlo zahtijevno djelo, svakodnevno smo radili i to je prilično trajalo. Upravo zbog toga je bilo naporno uskladiti obaveze. Nas je osmoro na sceni, svi smo imali neke ranije obaveze, ali smo kao tim uspjeli da se složimo i da napravimo jednu prezentaciju Fejdovog djela, koju je publika večeras i nagradila i koje će im, s obzirom na aplauze, zasigurno ostati u sjećanju. Mislim da je to neminovno.
Glumci najčešće kažu da im je najteže igrati komediju, odnosno nasmijati publiku. Kakav je vaš stav po tom pitanju?
- Ako imate namjeru da to uradite i ako to forsirate, kao i u životu, od toga neće biti ništa. Ja sam se igrao na sceni. To nisam bio ja koji sada stojim ispred vas. Bio sam taj lik koji je, u stvari, zbir osobina velikog broja ljudi koje poznajem iz mog okruženja. I svaki put kada je neko od prijatelja gledao predstavu, uvijek je pronašao sebe u određenim momentima, tako da je meni ovo bila igra. Ni jednog trenutka nisam razmišljao da li će biti aplauza, smijeha, čak se i ne sjećam, iskreno, velike većine predstave. Već je to u motorici, u nekom životu, naučite to da živite, uživate i radujete se. Kao kada ste mali pa učite da plivate i roditelji vas nagrade, onda za vas ne postoji nikakav strah, imate cilj ka kojem idete, motiv ka tom cilju i shvatite da je to sve veoma jednostavno.
Prvi put učestvujete na Festivalu festivala. Da li ste imali priliku da ispratite prethodne dvije predstave i kakve impresije nosite iz Trebinja?
- Na žalost, bio sam spriječen pa nisam uspio pogledati prethodne predstave, ali ću zato ostati do kraja Festivala, da propratim, da naučim od glumaca amatera koji se time bave duži niz godina. U Trebinju sam prvi put bio prije 15 godina. Gradom sam oduševljen. Svim prijateljima, poznanicima, rođacima u priči o Trebinju, naglašavam, da je to jedini grad u koji bih se preselio da živim. Ne bih otišao u neki veliki grad, a posjetio sam ih mnogo. U Trebinju bih, mislim, baš uživao jer je po mom ukusu. Ima rijeku, blizu je mora, planine, a kako se bavim paraglajdingom, raftingom, kajakom i priroda mi je velika ljubav i strast, u Trebinju bih mogao da se pronađem.
