Pretposljednje veče 60. Festivala festivala definitivno je veče za pamćenje! Fizički iza nas, ali unutar duše ostao je utisak koga se nije lako otrgnuti. Priča o urušavanju svih sistema vrijednosti u Srbiji tokom devedesetih i poslije, o razaranju porodice, odrastanju u uslovima punim brutalnosti, kakvo ne bi smjelo da iskusi nijedno dijete. Nažalost, sudbinu djevojčice Milice iskusili su mnogi.

Prikaz njenog odrastanja i tragedije sa kojom se prerano suočila, maestralno je na pozorišnoj sceni Kulturnog centra prikazala Jovana Petrović. U publici emocije napregnute kao strune, ali suze su ipak potekle.  Doživjeli smo, svako na svoj način, priličan „deža vi“, udarac posred grudi! Isplakali smo pojedinačno po neku ličnu dramu. Što zbog same svijesti šta su nam na ovim prostorima donijele i odnijele devedesete godine prošlog vijeka, što zbog činjenice da tragedija nikad ne dolazi sama i po strani ne ostavlja ni one najnevinije.

Žiri publike odlučio je da nagradu za najboljeg među najboljima uruči upravo Jovani, koja sebe nije štedjela. Ovo priznanje zasluženo joj je pripalo, a bilo bi nepravedno kada ne bismo rekli da su svi bili odlični. Nagrađeno je to burnim aplauzima, ovacijama, pozivima na bis! Svaka čast na izuzetnoj predstavi! Imali smo osjećaj da gledamo profesionalne glumce!

I dok smo čekali Jovanu, od siline emocija smišljali smo odakle da počnemo s pitanjima. Njen vedar osmijeh i oči pune suza, same su nam odgovorile:

- Emocije rade i kod nas, „voze nas“ i dalje.  Drago mi je da je emocija, što bi se reklo „prešla rampu“, da je doprla do publike. Presrećna sam što smo ostavili ovako snažan utisak. S jedne strane, krivo mi je što smo rasplakali ljude, a s druge mi je drago da su uspjeli da prepoznaju emociju koju smo imali i poruku koju smo poslali.

Ono što je veoma bitno je da ta emocija i dalje postoji, jer predstava govori o kvarnim i teškim vremenima pod čijim naletom se, nažalost, osjećaj za moralne vrijednosti i potreba za ljubavlju i sigurnošću porodice izgubila kada je prevladalo zlo?

- Tako je upravo kako ste rekli - ta kvarna i teška vremena su uticala na djetinjstvo jedne djevojčice Milice i njenog najboljeg druga Baneta, a njihovo odrastanje pretvorili u noćnu moru, tako da je ovu predstavu nemoguće odraditi bez emocija. Kada bi manjkalo emocija i publika bi to osjetila i to onda ne bi bilo to.

Vi ste se toliko unijeli u ovaj lik i predali ulozi. Suze nisu izostale večeras, a moram da naglasim da ste djelovali kao profesionalci!

- Hvala vam najljepše, to mi je zaista veliki kompliment. U pravu ste, uloga me zaista ponijela i uzela pod svoje. Jako mi je drago što čujem od publike i od vas da je to zaista bilo dobro i da sam uspjela da dočaram lik jedne nesrećne djevojčice koja ima samo 15 godina i koja je samo željela da bude srećna.

Trenutak u predstavi, kada Milica saznaje da joj je otac konačno došao i kada treba da donese nimalo jednostavnu odluku, nakon svega što je pretrpjela i ipak se opredjeljuje za život u domu, dakle bira opciju koja je mnogo teža, dosta govori o tome koliko je ona preko noći sazrela i shvatila da dolazak njenog oca više i nije toliko važan?

- Da, to je trenutak kada Milici umire majka, a malo prije toga je momenat kada Milica shvata da „dragi tata“ nikada više neće biti tu, kada shvata da je sve izgubila i da je zapravo to „dragi tata“ bio samo vapaj u pomoć da se on vrati i sve bude kao ranije. Da njena mama bude ona Marina koja je bila nekada, te da to ponovo bude jedna srećna i skladna porodica. Međutim, kada se sve to ne desi, kada ona ostane bez majke i brata Filipa, shvata da tu više nema mjesta ni za njenog oca, koji i do tada nije ni bio tu.

Koliko je na vas uticala ova uloga i koliko je već dugo izvodite?

- Predstavu izvodimo od maja. Vjerovali ili ne spremili smo je za 15 proba! Imali smo izgleda sreću da se poklopila energija ljudi koji je igraju i nekako smo svi bili kao jedan. Mene je uloga zaista dosta pogodila, koliko lično, toliko, možda i najviše kada se unesem u lik Milice i zamislim da sam ja stvarno ta djevojčica i da se sve to meni dešava.

Imate 25 godina a savršeno ste dočarali lik jedne petnaestogodišnje djevojčice. Da li se dugo amaterski bavite glumom i šta vam je bilo najteže prilikom rada na ovoj ulozi?

- Prije svega, hvala vam. Glumom se bavim devet godina, počela sam 2008.godine. Možda i jeste jedna od najtežih stvari u tumačenju ove uloge bila igrati djevojčicu koja je zapravo deset godina mlađa od mene. Od početka sam se pitala da li ću uspjeti u tome, hoću li biti dovoljno djetinjasta i imam li tu sposobnost da sebe pretvorim u tog djevojčurka?

I uspjeli ste, svaka čast! Ovo je prvi put da učestvujete na Festivalu festivala i kako smo čuli, naročito ste priželjkivali dolazak u Trebinje?

- Da, presrećni smo, ne mogu da vam opišem količinu sreće, bukvalno ne skidamo osmijeh sa lica otkad smo došli u Trebinje. Čekamo ovaj festival jako dugo, ja konkretno nekih šest godina. Nekako smatramo, kao što i sam naziv kaže - Festival festivala, da je ovo najveće dostignuće u amaterizmu i od samog početka smo težili i stremili tome. Meni je sada srce kao kuća, ostala bih ovdje da mogu zauvijek!

S obzirom da ste toliko čekali, reći ću vam da ste prva dama ovogodišnjeg festivala koja je ponijela nagradu za protagonistu večeri. Zasluženo vam je pripala. U to ime, nadamo se novom susretu i da ćete i dalje uživati u glumi, i premda amaterski, večeras ste i vi, ali i cijeli ansambl djelovali kao profesionalci!

- Hvala vam od srca! Nastavićemo ovako da radimo i dalje, sa puno ljubavi. Iskreno se nadam da ćemo se još koji put vidjeti ovdje, na ovoj predivnoj sceni i u predivnom Trebinju!