Pete večeri 68. Festivala festivala - „Hasanaginica“, Pozorišta „Dragoljub Milosavljević Gula“ Kulturno – prosvjetnog centra Petrovac na Mlavi, prema antologijskom dramskom djelu akademika Ljubomira Simovića, u režiji i adaptaciji Miloša Jagodića. Na uvjerljiv način progovorili su o tragičnoj sudbini žene u Osmanskoj imperiji, a kroz lik Hasanaginice, provukli svu tragediju jednog vremena. Njihovu ljubav i entuzijazam trebinjska publika nagradila je ovacijama i dugotrajnim aplauzom, koji je ovaj uigrani ansambl i te kako zaslužio!
Podarili su nam nepuna dva sata emocija, podsjetili na značajan istorijski trenutak, ostavivši, svakoga da u sebi preispita koliko vrijede ponos i gordost spram ljubavi i nježnosti. Da li je uz moralne principe kao načela čovjeka, jednako važno pažnju posvetiti i emocijama, kao najtananijem čuvaru naše duše?
Priznanje za protagonistu večeri, žiri publike dodijelio je Milici Stojadinović, koja je lik Hasanaginice dočarala i više nego ubjedljivo. Ova predivna mlada dama, i nakon nepuna dva sata tumačenja veoma teške uloge, imala je snage i osmijeha da koji minut više podari i nama:
- Trebinje je divan domaćin, a ovaj veliki aplauz i ovacije potvrda su da je u Trebinju veoma obrazovana pozorišna publika, da vrednuje prave vrijednosti na sceni i da umiju da prepoznaju rad, trud i veliku ljubav prema pozorištu, naročito jer smo u pitanju mi, amateri, koji smo se ispred vas našli večeras na sceni. Hvala žiriju publike što me je odabrao. Nagrade su sastavni dio našeg rada i potvrda da je sve što smo napravili vrijedilo i prepoznato.
Nije bilo teško prepoznati sav vaš trud, rad, ali i entuzijazam koji ste nam donijeli u pozorište, naročito jednom ovako zahtijevnom ulogom. Preko lika Hasanaginice prikazali ste tragičnu sudbina žena tog vremena, a nećemo pogriješiti ako kažemo, donekle i žene danas. Kako ste se saživjeli sa ovom ulogom?
- Da, ovo je baš priča o ženama i položaju žena u društvu, koji je i onda a i danas težak. Radeći ovaj lik, shvatila sam da žena uopšte nije na pijedastalu na kome treba biti i nije uvažavana u dovoljnoj mjeri, iako žene donose nove živote, produžavaju lozu, a djeca donose nemjerljivu radost. Meni je 30 godina i još uvijek nisam žena majka pa mi je sa te strane bilo izazovnije da nađem mjeru koja će biti uvjerljiva i istinita, da ne odem u patetiku. Posmatrajući žene majke iz mog okruženja, shvatila sam da je dijete to koje je ženi najveća slabost i najveća snaga i da ne postoji ništa na svijetu što one ne bi učinile za svoje dijete. A kada nastupi situacija da ti oduzmu nešto što je tebi sve na svijetu, onda se tu krše patrijarhalne norme, morali, etika i sve što je moranje. Ide se do te mjere da moranje to više neće biti. I bez obzira na sramotu tog vremena, ona riješi da će napraviti skandal jer, ako nema podršku porodice, nikoga da je zaštiti i da objasni za šta se treba izboriti, onda je ona našla svoje načine. Nažalost, cijela priča se završava tragično, ali ovdje nije samo lik Hasanaginice tragičan već i mnogi drugi. Paralela koju sam napravila između tadašnjeg i sadašnjeg vremena je da je komunikacija ključ problema. Dakle, komunikacija u partnerskim, porodičnim, u svim odnosima. Kada ne iskomuniciramo naše potrebe, želje i brige, događaju se ružne životne sudbine.
Vidjeli smo to upravo u liku Hasanage, u posljednjem činu, kada on objašnjava razloge svoje surovosti i otkriva nježniju stranu ličnosti, pokazavši emocije, premda je tada već kasno za sve. Emocija je večeras bilo pregršt, osjetilo se to po završetku predstave, kada je u prvih par sekundi pozorišnom salom vladao muk, a zatim polako do najglasnijeg, aplauz za aplauzom. Vjerujemo da vam znače ovakve reakcije?
- Da, upravo na taj dio predstave sam mislila, kao i na emocije i to je ono što je nama divno i značajno, kada dobijemo utiske publike. Nisam nikada mogla vjerovati da će mi, čuvši rečenicu - plakali smo zbog tebe - biti drago, ali nakon Hasnaginice takve riječi mi razgale dušu. To je meni potvrda da sam iznjedrila moj lik, da je bio uvjerljiv, da mu se vjerovalo i samim tim da je probudio emocije, posebno u današnjem vremenu, u kome se od emocija otupjelo. Kada čujem da je bilo koga na bilo koji način dirnula naša predstava, to je nama najveća satisfakcija, da u vijeku tehnologije i savremenog brzog života uspijemo probuditi ono suštinsko ljudsko, koje svi nosimo u nama samima. I to je blagoslov nas, amaterskih pozorišta, da imamo pozorište u kome možemo da igramo i dobijemo ovakve likove, kojima možemo da damo naše tijelo, lice i dušu, da oni govore kroz nas.
Bilo je ovo 23. izvođenje ovog pozorišnog komada petrovačkog pozorišta, koje ima tradiciju dužu od 100 godina, sa brojnim festivalima i nagradama iz sebe. I vi ste za ulogu Hasanaginice nagrađeni više puta. Koliko dugo ste član ovog pozorišta?
- Još od dječije scene sam član petrovačkog pozorišta. Bila sam u školi glume i radila dječije predstave, zatim par omladinskih i otišla da studiram u Beograd. U doba pandemije, našla sam se u Petrovcu i priključila se opet pozorištu, tako da je meni ovo treća predstava, a u pozorištu sam već pet godina. Ono što je meni zanimljivo za moj lik i mene je što radim u Beogradu a član sam petrovačkog pozorišta. Ta udaljenost je 120 km i za moju Hasanaginicu svakodnevno sam putovala iz Beograda u Petrovac na probe. Dakle, meni probe nisu trajale dva nego pet sati i mislim da je to dovoljno da istaknem koliko mi je pozorište značajno i kolika je ta ljubav prema glumi i našoj sceni velika. Upravo to govori šta svima nama znači amaterizam - ljubav za koju ćemo naći način da se izborimo sa svim našim obavezama, kako bismo bili prisutni u procesu stvaranja predstave, igranja i života predstave!
