Takmičarski program 68. “Festivala festivala” otvorio je Studio Teatar 078 iz Banjaluke, sa predstavom „Old Ringers“, prema tekstu Džozefa Simonelija, a u režiji Željka Erkića. Sedmočlani ansambl predstavio se komedijom, kroz koju su se dotakli i tema o mnogim važnim životnim pitanjima, sa akcentom na položaj žene u društvu. Na duhovit način ukazali su da nikada nije kasno da se život uzme u svoje ruke, da se, prije svega, pozabavimo sobom a manje osuđujemo druge te da svako, pa i žena, ima pravo da o vlastitom životu odlučuje sama. Progovorili su i o prijateljstvu, podršci, poštovanju, dostojanstvu, jednostavno ljudskosti koje među ljudima, nažalost, sve manje ima.
Prema ocjeni žirija publike, nagrada za glumicu večeri pripala je Tanji Buhavac – Perduv za ulogu Dijane, sredovječne žene, udovice, koja se nakon gubitka muža pokušava snaći u realnosti sa kojom je suočena.
Vidno iznenađena a izuzetno srdačna i topla, i nakon više od sat vremena igranja, prišla nam je sa osmijehom, puna energije i sa nama rado podijelila utiske iz Trebinja i sa Festivala festivala.
-Prvi put smo ovdje i počašćeni smo što smo pozvani da učestvujemo na Festivalu festivala! Samim tim što smo došli u Trebinje, nagrada je sama za sebe!
Vaše iznenađenje nagradom za protagonistu večeri bilo je evidentno, niste je očekivali?
-Zaista nisam, baš sam se iznenadila. Mislila sam da će pripasti nekoj od mojih koleginica jer je, kada smo igrali u Banjaluci, glumica koja igra Veru izazvala sjajne reakcije i očekivala sam da će priznanje večeras otići upravo njoj. Ali, danas sam to bila ja, sljedeći put biće neka druga od nas, potpuno je nebitno, ovo je naša zajednička nagrada! Ne doživljavam je lično jer svi smo od sebe dali maksimum, pomagali jedni drugima. Mi smo srećni što smo tu i smatram da smo svi protagonisti večeri!
Predstavu ste spremali oko godinu dana i ovo je vaše treće izvođenje. Prvi put ste na Festivalu festivala, pritom, vaš ansambl je i otvorio ovogodišnju smotru amaterskih pozorišnih ostvarenja. Da li ste zbog svega toga osjećali i izvjestan teret odgovornosti?
-Zahtijevan je zadatak otvoriti Festival. U početku smo bili malo iznenađeni, kao da se publika nije puno smijala pa nas je to malo i omelo, ali kasnije, kad smo se zagrijali, bilo je odlično. Predstavu smo spremali od septembra prošle godine. Ovo je amatersko pozorište, svi smo zaposleni, imamo porodice, puno nas je u predstavi i svi smo trebali da se organizujemo za probe i uvježbamo. Trebalo je naučiti i tekst, što u našim godinama malo teže ide, ali na kraju smo uspjeli i u Banjaluci izveli predstavu u maju i u junu i, evo, treće izvođenje kod vas u Trebinju. Zadovoljni smo i presrećni na ovoj prilici!
Pred publiku ste na duhovit način postavili niz pitanja, sa akcentom na položaj žene u društvu. Kako je bilo raditi ovaj komad?
-Pitanje žene je vječito pitanje jer se žena, posebno na ovom našem podneblju, nekako uvijek oslanja na muškarca. Htjele mi to ili ne, oslonimo se. Tako su nas učile naše mame, bake, to je prosto u našim genima i, jednostavno, ako je žena sama kao da nije dovoljna. I pogotovo ako se desi kao Dijani, lik koji igram, da se cijeli život oslanjala na muža pa je nakon njegove smrti ostala nesnađena, već u priličnim godinama, ništa ne radi, živi samo od njegove penzije. Vrlo je interesantan taj položaj žene. Kada pogledamo Veru, ženu slobodnijeg uma i ona opet nailazi na osuđivanje okoline pa i drugih žena. Dakle, nije uopšte dozvoljeno da neko živi život kakav želi. To su svakodnevne teme koje susrećemo i u velikim i malim sredinama, mislim da je tako svuda u svijetu.
Na žalost, ne možemo da zanemarimo činjenicu da ženska solidarnost ne postoji a, ako je i ima, izražena je u veoma maloj mjeri, rijetki su ti svijetli primjeri. I to je važna tema o kojoj ste večeras progovorile.
-Kada bismo jedne drugoj bile podrška, imale bismo mnogo bolji status, bolje bismo prolazile i mislim da bi svijet bio drugačiji. Muškarci se i oslanjaju na tu žensku razjedinjenost i ponekad mi se čini da je to neka njihova agenda od prije hiljadu godina. Uvijek sam za žensku solidarnost i uvijek držim žensku stranu jer, kakva god da je žena, bila ona sama ili sa partnerom, bogata ili siromašna, moralna ili nemoralna, trebamo se međusobno podržavati, čuvati tu našu prijateljicu, bez osuđivanja.
To je, svakako, značajna poruka vašeg ansambla, divan uvod u ovogodišnji Festival festivala i poruka koju ćete prenositi dalje. Znate li gdje vas očekuje naredno igranje?
-Vjerovatno u Banjaluci, a ako nas negdje pozovu - mi ćemo rado doći. Još moramo malo da se uigramo, jesmo prilično kompaktni i mislim da ćemo sa svakim igranjem biti sve bolji. Ono što je najvažnije, mi istinski uživamo. Ovo su neke drugačije boje našeg života. Pozorište i amaterska gluma donijeli su novu notu u naše živote i nama je predivno zajedno!
