Put od novinara saradnika do direktora: NOVINARSTVO KAO OPIJUM

Za četerdeset godina moga rada u novinarstvu mnogo toga se promijenilo da bi bilo bolje reći da više ništa nije isto. Pisao sam prije rata, u ratu i poslije...Shvatio sam, ali kasno, da je prva žrtva svakog rata istina koju treba prvo zakopati u tek iskopane rovove. Objektivnost i istina u danu prerastaju u propagandu i laž, a to je ono isto vrijeme kada ratnici-borci postaju samo brojevi...

Poslije osam godina provedenih na mjestu direktora Centra za informisanje i obrazovanje i nakon 40 godina povremenih saradničkih poslova kao novinar saradnik u redakciji Glasa Trebinja, Manojlo Ćuk je odradio svoj poslednji radni dan pred penzionisanje. Poučen ličnim iskustvom, sa povremenim odlascima i vraćanjima  u redakciju Glasa, često je isticao da je novinarstvo kao opijum: Kada se otruješ jednom,... kada na tom bijelom papiru ostaviš pisane tragove, a srećan si da te neko čito, tamo se vraćaš stalno jer ti se čini da si nedorečen, da ti uvijek nešto fali neiskazano, nepotpuno; a malo.

Novinarstvo je put po kome hodaš do kraja života, kao u beskraj, a s koga se lako ne silazi, bile su njegove opaske za ovu profesiju.

Za  poslednjih osam godina provedenih na mjestu direktora ove ustanove, Manojlo nam je istakao:

"Pored svojih redovnih poslova koji se realizuju kroz tri redakcije:  Glas Trebinja, Portal Radio Trebinja i Radio Trebinje, Centar za informisanje i obrazovanje je dva puta godišnje učestvovao u pripremama i organizaciji kulturnih događaja koji su vezani za ime pjesnika Jovana Dučića  te ljetne kulturne sadržaje u okviru trebinjskog kulturnog ljeta."

"Posebno sam ponosan", dodaje Manojlo, "što sam za ovih osam godina pustio u rad  drugi studio sa opremom za emitovanje programa Radio Trebinja. Oprema Radio Trebinja je bila skromna, zastarjela. Tu se moralo podhitno investirati što je i učinjeno.

Radio će do jeseni proslaviti 50 godina emitovanja radio programa.

Danas je naš Radio ozbiljan medij. Našem radiju se vjeruje pošto su naši novinari i zaposleni za 50 godina stvorili značajno povjerenje na relaciji medij-slušalac. Uspjeh je održati to povjerenje i privući nove slušaoce.

U ovu kuću ja sam došao skoro slučajno, bez nekih većih želja i planova. Toga dana daleke ' 85 niko nije bio srećniji od mene kada sam objavio svoju Prvu novinsku priču u Glasu Trebinja. Bio sam među rijetkim saradnicima u to vrijeme, a danas rade to i objavljuju svi koji znaju trideset slova i imaju svoj telefonski preplatnički broj i pristup internetu...

Svakako,  ništa manje nisu važne naše dvije knjige za koje smo bili izdavači, a to su: 'Rječnik istočnohercegovačkih matičnih govora' autora Neđa Marića i drugu knjigu sabranu od tekstova objavljenih u Glasu poslednjih  20 godina našeg novinara- saradnika Šćepana Aleksića.

Isto tako, važno je napomenuti da smo za osam godina kadrovski osvježili sve tri redakcije za sva tri medija. Prije par godina, kada smo obilježili  70. rođendan, čitaocima našeg Glasa Trebinja obećali smo da ćemo Glas,  za par godina u cjelosti prebaciti, u digitalnu formu. Stvorili smo mogućnost svih zainteresovanih da putem interneta pretražuju sadržaje od prvog broja do danas. Kupili smo skener, zaposlili dvoje mladih ljudi  u ovaj značajni poduhvat. Vremenski će potrajati ovaj posao, ali rezultat je neprocjenjiv samom činjenicom da ćemo na internetu arhivirati 70 godina života našeg grada.“

40 GODINA EMOTIVNE VEZE SA GLASOM TREBINJA

 „Kada smo već kod Glasa“, nastaviće Manojlo, „moram vam priznati da sam nekako srcem bio bliži ovom mediju. Tamo sam u toj redakciji počeo kao novinar saradnik prije 40 godina, a evo u penziju odlazim kao glavni i odgovorni urednik Glasa, direktor ove ustanove.

  Moj prvi susret sa novinarstvom je upravo bio u  Glasu, mada mnogi i ne znaju da sam taj posao počeo raditi sa visokoškolskom diplomom nastavnika srpskog jezika. Moj put doškolovavanja do diplome diplomiranog novinara je bio desetak godina poslije moga početka bavljenja novinarstvom. Tinjala je ta iskra za pisanu riječ sa promjenjivim intenzitetom u ovom dugom periodu.

  Iz ove današnje perspektive kada sam okončao jedan četerdesetogodišnji radni vijek, evidentno je  da me je za novinarstvo vezala neka čudna magija. Suočavajući se sa raznim preprekama i okolnostima udaljavao sam se i ponovo vraćao novinarstvu za ovih 40 godina.

  Moj novinarski izražaj nije bila nikada nekakva vijest ili senzacija, već reportaža. Taj prostor na kome pišem me činio srećnim zato što sam tim novinarskim žanrom slikao ljude, njihove živote, sela i njihove običaje. Jednostavno volio sam da olovkom kao kamerom zabilježim taj zatečeni trenutak u prostoru u kom pišem.

Moja priča o novinarstvu ne može biti potpuna ako se ne dotaknem devedesetih i prvih mjeseci provedenih u jugoslovenskoj vojsci. Tamo sam kao novinar u 'Pres centru II operativne grupe' proveo više od pola godine.

Kada je ta ničija vojska izlapila i kada se oformila srpska vojska neko je iz visoke lokalne politike procijenio da bi bilo bolje da na Bobanskim brdima začepim klanac, no da se bavim nekakvim mojim istinama. Tako je i bilo...  Moj ratni put je išao u Popovo polje i Bobansku četu što dalje od javnosti.

Tako sam na svojoj koži potvrdio poznatu činjenicu da se u svakom započetom ratu prva u rov zakopa istina. Tada sam shvatio da ljudi postaju bezimeni, ratnici postanu brojevi sve dok vođe rata ne zaustave rat. Ako ti se posreći i ostaneš živ ponovo ćeš da dobiješ svoje ime i prezime. Surova stvarnost, ali je tako...

  Moja novinarska istina je bila moja katastrofalna greška jer sam prozvao selo jednog tadašnjeg visokog lokalnog funkcionera koji je procijenio da je bolje da i ja budem  'broj a ne ime'. Od tog momenta nastaje moj dugi prekid u novinarstvu gdje mi se više nije vraćalo poučen lošim iskustvom. Jedan novinski tekst me je odveo potpuno drugim profesionalnim putem. Takve životne puteve nekada zovemo sudbinom kada nemamo pravi odgovor. E, moj povratak novinarstvu je baš to...“

Na pitanje kakve planove ima u penzionerskim danima, Manojlo nam je istakao: „Ja ne pripadam onoj grupi penzionera koja može najviše vremena provesti igrajući šah ili domine u Klubu penzionera.

Ja sam zaradio penziju u Trebinju, ali nikada nisam otišao iz Veličana. Dok sam nedjeljom vraćao  poslije provedenog vikenda prema Trebinju već sam razmišljao šta bi mi u naredni petak bilo prioritetno da uradim ... Prije bi se moglo reći da je uvijek jedna moja polovina ostajala u selu gdje sam rođen. Naša djeca koja se rađaju u gradu nemaju taj osjećaj.

Sve ovo ističem da bih vam malo bolje približio moju vezu sa selom i porodičnim imanjem gdje planiram da ozbiljnije pokrenem započete redove u maslinjaku, vinogradu i pčelinjaku. To su bili značajni porodični poslovi koji nikada nisu dostizali ekonomski maksimum radi mnogih poslova i obaveza u Trebinju. Ako me zdravlje posluži pokušaću da se što bolje posvetim vinogradima koje je još otac zasadio davnih osamdesetih i pčelama koje me iznova dopunjuju i prave mi zadovoljstvo.“

O planovima da još ponešto zapiše u penzionerskim danima, Manojlo kaže:

„Kada sam se god udaljavao od pisane riječi nešto me je kao magija vuklo nazad. Slutim da ta veza, kao hronična bolest, neće nestati.

Moji veliki emotivni padovi i buđenje događali su se početkom devedesetih u vrijeme nacionalnih otrežnjenja na zabetoniranim jamama. Taj period me je nahranio porodičnim emocijama, pošto sam rođen u kući iz koje je stradalo pet muških predaka, kojih se i ne želim i ne mogu osloboditi.

Iz tih godina postoje moji  objavljeni tekstovi koje treba kao svjedočanstvo proširiti, dopisati kroz sudbine i  kazivanja mojih preživjelih članova porodice. Bila bi to moja porodična obaveza koja me kao usud: opominje da sve to kroz svjedočenja spojim u korice jedne knjige. Nadam se da još imam toliko snage da i to u zrelim godinama završim“, zaključio je Manojlo.