Za sebe ponosno kažu da su najstarije društvo tehničke kulture u Trebinju, koje je uspjelo da održi kontinuitet rada sve do naših dana. Podsjećaju i da je radioamaterizam najstarija socijalna mreža na svijetu – decenijama prije interneta i Fejsbuka amaterski istraživači i zaljubljenici u tehniku i radio-komunikacione sisteme kreirali su vlastitu globalnu zajednicu, uspostavljanjem i održavanjem veza kojima ni desetine hiljada kilometara razdaljine nisu prepreka. U novom milenijumu, sa ekspanzijom informatičkih tehnologija, uslijedile su godine laganog zaborava. Trebinjske radioamatere sugrađani danas pamte uglavnom po ulozi u ratu - njihovo znanje, mreža kontakata i tehnička infrastruktura, kad je sve drugo otkazalo, bili su dragocjena pomoć - pa i jedna nada mnogima. U klubu kažu da su radioamaterski sistemi i danas najsigurnija veza u kriznim situacijama. I da radioamaterizam, kako ga možda neki doživljavaju, nije tek „retro“ tonirani hobi, kojim se još bave samo rijetki nostalgičari i od koje koristi mogu imati samo muzeji tehnike. „Nismo na istim frekvencijama, pa rijetko ko za nas i čuje“, šaljivo će, esnafskim rječnikom, o ovom zaboravu i nesporazumima sa sredinom naš domaćin, potpredsjednik Radio kluba „Trebinje“ Zoran Aleksić. Ali krenimo redom...
Najmlađa generacija operatera - Spasoje Kukurić
DECENIJAMA U MISIJI TEHNIČKOG PROSVJEĆIVANJA
Radioamaterizam je stigao u Trebinje još davne 1948. godine, sa vojnim kadrom i za potrebe ovdašnjeg garnizona. Interesovanje se širilo i izvan kruga kasarne pa je već pedesetih i za građanstvo osnovano društvo – Radio klub „Trebinje“, najprije kao sekcija pri organizaciji Narodne tehnike. Od tada kroz ovaj klub prošlo je na stotine mladih koje je spajala ljubav prema tehnici. Stariji bi obučavali mlađe, trebinjska radioamaterska priča je rasla, a znanje umnožavalo, volonterski dijelilo i na taj način prenosilo generacijama. Radioamaterski klub sa imenom grada promoviše Trebinje širom planete i na svim kontinentima kroz radio-kontakte održavane preko sedam decenija.
Isto toliko klub je u misiji „opismenjavanja“ mladih na polju tehničke kulture. Ova tvrdnja nije pretjerana ako se u obzir uzme šta sve radioamaterizam jeste. Ovo, prvo pitanje za našeg domaćina Zorana Aleksića ispostavilo se i kao najteže. U svoje četiri decenije radioamaterskog staža i sam je brojne generacija upućivao u tajne ove oblasti tehnike.
Trebinjski radioamateri na sletu, nekad šezdesetih
Širok je to pojam, kaže Aleksić - ima niz disciplina i teško staje u jednu definiciju. Mnogo je više od komuniciranja radio-talasima, kako to obično misle slabije upućeni. Po međunarodnim konvecijama, pojašnjava naš sagovornik, određeni spektri radio-talasa ostavljeni su amaterima da istražuju i izvode eksperimente u uspostavljanju i održavanju veza različitim metodama. Istražuje se, na primjer, i održavanje veza refleksijom talasa od Mjesec ili meteorske rojeve, pomoću kojih se premoštava i nekoliko desetina hiljada kilometara, do mjesta gdje inače određene frekvencije ne dopiru, a u orbiti je aktivno preko dvadeset radioamaterskih satelita. Društva radioamatera, nastavlja on, ne okupljaju samo operatore koji komuniciraju, već i konstruktore uređaja i antena. Informatička revolucija, opet, i radioamaterima je otvorila prostor za kreiranju nekih novih, digitalnih načina komuniciranja kroz primjenu računarske tehnike. Takođe, tu su i oni koje više privlači sportska i takmičarska strana radioamaterizma - kao što je amaterska radio-goniometrija, a podrazumijeva kretanje po prirodi i traganje za skrivenim stanicama po terenu... Sa tehnikom su i metode rada vremenom evoluirale – uz klasičnu telefoniju, danas se više koriste digitalni modovi uz pomoć računara. Najstarija metoda – telegrafisanje Morzeovom azbukom je umjetnički vrhunac u ovoj disciplini, posebno cijenjen među strastvenim zaljubljenicima.
Zoran Aleksić i Miloš Milošević, posla oko opreme uvijek ima
„Radioamaterizam je, dakle, bavljenje radio tehnikom, elektronikom i informatikom uopšte. Od kada postoji klub ovdje su dolazali oni koje to interesuje i koji su željeli da saznaju više. Kojima, recimo, danas nije dovoljno to što znaju da koriste mobilni telefon, već hoće da znaju i kako taj sistem funkcioniše u praksi i da tu nešto sami kreiraju. Kroz praksu se ovdje može steći dosta tog tehničkog znanja koje se ne može naučiti u školama. S druge strane, onima koji se profesionalno bave telekomunikacijama posao ne dozvoljava da se 'igraju' sa tehnikom, kao što mi činimo. Postavi uređaj i pusti ga da radi - a mi ga ovdje prvo otvorimo da vidimo šta ima unutra i kako to funkcioniše, šta se tu može promijeniti da bi mu unaprijedili rad. Većina onih koji su kao srednjoškolci prošli kroz naš klub završili su u sferi tehnike. Ovo ih je negdje opredijelilo, dalo im solidnu osnovu za dalje“, ističe Aleksić.
U onoj bivšoj državi radioamateri su, kaže naš sagovornik, bili su posebno interesantni sistemu odbrane. Finansirali su ih Narodna odbrana i opštine, kupovala se oprema, a klubovi su imali i naknade za svakog obučenog operatera i mogli su solidno da žive. Radioamateri su bili najobučeniji kadar u JNA, a svaki položeni radio-operater imao je poseban status – veziste. Sve se to negdje isplatilo kada je bilo najteže - u Odbrambeno-otadžbinskom ratu radioamateri su dali značajan doprinos u onome što su najbolje znali da rade.
Ni najmlađe operatere, po godinama još neprispjele za vojsku - važne dužosti nisu zaobišle. Tinejdžeri koji su vješto baratali radio-tehnikom morali su preko noći odrastati. Pod krovom ovog kluba tih nesretnih godina rađala se i jedna od najljepših radioamaterskih priča...
DESETINE HILJADA HUMANITARNIH MOSTOVA
Među dječacima koji su se tih ratnih devedesetih zatekli u Radio klubu bio je i danas aktivni član Miloš Milošević. Životne prilike gurnule su ih u izazove koji po veličini i odgovornosti daleko prevazilaze njihove godine. Još se živo sjeća dugih redova nevoljnika koji su u holu kluba čekali da čuju bilo kakvu vijest o sudbini svojih najbližih koji su u ratnom vihoru ostali negdje sa druge strane fronta.
„Početakom rata došlo je do prekida svih veza i mnogi su ljudi ostali odvojeni od svojih najbližih. Svi profesionalni sistemi su pali i nije bilo drugog vida komunikacije, pa smo mi bili ti koji smo se prihvatili da radimo te takozvane humanitarne kontakte. Ljudi su tražili da dođemo nekako do njihovih članova porodice, mi smo ih nalazili preko radioamatera iz tih mjesta - i spajali bi ih da razgovaraju. Četrdeset do pedeset hiljada takvih veza je odrađeno odavde“, ističe Milošević.
Devedesetih i najmlađi na važnim zadacima (na slici, s lijeva - Marko Nastić, Miljan Ratković, Nebojša Kuduz, Đorđe Ateljević, Jelena Rogan, Srđan Vučinić, Miloš Milošević i Slađana Tomašević)
Zahvaljujući radioamaterima sa obje strane fronta, informacije su prelazile nepremostivo. Nekada bi prenosili kraće poruke, zakazivali bi i razgovore u klubu, čak i prespajali telefone da mogu da razgovaraju i iz svojih stanova. Dnevničke sveske u radio klubu i danas čuvaju uspomenu na te dane.
„Bilo je svega. I onih radosnih vijesti, kada bi javili rođenje djeteta, ali je bilo i onih tužnih. To je i najteže bilo - kada moraš javiti nekome da mu je neko njegov poginuo. Bilo je slučajeva da nam oni sa druge strane šalju i poklone – jednom prilikom nam je čovjek preko nekog konvoja poslao nekoliko šteka cigareta i paketa piva, što smo mu uspostavili kontakt sa rodbinom koja je u ratnom vihoru bila rasturena i o kojoj nije znao ni jesu li živi. Poslije rata smo i upoznali neke od tih ljudi kojima smo pomogli, posjećivali bi nas ovdje“, sjeća se Milošević.
Kada bi konvoji humanitarne pomoći iz glavne luke za istovar UN-a u Splitu kretali za Trebinje, nastavlja on, trebinjski radioamateri bi bili tu da tehnički posreduju oko prekida vatre kako bi bezbjedno prošli liniju izmeđi Stoca i Dola. Preko radioamatera je dogovarana i razmjena ratnih zarobljenika, u programima međunarodnog Crvenog krsta pomagali su i u potragama za nestalim licima. Amaterskim radio talasima prenosile su se važne informacije i za vrijeme NATO agresije na Srbiju. Ništa od ovoga nisu radili da bi im se poslije zahvaljivali i kitli ih lovorikama, ali ne bi imali ništa ni protiv da se nakon rata neko i njih sjetio...
ŠTA AKO SVE PADNE?
Iako je u pitanju volonterska djelatnost, radioamaterizam je danas u Republici Srpskoj zakonski uređena oblast, a krovni savez koji okuplja radio klubove, odlukom Vlade, dobio je status društva od posebnog interesa u oblasti civilne zaštite. Sve to nije slučajno i bez razloga, kažu našu sagovornici. Službe zaštite i spasavanja, razumije se, koriste savremenu tehnologiju i profesionalne sisteme komuniciranja - ali šta ako bazne stanice ostanu bez napajanja strujom?
__________________
RADIOAMATERSKA TAKMIČENJA – TREBINJCI U SVJETSKOJ KLASI
Radio klub „Trebinje“ uspješan je i u takmičarskim disciplinama. Iako sa skromnom i dotrajalom opremom, trebinjski radioamateri postižu zapažene rezultate i u svjetskoj konkurenciji. Tehničku inferiornost, kažu, nadoknađuju operatorskim iskustvom i znanjem.
„Na takmičenjima se rade kontakti, u zakazanom vremenskom periodu, da li telegrafijom, telefonijom, teleprinterskom ili nekom od digitalnih tehnika. Treba uspostaviti što više različitih veza, ili se povezati sa što više različitih regiona – postoji više tih kategorija koje se boduju. Učestvujemo najviše na opsegu 50 Megaherca, imamo za to pogodan teren, napravili smo i solidnu opremu za taj opseg. Ali i dalje sa veoma skromnim antenama - za to novca nemamo. I nekih već petnaestak godina tu smo u evropskom vrhu. Imamo i nekoliko uspjeha u svjetskom rangu – recimo, drugo mjesto u konkurenciji 400 stanica u 2014. godini. Naš posljednji rezultat u 2022. godini je peto mjesto u Evropi u konkurenciji 50 timova na opsegu 50 MHz - i to sa našom tehnikom koja vrijedi hiljadu ili dvije hiljade maraka, a u odnosu na nekog čija tehnika vrijedi 20 do 30 hiljada maraka. Na „Tesla memorijalu 50 MHz“, koje je više regionalno takmičenje, već desetak godina smo ili prvi ili drugi. U jednoj posebnoj operatorskoj disciplini – uspostavljanje veza sa što više radioamaterskih zemalja, naš radio klub je među prvima na opsegu 50 MHz, ako ne i prvi u BiH, sa nekih 150 potvrđenih zemalja, odnosno radioamaterskih entiteta“, ističe potpredsjednik kluba Zoran Aleksić.
Takmičarski antenski sistem kluba za opseg 144 MHz na PPS Leotar
__________________
„Za potrebe civilne zaštite ovo je jedini siguran sistem veza, koji može funkcionisati nezavisno od drugih faktora. Dakle, u momentu kada usljed raznih elementarnih nepogoda padaju razni profesionalni sistemi veza – tu smo mi zaduženi da svojim vezama premostimo, ostvarimo kontakte i prenosimo informacije za potrebe civilne zaštite. Zato što mi uvijek imamo spremnu tehniku, ona je uvijek funkcionalna. Nama ne treba puno, svaki dan radimo, znamo svoje kanale, znamo gdje se možemo čuti i sa koje lokacije – mi se međusobno prepoznajemo i po glasu. Imamo svoju mrežu za opasnost, koja se provjerava svaki mjesec na nivou Republike. Posljednja situacija kad smo aktivirali tu mrežu bila je kad su bile poplave – radioamateri su 24 sata dnevno dežurali, sve vrijeme bili na vezi sa ugroženim područjima...“, kazuje nam potpredsjednik kluba.
PRED ZIDOM
Normativ je jedno, a stvarnost ipak nešto drugačija. Interesovanje zajednice za radioamatere i njegove potrebe, kažu, danas jedva i da postoji. I profesionalci su se razvojem mobilne telefonije i interneta isuviše lako odrekli radio-sistema. „Ne daj Bože i da zatrebamo“, komentarišu u klubu ono što odavno vide i osjećaju - da se na njih danas ozbiljno ne računa i da nikome nisu potrebni. Oprema u prostorijama kluba i dvije primopredajne stanice - na Leotaru i Tulima, odavno dotrajala.
„Radio-oprema koju imamo veoma je stara. Još uvijek koristimo radio-stanice koje su nabavljene za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Da su stajale u magacinu vrijeme bi ih uništilo, a dio naše radio-tehnike je bio 'mobilisan' u toku Otadžbinskog rata. Samo uz našu stručnost i dobro poznavanje tehnike tu radio opremu i danas održavamo koliko-toliko u ispravnom stanju i danas je koristimo za svakodnevne aktivnosti na radio-talasima. Radio-stanicu koju nam je prije desetak godina kupio Savez radioamatera Republike Srpske čuvamo i koristimo samo za takmičarske aktivnosti, a i nju je vrijeme već poprilično pregazilo“, napominje Aleksić.
Radio tehnika kluba
Na sve to, stara zgrada na poligonu nekadašnjeg Sjevernog logora, gdje su prostorije kluba, uskoro će biti srušena - a alternativnog rješenja još nigdje na vidiku. Nije daleko, ističe naš sagovornik, ni najgori scenario – da će sva ova oprema završiti neiskorišćena u nekom skladištu ili na otpadu, a radioamateri se okupljati po kafanama ili privatnim kućama...
_________________
NAJMLAĐI OPERATERI
Nakon više od decenije Radio klub „Trebinje“ ove godine je organizovao obuku za nove amaterske radio operatere (ARO), koju je u dva zvanja uspješno položilo dvanaest kandidata.
U grupi najmlađih novih operatera je i gimnazijalac Spasoje Kukurić, kojeg su pred vrata kluba i u svijet radioamaterizma dovela interesovanja za fiziku i tehničke nauke, posebno radio uređaje.
„Kad sam došao u klub nisam ni imao ideju koliko je radioamaterizam u mnogim stvarima bio prije nekih drugih tehničkih disciplina. Nekad je ovo bila i prva socijalna mreža. Danas već pojavom interneta mnogo toga možemo da uradimo sa dva klika, pa će se neko zapitati - zašto bi to onda radili na komplikovaniji način? Ali je ovaj način svakako zanimljiviji svakome koga interesuje tehnika i telekomunikacije. I tek kad sam zagrebao po površini, vidio sam šta je sve radioamaterizam i koliko je tu stvari koje me zaista interesuju. Zanimanje mladih je opalo možda i zbog slabije promocije radioamaterizma. Jer, na primjer, kada o ovome pričam sa prijateljima i u školi i kada im počnem objašnjavati čime se sve bavimo – vidim da bi se i oni rado uključili da su ranije imali priliku da čuju i saznaju više o radioamaterizmu i našem klubu“, kaže Spasoje.
__________________
Trebinjski radio klub danas broji dvadesetak članova, a onih aktivijih je sedam-osam. Kao na posljednjoj odstupnici, društvo drže stariji entuzijasti, koji su u svijet radioamaterizma zakoračili još osamdesetih ili devedesetih. Među članovima je i troje mladih, koji u ovaj svijet tek ulaze. Bilo bi ih i više, interesovanja kod sredoškolaca ima a i volje starijih da im prenesu svoja znanja - međutim...
„Mlađi dođu, budu jedno vrijeme, odu na fakultete, mnogi se i ne vrate. To je problem sa mlađim kadrom. A za rad sa mladima trebaju i sredstva. Nije dovoljno da im se omogući obuka i polaganje ispita za operatera, potrebno je i kasnije raditi sa njima, obučavati ih i za rad u terenskim uslovima. A mi dobijemo godišnje novca da ne možemo ni struju da platimo...“, zaključuje Aleksić.
Ljubav koja se uprkos svemu daje bez rezervi i računice nije svemoćna – ali uvijek posljednja odustaje. Vjerujemo da će žilava biti i ova - radioamaterska...
