Zoran Maksimović, teatrolog, voditelj razgovora
Imali smo festivalsku premijeru. Cijelo vrijeme, i kada su bile promjene i mrak na sceni, vidio sam onaj sat na minut do dvanaest. Postavili su pitanje da li danas postoji način, scenski čin ili umjetnički postupak koji bi probudio misao razumijevanja kod majstora svih krojeva kolektivizma. O tome se mora govoriti, igrati, jer kaput nije tijesan ako ga tako ne skrojimo.
Dragan Koprivica, reditelj
Amateri iz Trebinja su bili hrabri da se prihvate žestokog izazova, adaptacije po više osnova i to uvijek donosi draži iznenađenja, očekivanje, ljepotu eksperimenta, ali i veliki rizik. Bilo mi je interesantno kako su vezali Puškinovu priču „Mocart i Salijeri“ sa Piterom Šeferom i „Amadeusom“, koji istu temu obrađuje i imaju sinergiju, a nakon toga se prihvatili sjajne Muze Pavlove i „Idiota“, o izgubljenosti čovjeka u lavirintima zakona iz koga ne može nikad da se izvuče. Oni su to pokušali spojiti u jednu cjelinu, i koliko se moglo - spajali su. Ne mogu da kažem da mi je djelovalo stoprocento uvjerljivo, jer je takvo miješanje opasno, ali su to nosili kroz predstavu, što je dobro djelovalo. Onda su se dohvatili i Majkla Frejna i predstave „Iza kulisa“, pa su igrali igranje, pokazivali kako teče dramska proba, tako da je bilo više dramskih efekata, uporišnih tačaka i mislim da su postigli dramski ugođaj kod publike. Ostalo je otvoreno pitanje da li je uspjelo do kraja to miksanje nekoliko raznih elemenata, ali su se žestoko borili i gluma je bila odlična. Hrabro s su napravili eksperiment, a publika neka zaključuje po svome. Osnovna poruka je poruka bunta. Meni je Ana Miladinović bila pravo osvježenje. Čestitam ansamblu iz Trebinja!
Luka Kecman, teatrolog
Ana Miladinović je, zaista, jedan umjetniči dobitak i može da ponudi još više od onoga što je igrala u ovoj predstavi. Kada se prave predstave koje su sa tezom ili idejom i kada se odluči da se uzmu određeni elementi koji su prepoznatljivi, vidljivi, koju su znak, neophodno je napraviti jaku dramaturšku vezu između tih elemenata. Negdje je nedostajalo da se priča „Idiota“ i onog što se dešava u pozorištu do kraja „skopča“, da publika vidi da glavni junak umre na sceni vrativši se od idiotkinje i da tu strada glumac. Onda bi priča sa početka apsolutno imala smisla. On umire u kancelariji. Birokratija je svijet za sebe, nje je bilo, ima je i biće i to u neograničenim količinama, koje će da preoblikuju svaku vlast i uređenje. U jednočinki koja je komedija apsurda to je vrlo lijepo odigrano, samo smatram da je taj čovjek, glumac sticajem okolosti, taj problem koji ima unio u proces i tu se sukobljava sa svim monolozima koje ima iz predstave koja se sprema. To je primjedba kada je u pitanju ta dramaturška veza. S druge strane, ima mala zamka, komad je nazvan „Kaput nije tijesan“, to sam tumačio kao kritiku neozbiljnog glumca koji je dozvolio sebi da se opusti. Danas imamo glumce koji ne mogu da igraju gomilu likova jer su se privatno preobrazili u nešto što glumac ne bi trebao da bude i označili su sebe nekim karakteristikama i u svim ulogama su isti. Ta teza se malo klima, a ostalo je potpuno funkcionisalo kako bi trebalo da funkcioniše. Potencijalna priča Salijera i Mocarta, priča o dva genija, samo što je jedan malo veći od drugog, to je sprovedeno do kraja i vrlo lijepo urađeno. Vladimir Samardžić je bio sjajan u monologu i pokazao da je izrastao u ozbiljnog glumca. Predstava je ozbiljna i nije komedija, kako su u početku mislili da će da bude. Jedan prijedlog za kraj, ako može nekako drugačije da se riješi promjena scena, jer se izgubi momenat osjećanja iz prethodne scene, pošto publika ima dovoljno vremena da se „ohladi“. U predstavi su sva četiri aktera vrlo ujednačena u glumačkoj igri, što jako raduje.
Ivan Tomašević, glumac
Nakon što sam pogledao predstavu ansambla iz Kule, pitao sam se da li je to bila želja za nekim eksperimentom, takav tekst i zahtjeve postaviti pred amatersko pozorište, bilo mi je čudno. Obradovao sam se jer je uspio, ali samo na tom nivou opravdanosti postavljanja teških zadataka pred amaterska pozorišta, onih sa kojima bi se i profesionalno pozorište dosta pomučilo. Ovaj eksperiment od večeras je podrazumijevao upotrebu dosta opasnijih elemenata, ali, čini mi se, u dosta kontrolisanijem stanju. Naravno, eksperiment u umjetnosti je potreban. Ovo ostvarenje trebinjskih amatera, kao rezultat ekperimenta, je sudar dva svijeta koji se ne razumiju ili to ne žele, stanje u kome i danas živimo. Želim da pohvalim pažnju reditelja na te minijaturne segmente, sat koji udara, opominje, zove, preklinje da se nešto promijeni, da se dva kosmosa približe i da razumiju jedan drugog, da rade jedan za drugoga. Nepomjeranje kazaljke sam shvatio kao veliku opomenu. Jedan je mikrokosmos u kome su glumci koji pokušavaju da urade predstavu, u kojoj glumac nastoji da dostigne maksimum, a njegov stomak je, možda, posljedica onoga što doživljava u drugom svijetu, a možda je takav jer je svjestan da pored svih htijenja i talenta neće moći postići maksimum. To ne postiže ne zato što nije sposoban nego zbog okolnosti u njegovom mikrosvijetu i opšteg stanja u makrosvijetu. Mene je ovo večeras dosta „udarilo“ i čestitam pozorištu iz Trebinja i sjajnoj publici koja pokazuje da Trebinje zaslužuje ovakvo pozorište.
Aneta Tomašević, glumica
Dirnula me predstava, jer sam shvatila da je glumački svijet Mocart, a ovaj drugi svijet koji provjerava da li smo idioti, možda, naš Salijeri. Čestitam cijelom ansamblu, reditelju i svim glumcima. Izdvajam Anu koja je mlada i poletna i mislim da može više i bolje, iako je i ovo bilo odlično. Moram pomenuti i izvanrednu muziku Vuka Milivojevića, koja je ostavila snažan utisak. Svaki put me ovaj Festival uvjerava da više ne postoji razlika između amatera i profesionalaca.
Petrica Dučić, gledalac
Ova predstava ima poruku, a bez poruke nema predstave. Čestitam!
