Željko Hubač, voditelj razgovora

Dokumentarističko pozorište uvijek je posljedica  s jedne strane gnjeva, a s druge strane nemoguće misije - pozorištem promijeniti svijet ili ukazati na probleme. To je u ovakvom pozorištu jako značajno, a taj poriv izbija iz svakog segmenta takvog pozorišnog čina.  Postoje mnoge zamke „dokumentarnog“ pozorišta, ali i neki poetski trenuci i duboko emotivni izlivi, kojih je bilo u predstavi mladih iz Danilovgrada. To su segmenti koji ovu pozorišnu formu guraju prema katarzičnim momentima, a koji čine pozorište umjetnošću. Ovaj pozorišni čin ima dvije ravni - dokumentarističku, odnosno transponovanje života u pozorište, koja je vrijedna pohvale i ozbiljan je poduhvat. Druga je ravan pozorišnog čina, glumačka igra, rediteljski postupak, likovnost itd,  koja je bila oslonjena na kolektivnu režiju. Bilo je na trenutke problema u impostaciji glasa, čujnost je bila na nivou scene jako dobra, ali u nekim trenucima nije prebacivala. Mladi glumci su bili prirodni, posebno u monolozima, koji su, u suštini, dobar prostor da se preglumi i krene u neku patetiku. Gluma je bila jako prirođena sa puno emocije, što je najveći umjetnički kvalitet predstave mladih iz Danilovgrada.

Bojana Šolaja, autor teksta i reditelj predstave

Ova predstava nije nastala onog momenta kad sam počela da pišem scenario, ili kad smo počeli raditi - nego onog momenta kada je svako od nas mladih ljudi primijetio neke probleme i pokušao na neki način da ih riješi. Zato ova predstava nema svoj kraj. Publika je glavni lik, jer će ona odlučiti da li će se rješavati problemi koji smo prepoznali ili će i dalje ćutati i „imitirati sreću“. Želimo da ljudima koji vide predstavu promijenimo mišljenje o stvarima koje se dešavaju i nadam se da smo u tome uspjeli. Smatramo da pozorište ima moć da dotakne ljude koji gledaju predstavu, nastojali smo da publika zaista postane glavni lik ovog ostvarenja.

Miroslav Minić, reditelj predstave

Gimnazijalci su krenuli u taj projekat, autor teksta je učenica trećeg razreda gimnazije, što je, vjerovatno, presedan da učenica napiše takav tekst. Proces rada je veoma značajan,  čak 47 mladih ljudi ostaju poslije škole, rade i niko se ne buni. Oni cijelo ljeto dolaze i vježbaju. Mislim da su se kroz ovu predstavu svi mladi glumci mijenjali, kao i nas troje koje potpisujemo režiju i to je najvažnije. Mi smo željeli da klupa u parku bude mjesto gdje će se smjenjivati sva radnja, da nema značajnijih kostima i scenografije, već da sve bude osjećaj i emocije mladih glumaca, a ne preglumljavanje.

Aleksandar Bošković i Luka Šćekić, glumci

Svaka uloga i čitava tekst je projekcija onoga što mislimo da treba da se mijenja u našem društvu. U ulogama nam je pomogla profesorica Anđela Novaković pomogla da shvatimo likove koje glumimo dublje, jer smo trebali zamisliti život našeg lika i shvatiti zašto se ponaša na takav način, a sa nasiljem smo se sretali, pošto ga ima svugdje.

Milovan Zdravković, teatrolog

U principu sam protiv dokumentarističkog pozorišta, jer se često puta to pretvori u politikanstvo ili pamflet. Iskrenost, entuzijazam, emocija mladih iz Crne Gore je izazvala katarzu u publici. Umjetnost djeluje podsvjesno i glumci iz Danilovgrada su sigurno negdje promjenili nekoga. Zahvalan što su mi malo vratitli vjeru da dokumentarističko pozorište može da bude umjetničko, a ne pamflet. Čestitam im.

Dragan Koprivica, reditelj

Mladi glumci su pokazali naboj i kapacitet i poručujem im da se ne rastaju. Trebaju pokušati da naprave dramsko jezgro, da budu zajedno i ansambl koji će trajati godinama. Već su napravili ansambl i poruka je da ostanu „ucijelo“. Nadam se da su glumci svjesni na kako veliki festival su došli, jer se u Trebinju pojavljuju predstave koje su često bolje od profesionalnih predstava eks Jugoslavije. Poručujem mladim ljudima da se ne zanesu, jer su se predstavili u lijepom svjetlu i pokazali negdje istinu da apsolutni amateri više vole daske koje život znače od profesionalnih glumaca. Nemojte dozvolite da se „uzvijezdite“, nego budite svjesni da ste lijepi mladi početnici, a reakcija publike neka vam bude stimulans da budete još bolji. U rediteljskom pogledu mi se dopao dio pred kraj, kad izlazi jedan protagonista, pa zatim drugi, treći, četvrti...i svi jedni druge zaglušuju i svi pričaju svoju priču. To je krik izgubljenih, i tu je suština predstave: nema kontakta, fid beka sa drugom stranom.

Goran Bulajić, reditelj

Predstava iz Crne Gore donosi tragalačku, eksperimentalnu priču, bez želje da nešto oponaša, da bude spektakularna, što je na mene ostavilo izuzetan utisak. Pitanje angažmana u drami je široka tema, a mladi iz Danilovgrada su sa izgrađenim stavom ispričali svoju priču, a iskrenošću i jednostavnošću ubijedili gledaoce u katarzičnu priču. Vrlo su talentovani i obrazovani i ovo je put borbe za artikulisan pozorišni stav. Oni su kolektivno odbranili svoju priču, čak i u momentima kad nisu bili glasovno artikulisani, ali se po tijelima vidjelo da su u priči.

Momir Brkić, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala

Iz priče mladih iz Crne Gore se vide da naš izraz, naša riječ i umjetnost može nešto promijeniti. Pouka je „Aska i Vuk“. To je vidljivo i kod glumaca iz Danilovgrada. Umjetnost može više nego što mislimo.

Slobodan Radović, reditelj

Ova ansambl predstava srednjoškolaca je uspjela i mladi ljudi su vrlo spretno pratili tekst svoje koleginice Šolaje. Pokazana su tri toka scenske realizacije. Jedan su sjenke koje su u sklopu predstave i podržavaju dramsku radnju. Drugi je dijaloško dešavanje na sceni, sve počinje i završava se na klupi, a gdje se problemi vrlo jasno reflektuju. Treći tok su monolozi koji su istovremeno zaustavili i scensku radnju. Ta tri specifična scenska razvojna toka su dobro urađena i od početka do kraja imaju uzlaznu liniji. U monolozima se nekada činilo da je nešto nerazumljivo u govoru, a problematika je dosta smireno iznošena. To smirenje je, možda, i dobro da ličnosti u momentu sučeljavanja sa problemima ih mirnije rješavaju. Predstava je mladalačka sa puno poleta. Dobro je što se ovako mladi anasambl bavi takvom socijalnom proglematikom i pokazuje da, možda, i postoji mogućnost da pronađu rješenje. Istovremeno su ostavili mogućnost svima da odgovore na pitanja „gdje?“, „šta?“ i „kako?“.