Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Drama savremenog ruskog autora Nikolaja Vladimiroviča Koljade govori o tranzicijskim nedaćama postkomunističke Rusije. On je jedan od najplodnijih i najcjenjenijih ruskih dramatičara, čiji se komadi igraju po cijelom svijetu.
“Poloneza Oginskog“ postavlja temelj čitavog Koljadinog umjetničkog svijeta, ona predstavlja „oružje borbe“ protiv apsurda novog života.
To je, zapravo, svojevrsna verzija „Tramvaja zvanog želja“ Tenesi Vilijamsa.
Priča „Poloneze“ istražuje tematske krugove nostalgije, povratka iz tuđine u domovinu, gubitka identiteta, ljubavi, raspada porodice, bola, samoće i svijeta iluzija.
Ansambl Pozorišta “Stevan Sremac” iz Crvenke donio je na scenu težak i zahtjevan tekst. Darovita rediteljka Milena Pavlović je napravila adekvatnu glumačku podjelu i znalački vodila dramski konflikt. Glumce iz Crvenke, koje poznajemo sa mnogih festivala, ne prepoznajemo u ovom komadu jer su odmakli korak više u kreiranju likova, što govori o značajnom rediteljskom angažmanu i inteligentnoj inscenciji Koljadinog višeslojnog teksta. Milenino pedagoško iskustvo pomoglo je da se precizno artikulišu dramske situacije komada.
Luka Kecman, teatrolog
Fascinantno mi je da su glumci iz Crvenke, Zoran i Cvijeta, prije 20 godina došli na pozorišne radionice u Trebinje i sada imaju isti taj žar, sjaj u očima i želju za znanjem. To je, zaista, jedan fantastičan odnos prema pozorištu i glumi. Koljada je u svijet dramaturgije donio običnog čovjeka koji uvijek u njegovim komadima negdje isplivava. I u ovom komadu je pristna ta priča. A-mol, po svojoj karakteristici, nema ni povisilicu ni snizilicu, on je ujednačen. Kad se posluša „Poloneza“, bez obzira je li klavirsko ili simfonijsko izvođenje, vidi se fenomenalna smirenost, koju su amateri iz Crvenke, namjerno ili slučajno, potpuno sproveli u predstavi. Postupak koji je, pretpostavljam, zasluga reditelja je da su snage jednako raspoređene, nema glavnog glumca, pet glumaca igra potpuno ravnopravno. Mislim da je jako dobro što je iz obimnog teksta, koji je bio pred njima, izvučeno nešto da nijedan od glumaca ne bude preopterećen, jer je to već prag vjerovatnog problema koji bi imali. Očekivao sam od svih aktera da vidim izuzetne glumačke rezultate, što su i pokazali u potpuno drugačijim varijantama, koje do sada nismo vidjeli. Vjerovatno je rediteljka imala namjeru da potpuno sve smiri, a onda napravi inverziju. Urađeno je vrlo lijepo i pametno, i time je opravdano sve što se dešavalo na sceni. Sve do pred kraj, predstava se gledala bez daha, a onda se prolomio aplauz. Prve dvije „stavke“ su ostale bez aplauza, jer su za publiku bile iznenađujuće. To se nadoknadilo pred kraj predstave i čuo se na prvom zatamnjenju aplauz, kao da je kraj predstave, zato neka razmisle da li im treba. Čestitam im, zaslužili su prvo mjesto na smotri u Srbiji, a u Trebinje su došli da svojim učešćem podignu kvalitet Festivala festivala.
Milovan Zdravković, teatrolog
Pozorište bez emocije nije pozorište, a u meni je ovo izazvalo emociju. U ovom komadu vidio sam mnogo toga što je u ruskoj literaturi, što je očekivano, a amateri iz Crvenke su to ispoštovali. Pohvalio bih rediteljsku posljednju scenu, jer kako reče Bora Stanković: „Kraj mnogo kazuje!“. Tu sam vidio poruku „Evo čovjeka!“, humanost koja je toliko emotivna i snažna, da, zaista, nema šta da se kaže. Emocija me i dalje drži. To sam i očekivao od ansambla Pozorišta “Stevan Sremac” iz Crvenke. Hvala im puno!
Danijela Popović, glumica
Radnja predstave je kompleksna i dopada mi se rješenje pozorišta iz Crvenke, da je, u stvari, kraj na početku, kao inicijalni momenat. Pohvalila bih glumce koliko su zanimljivi i sa koliko su pažnje i posvećenosti iznijeli svaki svoj karakter. Svi imaju neko svoje „ludilo“ i bore se za neki bolji momenat, ali je nevjerovatno kako su kroz borbu zadržali indentitet i nisu od toga odustali. Na kraju su postali bolji ljudi, jer su uspjeli da prežive i izaberu neki bolji momenat za sebe. Čestitam, super su!
Dragan Koprivica, reditelj
Ovogodišnji Festival festivala na samom početku pokazuje veliko bogatsvo različitosti. Ljude iz pozorišta „Stevan Sremac“, koje dogodine slavi 80 godina postojanja, ne smatram uopšte amaterima, oni su profesionalci, a najtrofejniji su ansambl u istoriji Festivala festivala u Trebinju. I večeras su pokazali da kod njih nema pada. U ovom ostvarenju rediteljka je imala slatke muke da se spasi od literarnog teatra, jer je tolika dominacija teksta. Prisustvovali smo jednom autentičnom pozorišnom činu i vidio sam na koji je način pretvarala minus od literarnog teatra u ono što se zove pozorišni čin. Na hiljadu i jedan način je ansambl iz Crvenke pokazao da je pozorišna predstava nešto što nastaje na sinergiji teksta, režije i glume, inače je nema. Vidio sam namjeru reditelja da se bori sa piscem u korist pozorišnog čina, a ne da bude slučajni prolaznik , a glumci recitatori u pozorišnom ostvarenju. Po meni je ostvareno „trio jedinstvo“, onako kako treba. Nigdje nije bilo onoga da se reditelj trpa ispred svih, a glumci i tekst su sporedni. Lijepo su izbalansirani svi dometi, a svakom akteru je data šansa da pokaže ko je. Koliko je ova predstava bogata, pokazuju i ocjene scena. Meni je najbolja prva scena, sa dva lika mi je briljantna scena alternativnog i običnog teatra, koja mi se posebno svidjela. Kada bi analizirali sve scene, ima još mnogo dobrih stvari. Rediteljka je rasporedila scenska zbivanja i na najbolji način proširila scenu, pa je publika vidjela bolje neki život, koji glumci igraju po dubini, što je veoma potrebno. Kroz predstavu je postavljen veliki broj scena bez teksta, koje su bile u lijepoj sinergiji sa tekstom, nadgrađena je predstava nijemim scenama koje su, takođe, u funkciji teksta. Glumci nisu dozvoljavali da predstava pada i svaka im čast kako su uspjeli. Ovo je pokazalo i njihovu veliku posvećenost i rad. Neka im je srećno!
Slobodan Vujović, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Iznenađen sam što me večeras amateri iz Crvenke nisu iznenadili time da će na ovom Festivalu biti malo lošiji nego predhodni put. Čestitam im na tome. Svaki put kada nastupaju u Trebinju, mislimo da je to vrhunac, a sljedećeg puta očekujemo da će biti bar toliko kvalitetni, a oni budu još kvalitetniji. Oduševila me prva scena i, posebno, posljednja scena. U komadu se nižu scena za scenom i u svakoj dolazi do određene kulminacije, pa u publici postoji sumnja da li će ona da se nastavi i nadograđuje do kraja. Koljada voli svoje likove, ali večeras se vidjelo da i glumci vole svoje uloge. Zahvaljujući reditelju, nisu pretjerali u ljubavi prema likovima koje glume, što je sjajan rediteljski zahvat. Određeni monolozi i dijalozi dovedeni su do prave mjere, jer ukoliko bi se dalje nastavili - sve bi pokvarili. To je veliki rediteljski zahvat. Hvala im puno!
