Da hercegovački kamen neprestano privlači ljude sa svih strana svijeta potvrđuje i Branislav Medar koji je skoro čitav život proveo u Smederevu, ali selo svog djetinjstva nikad nije zaboravio. Još kao dijete je dolazio u Sedlare kod babe i djeda i taj period života posebno mu je urezan u sjećanja. Iako sada šezdesetsedmogodišnji mašinski inžinjer u penziji, Branislav i dalje nekoliko puta godišnje posjećuje Trebinje i rodno mjesto svojih predaka prema kom ga srce vuče.
„U Hercegovini se osjećam kao da sam tamo rođen. Od svoje šeste godine sam svaki ljetnji raspust provodio kod babe i djeda. Oduvijek sam volio da dođem u Sedlare, da posjetim Mrkonjiće, ali i sva popovska sela. Iako je Trebinje sad urbanizovano i prelijepo, ipak mnogo više uživam boraveći na selu. Tamo dišem punim plućima, a sjećanja na srećno djetinjstvo samo naviru. S obzirom da nemam kuću u Sedlarima i ne mogu da kažem da planiram da jednom dođem i živim tu, volim da posjetim ove krajeve makar i na jedan dan. To vrijeme mi je sasvim dovoljno da ispunim srce radošću, a tijelo energijom“, priča nam Branislav Medar.
Branislav se sa posebnom radošću prisjeća dana koje je sa babom i djedom provodio na selu, mirisa koji se širio kuhinjom, ali i dječijih dogodovština koje je moglo da priušti samo neograničeno kretanje po hercegovačkom kršu.
„Baba i djed su držali krave. Kod njih se rano ustajalo, ali to mi nikad nije predstavljalo problem, kao ni seoski poslovi. Svaki sam sa radošću obavljao. Poranim i kao čobanin krenem ka Dračevu. Zimi je Trebišnjica nadolazila, a ljeti ponirala te su ostajale samo bare u kojima smo se kupali. Tu sam naučio i da plivam“, prisjeća se Branislav uspomena iz djetinjstva koje ga i danas vraćaju u Trebinje i Sedlare.
Iako u penziji, ovaj mašinski inžinjer ne dopušta da monotonija zavlada njegovom svakodnevicom pa je restauracijom starog stilskog namještaja odlučio da ispuni svoje dane. I nije pogriješio. Bez obzira što to radi samo za svoju dušu, nov izgled koji daje starim predmetima oduševljava. Branislav uglavnom sređuje namještaj od punog hrastovog drveta jer, navodi, kad se puno drvo ošteti nije teško da se restaurira i na taj način mu se vrati pređašnji sjaj.
„Pored kamena izuzetno volim stilski namještaj u etno stilu. Imam stvari koje su stare preko sto godina. Restauracijom se bavim samo za svoju dušu, sigurno oko sedam ili osam godina. Sve je počelo kada mi je prijatelj iz Njemačke donio stilski namještaj koji se sastojao od fotelje, dvosjeda i trosjeda. Bio je pravi užitak uložiti svoje vrijeme, rad i trud u obnovu ovog namještaja. Kad vidite krajnji rezultat shvatite da se isplatilo“.
Za restauraciju, kaže Branislav, ne postoji neka posebna tehnika. Potrebno je samo puno strpljenja i ljubavi.
„Najprije se sve prešmirgla. Ukoliko je drvo oštećeno, ubaci se parče drveta, zalijepi se i ponovo se šmirgla. Zatim slijedi premazivanje sandolinom i lakom i sušenje. Šteta je puno drvo obrađivati uljanim bojama jer je drvo živo, ima svoju teksturu koju uljane boje zatvaraju“, navodi Branislav.
Ipak, ukoliko se restaurira neki tapacirani namještaj, proces je nešto komplikovaniji, ali onom ko voli da se bavi time to je zapravo još veći užitak i izazov. Kako Branislav navodi, pored šmirglanja i farbanja neophodno je prvo ukloniti postojeću tkaninu i punjenje, zatim iskrojiti materijal i sve je spremno za tapaciranje.
Iako je za bavljenje restauracijom namještaja neophodno dosta prostora, Branislav kaže da ne planira da počne profesionalno da se bavi time. Ipak su, priča, danas aktuelni namještaji od iverice, a stvari od punog drveta mladima nisu interesantne.
„Za mene su kamen i drvo jedini pravi materijali. Oni mi bude uspomene na djetinjstvo, a to nema cijenu. Jednostavno volim kamen, čak sam iz Sedlara doneo jedan u Smederevo jer na taj način osjetim specifičan miris Hercegovine. Što sam stariji sve više me osjećanja vuku tamo. No, bez obzira na svu moju sentimentalnost i nostalgiju, iz Smedereva ne mogu da odem u Sedlare. To je moguće na nekoliko mjeseci, ali ne i da se tamo preselim“.
Posmatrajući obnavljanje crkve u Sedlarima, Branislav je želio da i on na neki način doprinese. S obzirom da voli predmete od punog drveta, poželio je da neke pokloni crkvi. Međutim, vrijedni predmeti koje je namijenio crkvi u Sedlarima svoje mjesto su našli u Mrkonjićima.
„Rođak mi je, nakon što sam izrazio želju da doniram određen namještaj crkvi, ukazao na to da ona još nije dovoljno sređena i da ima vlage i predložio da ih poklonim u Mrkonjiće, što sam i uradio. S obzirom da jako volim predmete od punog drveta, lako ih nalazim po oglasima u Njemačkoj, Austriji, Srbiji... Imam karavan i kad krenem povezem koliko mogu stvari. Dosad sam poklonio sat sa klatnom, vitrinu od hrastovine, stare restaurirane stolice. Kad sam prvi put krenuo ka Mrkonjićima sa ciljem da poklonim određene stvari, plašio sam se da će me odbiti i pitao se šta ću sa tim, ne mogu ih vraćati u Smederevo. Međutim, sa oduševljenjem su sve prihvatili i na taj način mi dali motivaciju da nastavim da donosim stvari koje smatram prikladnim za njih“, sa velikim zadovoljstvom nam priča Branislav.
Ono što osjeća kad zakorači u Mrkonjiće teško je riječima opisati. Osjećaj zadovoljstva koji, kako kaže, nije lako dočarati, jednostavno se mora osjetiti ta doza sreće i motivacije da čovjek bude još bolji.
Pored restauracije, Branislav se bavi i biciklizmom, ali i popravkom bicikala. Na taj način pored užitka i zabave u penzionerskim danima, doprinese kućnom budžetu. Često sa prijateljima vozi bicikl do Požarevca jer im, godine, nažalost, ne dozvoljavaju duže biciklističke ekskurzije.