„Svi za jednog, jedan za sve“ – slogan je pod kojim je od 8. do 12. jula održan Humanitarni turnir u Mokrim dolovima, koji je ove godine, ne samo premašio sva očekivanja, nego sa sobom donio čitav talas posebne energije. Tokom pet, emocijama protkanih dana, ovo naselje disalo je ujednačenim ritmom, kucalo jednim srcem, a sve zarad višeg cilja. Njihov polet, entuzijazam, a na prvom mjestu ljubav, kao najiskreniji lajtmotiv, iznjedrili su, na jednom mjestu brojne humaniste, volontere, sportiste i rekreativce, prikupivši 48.000 KM za nastavak liječenja i terapije dvogodišnjeg Vasilija Bukvića iz Trebinja.
Na turniru je učestvovalo čak 258 ekipa, takmičeći se u basketu „tri na tri“, malom fudbalu „tri plus jedan“ i u šahu. Zajedničkim snagama, a prevashodno velikim srcem, stanovnici Mokrih dolova kreirali su, događaj koji je prerastao okvire jednog malog naselja, prelivši se, potpuno spontano na cijeli grad.
A sve je počelo od sasvim obične kafe i tog, iskonskog poriva da se uvijek bude i ostane čovjek. Da se može učiniti više i kada nam svijet kojim smo okruženi poručuje drugačije. Da vrijedi vjerovati, slijediti onaj nepogrešivi unutrašnji osjećaj koji se ljudskošću zove. I baš zato Mokri dolovi iz godine u godinu ispisuju najljepše stranice humanosti, solidarnosti i zajedništva.
I iznova su od sebe maksimum dali apsolutno svi, od odraslih do djece, poslavši nam važnu poruku, ali i lekciju kako se stazom života korača ispravnim putem. Njihova nesebičnost, srčanost i ogromna želja nisu se mogle drugačije ni manifestovati osim sjajnom organizacijom i velikim odzivom svih ljudi dobrog srca, pokazavši nam kako nemoguće postaje moguće.
Pored mnogih koji su učestvovali u organizaciji Humanitarnog turnira, sa nama su impresije podijelili Miloš Slijepčević, Dragan Jelačić, Luka Popadić i Nikola Skulić. Sva četvorica još uvijek pod snažnim emotivnim utiskom onoga što su živjeli tokom tih pet nesvakidašnjih dana. Mi ćemo dodati, i svih vrijednosti koje su utkali u ovu izuzetnu priču, a nimalo ne sumnjamo i u svaku narednu koju budu realizovali.
Podsjećajući da cilj turnira nije pobjeda, već okupljanje ljudi oko zajedničke humane misije, Miloš Slijepčević kaže da je sve bilo bazirano na dobroj volji, onako kako je turnir i nastao, prije četiri godine.
„Ideja je krenula sa najobičnije jutarnje kafe. Skupili smo se i kroz razgovor je došao prijedlog da nešto uradimo za naselje. Sa te kafe izraslo je u ovo što danas imamo. Pored nas četvorice, veliki je broj ljudi koji su uključeni u organizaciju, a ogromno hvala dugujemo Đoku Ninkoviću, koji je cijelu priču i pokrenuo. Ono što je specifično i nama posebno drago je da su se ljudi sami javljali, dolazili i učestvovali u akciji koliko je ko mogao. Sve je bila dobra volja, kao i prikupljeni novac od kotizacija. Hvala svima koji su se priključili, koji su nam pružili i tehničku pomoć i doprinijeli svemu ovome. I ubuduće ćemo raditi na istom principu“.
Ono što ovu ekipu istinski čini posebnom je i to da veoma rado, istu ruku podrške pružaju i drugim trebinjskim naseljima.
„Kada smo napravili prvi turnir, formirali smo viber grupu gdje nas je stotinu iz kvarta. I od tada do danas gledamo gdje god se nešto organizuje da damo svoj doprinos. To su prosto divna prijateljstva koja neprekidno gradimo. Napravili smo neku zajednicu, što je danas nevjerovatno. Kao što je nama srce puno kada na naš turnir dođu svi trebinjski kvartovi, tako je lijepo to isto uzvratiti. Upravo je završen i Gorica fest i njima, kao i svima drugima dugujemo ogromnu zahvalnost na svemu što čine. Četvrti turnir u Mokrim dolovima nadmašio je sva naša očekivanja, a pred nas, definitivno postavio još veću odgovornost“, reče nam Miloš, a zbog načina na koji govori, sa puno emocija, nemamo dilemu da će i na svaki naredni izuzetna ekipa iz Mokrih dolova dostojno odgovoriti.
Nadovezujući se na njegove riječi, Dragan Jelačić ističe da odgovornosti ne manjka jer je organizacija turnira iz godine u godinu na višem nivou.
„Sami sebi zadajemo sve veći zadatak, zbog čega nam i odgovornost raste. Sa druge strane, čim nas je više i organizacija je bolja, i tehnički i u ljudstvu, a na kraju i u novcu koji se skupi. Podstrek smo jedni drugima, međusobno se pomažemo i šta god je potrebno da se uradi svi skoče, svako zna ko je za šta zadužen, gdje je potreban i kako. Ono što nam je, takođe, bilo divno je da su nam, pored ljudi iz našeg naselja, pomagali i mnogi koji bi došli nešto da kupe. Zaista posebna energija!“
Ta snažna povezanost, upravo i čini neraskidivu nit ovakve plemenite ideje, koja, na svojstven način i daje uzvišeni smisao kompletnom turniru.
„U tih pet dana naselje je naprosto drugačije, svi se grlimo, sve je podređeno tome. Vlada posebna energija, tolika da ne osjećamo umor iako smo po čitav dan svi na nogama, čak i oni koji su i radili i igrali na turniru. Takvo nešto nije moguće izdržati u drugim okolnostima. Ovako, sve nas nosi ta energija, a pod tolikom količinom ljubavi nestanu i razlike među ljudima. Sve je posebno“, opisuje nam Dragan svoj emotivni doživljaj sa ovogodišnjeg Humanitarnog turnira u Mokrim dolovima.
Luka Popadić, takođe jedan od organizatora, sa puno iskrene radosti evocira tih nekoliko, po svemu jedinstvenih dana.
„Tako malo naselje pokazalo je izvanredan duh i ogromno zajedništvo. Nadam se da smo ovim dali podstrek i drugima, kako cijeli grad može zajedno da djeluje u nekoj sinergiji, bez interesa, samo sa jednim, višim ciljem. Da ne mora značiti ako je više ljudi uključeno da ne može funkcionisati. Ovo je primjer da može i da je važno da jedni druge motivišemo a nikako sputavamo. Naša je želja da se ide ka boljem društvu, zdravijem, ka ljubavi i poštovanju, a turnir je to i te kako pokazao, kao i da se i u ovom brzom tempu života može naći vrijeme za sve, pružiti ljubav i poštovanje“.
Lukina, ali i poruka svih njih je da je veoma važno da obraćamo pažnju na ljude oko nas, da nikada ne zaboravljamo šta je to što suštinski čini ovaj život.
„Na turnir su dolazile čitave porodice, prijatelji, dolazili su svi zajedno i to je bilo predivno za vidjeti. Cijeli turnir organizovan je srcem, a mi smo zaista bili ponosni i srećni što smo bili dio toga. Kada bilo šta učinite za nekoga, to zaista ispunjava čovjeka. Ove godine smo imali aukciju za dresove, od kojih je jedan bio donacija košarkaša „Crvene zvezde“ Stefana Miljenovića sa njegovim potpisom, a drugi iz Ragbi kluba „Partizan“, doniran anonimno. Za oba dresa na aukciji su skupljena značajna sredstva. Sve to mnogo nam znači i svaka pomoć i podrška uvijek su dobrodošle“, kaže nam Luka.
Kako turnir raste, tako se razvijaju i nove ideje. Upoređujući organizaciju prvog i ovog, četvrtog, Nikola Skulić prisjeća se koliko se toga promijenilo, ali i šta je ono što uvijek ostaje isto i upečatljivo.
„Prve godine imali smo samo basket, naredne smo uveli mali fudbal „3 plus 1“, a ove, novina je šah, na kome smo imali fantastičan odziv – čak 71. učesnika. Za svako takmičenje uplati se određena kotizacija, a dodjeljujemo i simbolične nagrade. Ove godine, na finalnoj večeri smo priredili šutiranje trojki sa pola terena i onaj ko je pogodio trojku dobio je nagradu – dres fudbalskog ili košarkaškog kluba, zastavicu, uglavnom nešto simbolično. To bude posebno na svoj način jer na teren uđi ljudi koji, možda nisu šutnuli loptu na koš posljednjih 10 godina, bude atraktivno i zabavno, a opet se i na taj način prikupi dosta sredstava. A taj, zabavni momenat uvijek, još više zbliži ljude, dajući našem turniru poseban pečat zajedništva. Nastavićemo i dalje da se trudimo, već imamo ambicije da nešto uradimo i mimo turnira. Najveća želja nam je da se dječak oporavi, da olakšamo njegovoj majci koliko toliko, da zna da ima na koga da se osloni, da nije sama. Mali Vasilije je predivan dječak i postao je sastavni dio naše ekipe“, reče nam Nikola.
Ono na čemu sva četvorica naročito potenciraju je da ništa ne bi postigli, kako uglas kažu, bez djece iz kvarta, nazivajući ih herojima turnira!
„Mi svi radimo, idemo na posao, a ta djeca su tu bila konstantno, radili su neprekidno i bili motor svega. Tokom cijelog turnira spremali su hranu, piće, nudili se sve da pomognu, napravili su na stotine palačinki, narukvica, raspremali, kupili smeće, nosili piće, desetine hiljada limenki prebacivali u frižider, radili od 11 ujutro do jedan uveče i ništa im nije bilo teško. U pravom trenutku pokazali su sve što jesu. Bili su izvanredni! To je nešto što nikad nismo vidjeli i bez njih bi nam bilo mnogo teže. Oni su naši, istinski heroji“, rekoše nam sa puno nježnosti, ali i ponosa.
I imaju sve razloge da budu ponosni. Povezali su ljude, bez zadrške poklonili srce i dušu na terenu i mimo njega, a vlastiti doprinos, svi zajedno, pretočili u nesvakidašnju atmosferu, vođeni samo jednim – humanošću.
Iako ovi momci zasluge najmanje pripisuju sebi, ističući u svakom trenutku sve druge, upravo zato znamo da njihova priča zaslužuje da bude prepoznata. Sa druge strane, ogromna želja da i dogodine, ali i svake naredne, nastave da organizuju turnir, govori nam koliko plemenitosti i čistote duše u sebi nose. Jer, ako su, kako nam rekoše, djeca naše ogledalo i uče na našem primjeru, onda ova srčana ekipa iz Mokrih dolova, iza sebe ostavlja legat bez konkurencije!
Kad ljubav spaja
„U vrijeme turnira u Trebinju se održavala Smotra folklora, na kojoj je nastupao i „KUD Rastko“ iz Londona. Ljudi iz Mokrih dolova koji igraju folklor su ih pozvali da dođu i napravili su ekipu u fudbalu, a posebna atrakcija bila je kada su između dvije utakmice zaigrali kolo. Oni su bili oduševljeni onim što smo organizovali, a mi njima i njihovoj susretljivosti! Posljednje veče, na kome je bilo dosta opuštenije, okupili smo se svi, i iz organizacije turnira i stanovnici i brojni građani, muzičari. U gužvi smo primijetili četvoricu momaka kako zbunjeno posmatraju. Saznali smo da su došli turistički iz Španije i izašli da vide o kakvoj žurci je riječ. Kada smo im objasnili zašto smo tu, bili su oduševljeni i na kraju su poželjeli da kupe majice koje smo pravili za turnir, sa našim sloganom „Svi za jednog, jedan za sve“. Cijelu noć su proveli s nama i rekli da, iako su proputovali širom Evrope, ništa slično nigdje nisu vidjeli. To je za nas bio neponovljiv trenutak i, zajedno sa svim ostalim dešavanjima, kruna svega!“
Poziv srca – uvijek ispravan put
Nakon Humanitarnog turnira, rekoše nam, druženje su nastavili na Olimpijadi u malom fudbalu, koju ne propuštaju. Nisu ni lani, premda se poklopila sa njihovim turnirom. Bio je to fudbal koji se igrao, a kako drugačije nego srcem:
„Prošle godine ekipu Mokrih dolova prijavili smo bukvalno minut pred izvlačenje grupa, a da nismo znali ni ko će da igra. Realno smo ušli u koštac sa ekipama dosta jačim od nas i po igranju, i po spremnosti, kao i fizički, ali sve sa Humanitarnog turnira prenijeli smo na Olimpijadu. Dolazilo je po 200 do 300 ljudi iz naselja da nas gleda, igrali smo preko svoje granice, pobijeđivali ljude dosta bolje od nas i, uprkos svemu, osvojili Olimpijadu. Niko nije mogao da vjeruje pa ni mi. Izašli smo u finale, iznijeli sve emocije na teren i dali sebe u potpunosti. To je bilo nešto nestvarno!“
Podrška koja se ne zaboravlja
„Iskreno se zahvaljujemo svima koji su pomogli da priča o malom Vasiliju stigne do što većeg broja ljudi: sportistima, rekreativcima, volonterima, institucijama, privrednicima, medijima, kao i muzičarima koji su nastupili završne večeri. Veliku zahvalnost dugujemo stanovnicima Mokrih dolova na njihovoj nesebičnosti, razumijevanju i podršci i, naravno svoj našoj djeci, koja su pokazala u kakve ljude izrastaju i zbog kojih smo sigurni da prave vrijednosti ostavljamo u sigurnim rukama“, poručuju organizatori ovogodišnjeg Humanitarnog turnira u Mokrim dolovima.
