Saru Kolak i Milicu Makitan povezuju neraskidive niti koje je oko njih splela posjeta ostrvu Krf i učešće na kampu „Stopama naših predaka“. Ponos, sreća i čast što imaju priliku da budu dio ove priče su riječi koje samo djelimično mogu da dočaraju šta ove djevojke osjećaju kad osvane avgustovsko jutro i krenu putem kojim su išli naši preci u Prvom svjetskom ratu. Sara i Milica, obje vaspitači na kampu, sa velikom strašću, a iznad svega sa ogromnom vjerom u cijelu ovu priču, govore o kampu koji, iako se razvio u 21. vijeku, nema vrijednosti koje se propagiraju u današnje vrijeme. Krf u režiji „Stopama naših predaka“ je mjesto odakle se djeca vraćaju kao ljudi prožeti emocijom koju nisu mislili da je moguće da osjete, sa drugačijim pogledom na stvarnost oko nas i svjesni žrtve koju su naši preci morali da podnesu kako bismo mi danas postojali.
Na ovogodišnjem kampu "Stopama naših predaka" učestvovalo je petoro Trebonjaca: Lena Miladinović, Sara Kolak, Tadej Perišić, Milica Makitan i Marija Šaraba
Sara sa 15 godina po prvi put odlazi na Krf sa kampom, a Milica sa 16 godina i, slažu se, bilo je neočekivano teško, puno izazova i obaveza na koje nisu bile spremne. Saglasne su, Krf je nešto što mora da se doživi. Bilo im je potrebno nekoliko dana da se prilagode obavezama koje su sastavni dio kampa, ali su tu stekle prijatelje za cijeli život. Obje, bez dileme, svoje živote dijele na prije i poslije Krfa, a posjetu ostrvu Vido i pjevanje himne našim precima izdvajaju kao jedan od najemotivnijih doživljaja sa kampa, jer na Vidu je nemoguće ostati ravnodušan i bez suze u oku.
Pored kampa, ove dvije djevojke vezuje i pohađanje OŠ „Vuk Karadžić“ i Gimnazije „Jovan Dučić“, kao i vjeroučiteljica Žanela Pažin preko koje su saznale za konkurs, ali i profesorica srpskog jezika u Gimnaziji, Jelena Mandrapa sa svojom bezuslovnom podrškom i spremnošću da im izađe u susret i pomogne. Svjesne su, bez ove dvije profesorice, put bi bio mnogo teži.
Preko konkursa Svetosavskog zvonceta, na kom su osvojile prvo mjesto, Sara 2016. godine prvi put odlazi na Krf, a Milica 2021. godine.
„Za konkurs koji je organizovalo Svetosavsko zvonce sam saznala 2014. godine preko vjeroučiteljice u osnovnoj školi, Žanele Pažin. Tema je bila Moj zavičaj i tada sam napravila kratak film o Trebinju i osvojila treće mjesto. Naredne godine sam takođe učestvovala, ali nije bilo nagrada. Treći put se prijavljujem na konkurs 2016. godine kada je tema bila Porodica. Radila sam dokumentarni film o ženi koja je 14 godina pokušavala da postane majka i da bi se ostvarila u toj ulozi uništila je i svoje zdravlje. Tada sam osvojila prvu nagradu i odlazak na Krf u trajanju od dvije sedmice. S obzirom da sam prva koja je iz Trebinja išla, apsolutno ništa nisam znala o tome niti je imao ko da mi kaže šta me čeka. Priznajem da sam se dvoumila da li da idem, ali sam zahvaljujući mom ocu otišla i beskrajno sam mu zahvalna na tome. Tamo sam stekla prijatelje za cijeli život. Susret sa kampom jeste bio težak, ali odlazak na Vido mi je promijenio poglede na svijet. Mislim da je zapravo suština ovog projekta posjeta ostrvu Vido jer tada spoznajemo zašto smo tu i koja je naša uloga“, priča Sara, a i poslije sedam godina i dalje joj glas zadrhti dok priča kako se more, do tog trenutka mirno, uzburkalo kad su počeli da pjevaju himnu Oseti Vido.
Generacija '23. ispred mauzoleja na ostrvu Vido, kod Plave grobnice
Sigurna je, kaže, da je prvi susret sa Vidom trenutak kad je odrasla i shvatila koliko je zaista važno doći na Krf i koračati stopama naših predaka.
Sa Sarinim riječima se slaže i Milica Makitan, takođe vaspitač na kampu. Milica već tri godine odlazi na Krf i svaki put osjeti jednaku, ako ne i jaču emociju kad posjete Vido i pjevaju himnu.
„Svetosavsko zvonce je 2019. godine raspisalo konkurs na temu Moja otadžbina Srbija. Prvobitan plan vjeroučiteljice Žanele je bio da ja, kao neko ko se bavi pisanjem i književnošću uopšte, napišem tekst pjesme za koju će neko napisati muziku i da na konkursu to predstavimo kao školsko učešće. Međutim, kako je zavladala korona, tekst pjesme smo poslali kao literarni rad i tako sam otišla na Krf. Iako sam Saru mogla da pitam sve što me zanima, očekivanja su definitivno drugačija od onoga što vas tamo dočeka. Znala sam da imamo svakodnevna zaduženja, da je u pitanju pravoslavni kamp sa duhovno-istorijskom tematikom, ali sam koncept kampa ne može da se osjeti dok ga ne proživite. Prvi dani su mi bili preteški, a ja sam jedini polaznik kampa iz cijele Republike Srpske. Sjećam se, drugi dan smo otišli na Vido i na zvučnik je puštena pjesma Tamo daleko i recitacija Plave grobnice, imali smo istorijski čas i poenta te posjete je da shvatimo zašto smo došli baš na Krf i Vido“, priča Milica, a emocije naviru i shvatamo da se polaznici kampa zaista vraćaju kućama odrasli i sa mnogo više empatije.
KRAJPUTAŠ
„Naš vajar Mihajlo Gligorić Gliša podigao je spomenik Krajputaš u čast gvozdenog puka. Kamen namjenjen Krajputašu je 2017. godine krenuo sa nama iz Beograda. Spomenik je trebalo da bude završen 2018. godine i za mene je posebno emotivno bilo što sam dio stvaranja istorije. U centru Krajputaša Gliša je napravio jednog mladog vojnika sa šajkačom, kao simbol svih nas. Međutim, odlučio je da skine vojnika i napravi jedno veliko srce koje će predstavljati sve nas koji smo bili tu i one koji će tek doći“, prisjeća se Sara događaja koji svrstava među tri najemotivnija sa Krfa i koji ima posebno mjesto u njenom srcu.
Slušajući ove dvije djevojke ostajemo fascinirani bujicom riječi koja izvire iz njih u želji da što bolje predstave ono što su doživjele na Krfu. Jasno je da su Krf i Vido ostrva na kojima su one spoznale nešto mnogo dublje od puke istorije iz udžbenika. Tamo su, čini se, doživjele potpuni preobražaj i emociju uslijed shvatanja da je svaki srpski vojnik koji je tamo ostao imao svoje ime i prezime i emotivnu životnu priču.
Vaspitači kampa "Stopama naših predaka"
„S obzirom da se u današnje vrijeme rijetko ko bavi djecom, pa čak ni roditelji često to ne rade na pravi način, bitno mi je što se ovaj projekat zaista bavi nama. Kada odete na Krf i vidite koliko Grci cijene naše pretke, shvatite da Krfljani ne zaboravljaju šta su naši preci uradili, kakvu su muku pretrpjeli i žrtvu podnijeli. Ne znam da li bih, da sam na Krf otišla samoinicijativno sa porodicom, sve ovo doživjela na pravi način. Nije lako koračati stopama naših predaka, ali mislim da je zaista važno da se priča o našoj istoriji. Danas olako zaboravljamo šta su oni preživjeli na Krfu, a kroz kamp se osjeti njihovo prisustvo ne samo na Vidu nego i na svim spomenicima koje obilazimo, u luci gdje su se iskrcali, u Srpskoj kući na Krfu, a tu je i Željko Popović, predsjednik Društva grčko-srpskog prijateljstva koji se zajedno sa svima nama iz kampa bori da ova priča opstane i da još mnogo djece doživi ono što smo mi doživjeli i spozna srpsku istoriju na način na koji smo je mi spoznali“, priča Sara, a sa velikim ponosom ističe kako je prošle godine kupljena polovina zemljišta na Krfu i u planu je izgradnja srpskog kampa koji će živjeti tokom cijele godine.
Manastir Paleokastrica, duhovni biser Krfa je na Milicu ostavio poseban utisak, ali je tu i nivo duhovnosti koji je prožme svake godine kada ode tamo, ambijent manastira, monasi, manastirska crkva...
Milica i Sara ispred manastira Paleokastrica, Krf
„Mislim da akcenat kampa jeste i treba da bude baš na tom duhovno-istorijskom putu samog kampa jer vjeronauka je nešto što se kroz naš obrazovni sistem provuče. Više su to časovi na kojima razgovaramo o životu, što ne kažem da je loše, ali malo ljudi koji su hrišćani i vjernici spozna vjeru i duhovnost na taj način. Mislim da nijedno dijete koje je došlo na Krf nije otišlo sa njega, a da nije osjetilo emociju pri jutarnjim i večernjim molitvama i odlasku u manastir Paleokastricu“, priča Milica, a Mauzolej ističe kao mjesto koje izaziva posebnu emociju kada shvatite koliko je ljudi ostalo kao neznani junaci.
KVALITETNI LJUDI SU IMPERATIV
Predsjednik "Svete Srbije" Dimitrije Stikić, đakon Vladimir Radović, profesor istorije Dragiša Stamenković i vaspitači kampa ispred Srpske kuće na Krfu.
Kamp „Stopama naših predaka“ osnovan je 2012. godine, prvobitno u sklopu Svetosavskog zvonceta, a ubrzo prelazi u sastav Pravoslavno-sportskog udruženja „Sveta Srbija“. Prilikom osnivanja udruženja „Sveta Srbija“ dobijen je blagoslov patrijarha srpskog Irineja kao i mitropolita Amfilohija, a počasni predsjednik je patrijarh Porfirije. Predsjednik kampa je Dimitrije Stikić, a potpredsjednik Vladimir Radović koji se svim silama trude da dovedu zaista kvalitetne ljude u kamp. Svaki dan u kampu je isplaniran, ali usklađen tako da učesnicima bude zanimljivo dok ujedno razvijaju zdrave životne navike. Tako pored druženja učesnici imaju jutarnju i večernju molitvu, razgibavanje, organizuju se razne radionice – novinarske, kaligrafske, muzičke, književne, sportske, predavanja su istorijska, književna, geografska, a pored svega toga gledaju da svake godine dovedu nekog ko će kod učesnika izazvati posebnu emociju. Tako od prošle godine na kampu boravi i Nemanja Pavlović, sin Milenka Pavlovića koji je otišao u smrt kako bi spasio svog kolegu. I Sara i Milica se slažu da su ovakve priče izuzetno važne i da je bitno da se djeci istorija predstavi i na jedan zanimljiv način, kroz emotivne i dirljive priče koje su se dešavale u prošlosti. Takve priče, koje malo ko zna, izazivaju posebnu emociju kod djece i utiču pozitivno na njih.
Na Sarine riječi se nadovezuje Milica i obratno, a bujica emocija samo izvire. Misli i osjećanja im se prepliću, uzbuđenje samo raste, a ljubav i vjera, ali i borba za ovaj projekat ostavljaju bez riječi. Tako i ne čudi da su baš njih dvije izabrane da budu vaspitači kampa.
Učesnici kampa, vaspitači i organizatori na prijemu kod gradonačelnice Krfa
„Mislim da je projekat koncipiran tako da se djeci priđe na pravi način i da je naša funkcija kao vaspitača da ih razumijemo i da im osim svog znanja prenesemo i svoju emociju jer će oni to da šire dalje. Iako se u školama izučava Prvi svjetski rat, boravak srpskih vojnika na Krfu i albanska golgota, dok ne dođete na mjesto gdje su ti ljudi boravili ne možete to da doživite emotivno. Naš kamp je pod maslinjacima šumadijske divizije tako da mi u tom trenutku zaista osjetimo da koračamo stopama naših predaka iako mi danas nismo ni upola dostojni da to kažemo. Možemo da kažemo da idemo njihovim putem, ali njihove stope i žrtvu koju su oni podnijeli nikada nećemo spoznati na pravi način“, priča Milica i ističe koliko je ponosna kad na kamp dođu djeca iz bilo kog dijela Republike Srpske.
NA KAMPU OVE GODINE PETORO IZ TREBINJA
Na ovogodišnjem kampu stopama naših predaka je koračalo petoro Trebinjaca, Sara i Milica kao već iskusne „kamperke“ i Tadej Perišić, Lena Miladinović i Marija Šaraba kao novi učesnici, a vjerujemo da će ih sljedeće godine biti još više. Tadej je učenik vjeroučiteljice Žanele Pažin i osvojio je treće mjesto na Republičkom takmičenju iz vjeronauke i put na Krf. Lena i Marija su na Krf otišle tako što su dobile prvu nagradu za kaligrafski rad. Marija, koja je na konkursu učestvovala u sklopu likovne kulture profesorice Sandre Cumbo, i na kampu je dobila pohvalnicu iz kaligrafske radionice.
Ni Milica ni Sara ne kriju koliko emotivno doživljavaju i osjećaju srpsku istoriju, pa se tako slažu da je neophodno da se prenosi ta ljubav, patriotizam i pravoslavna vjera kao temelj svemu. Stava su da sve što radi projekat „Stopama naših predaka“ treba da pređe iz okvira projekta „Svete Srbije“ u škole i obrazovne sisteme svih država koje su pravoslavne i koje obrazuju djecu kroz vjeronauku.
Posljednje veče u kampu dodjeljene su zahvalnice i nagrade učesnicima
„Kada sam 2021. godine bila polaznik kampa nisam znala da je standardna procedura da vaspitači pišu evaluacije o nama, izvještaje o našem napredovanju, ponašanju... Naredne godine su me pozvali da opet dođem kao učesnik kampa, a ove godine sam zvanično postala vaspitač. Kada vidite četrdesetoro djece kojoj morate da se posvetite, shvatite koliku odgovornost imate. U tom trenutku ne znate od čega da počnete, a svjesni ste da ne mogu djeca odmah da se prilagode i prihvate ono što ih je zateklo na kampu. Beskrajno sam zahvalna što sam imala priliku da budem dio nečeg ovako velikog, priče koja nosi prave i zdrave vrijednosti“, kaže Milica.
I Milica i Sara su se preispitivale da li su spremne da postanu vaspitači. Međutim, obje rado prihvataju izazove i bore se sa njima pa su tako i ovaj objeručke obgrlile i odlučile da djeci prenose sve što su njih naučili njihovi vaspitači. Ponosne, ali i svjesne velike odgovornosti koju su prihvatile osmislile su strategiju kojom će se približiti djeci i boravak na kampu im učiniti zanimljivim.
PODKAST SA KRFA
„Dimitrije Stikić, predsjednik kampa, je imao plan da ove godine napravimo podkast sa Krfa i to smo uradile moja drugarica Marija Lubardić i ja. Zamisao je da to ne bude standardni podkast koji se danas radi, ali da ima laganiju priču u kojoj će biti i nešto poučno. Predstavljaćemo ga u kraćim segmentima po pet minuta iz više dijelova kako bismo zainteresovali javnost i kako bismo im držali pažnju. Ove godine je urađen prvi podkast sa Jovanom Damnjanovićem iz „Svete Srbije“ koji je trener i bavi se biciklizmom i planinarenjem. Sa njim smo razgovarale o zdravom načinu života i o tome šta za njega znači taj poduhvat, kao i blagoslov igumana da krene na pokloničko putovanje, ali na koncu i predavanje koje je držao na kampu. Plan sa podkastom sa Krfa je da promovišemo zdrave vrijednosti, da razgovaramo sa ljudima koji su nešto uradili za svoju zemlju i koji konstantno u miru rade nešto za ovaj narod“, priča Sara.
„Uloga svakog vaspitača je velika, značajna i nosi odgovornost. Kad djeca uđu u autobus znamo šta tačno misle i kako će reagovati u narednih nekoliko dana i kao cjelina funkcionišemo odlično. Vaspitač kampa postaje onaj učesnik koji pokaže da je spreman da uradi nešto više na kampu, da je moguće osloniti se na njega, da ima ideje i želju da unaprijedi priču. Iako nismo obučeni za vaspitače, u planu je da, kako kamp napreduje, budu i te radionice“, priča Sara svjesna važnosti što su vaspitači malo stariji od djece pa tako imaju bolji sluh za njih od nekog starijeg.
Krf je dio života koji ne daju nikom, momenat kad se isključe i pobjegnu u neki novi svijet. Ipak, voljele bi da u njega uđe još mnogo djece jer zaista ima dosta talenata koji su skriveni i ovo je prilika da se pokažu.
