IMG-2acceb14acc8a26a70ac4a9093112dae-V.jpg (181 KB)Svadbari i svatovi ispred kuće Rista Ora

Prije šezdeset godina na dan Sv. Vasilije Velikog, četrnaestog januara, u Veličanima, čitavo selo bilo je kao jedna svadbena kuća. Svadbarska se pjesma orila u osam domova, a podatak da se po konja za svatove išlo niz Popovo: od Poljica do Čavša, dovoljno nam govori o  kakvom se seoskom veselju radi.  

Četrnaestog januara te davne 1960. i slavilo i svadbilo je čitavo selo Veličani. U osam domova, kućni domaćini pred širom otvorenim kapijama ili su dočekivali ili ispraćali svatove. Sve do danas, kada se povede bilo kakva priča o slavlju i svatovima, stariji Veličanci ispričat' će vam priču o tom neobičnom seoskom slavlju. Kada bi vam sve detaljno prepričavali i na kraju zaokružili ovu neobičnu priču, želeći da naprave nekakav zaključak, rekli bi vam najednostavnije: čitavo selo bilo je toga dana u svatovima. Negdje te je zapao red... Ili na jednoj... Ili  na drugoj strani...

Tragom tog događaja, sredinom januara ove godine, imali smo priliku povodom velikog šezdesetogodišnjeg jubileja da ovu priču zabilježimo u toj jednoj svadbenoj kući, kod slavljenika: Rista Orla i njegove supruge Ljeposave, rođene Milić. Ovog četrnaestog januara, ovaj bračni par proslavio je šezdeset godina braka u punoj kući pićara, kumova, prijatelja i rodbine. Sastali se u jednom danu i jubilej i Vasiljevdan...

IMG-2aa1fa08a06f486c7a39daa1c84239b9-V.jpg (970 KB)

Risto i Ljeposava Oro proslavili šezdesetogodišnji jubilej

Sa puno emocija u glasu, dok mu se lice koči na momente i brada podrhtava, a oči suzom vlaže, Risto nam je prepričavao ovu neobičnu priču, ali prvo želeći da nam ponešto kaže o svojih šezdeset godina braka.

 „Kao prvo, reći ću vam, ovo mojih šezdeset godina zajedničkog života sa mojom Ljeposavom prošlo je tako brzo, a meni se čini da prepričavam nešto što je bilo prije nekoliko godina – a ne šezdeset. A kada bi, sa druge strane, sada, prepričavao sve ono što smo preživjeli mogao bi vam reći da se dosta toga odživjelo, preko glave pretumbalo, izmijenilo: i finog i ružnog... I lakog i teškog...“.

„Kada bi danas“, nastavlja Risto, „nakon toliko godina, trebao razdvojiti to dobro i loše, svakako da bi te devedesete izdvojio mimo sve ostalo kao vrijeme koje ne bi poželio nikom mome da dočeka za života. Te četiri godine straha, neizvjesnosti, odlazaka i povrataka obilježili su nam obojema život. Zamislite samo da sam te devedeset druge sa mojom Ljeposavom napustio našu porodičnu kuću dvadeset i dva mjeseca. Nijesmo mogli ni ostat ni izdržat u svom domu od svakodnevnih neprijateljskih dejstava hrvatske artiljerije. Ti  artiljerijski okršaji su nas potjerali prema Trebinju sa nešto stoke: dvadesetak ovaca i jednom kravom. Krenuli smo sa svoga praga..., a da te srce od tuge zaboli...  Krenuli smo u neizvjesnost k'o nomadi – prvo u Drijenjane nekoliko dana, pa opet na Lug nekoliko dana i na kraju u trebinjsko polje“.

Priču o ratu, te nevoljama i oskudici koje su ih pratile taj  četverogodišnji dio života... kao da nema kraja u Ristovu prisjećanju. Dočim, obećali smo Ristu, da ćemo nekom drugom prilikom zabilježiti tu preživjelu „golgotu progona“, ali ovaj put, bilo bi dobro, da se vrati na ljepše i vedrije teme iz njihova zajedničkog života.

„Ako baš hoćete“, nastavlja Risto, „da vam izdvojim to lijepo po čemu pamtim naš brak, svakako da je širenje porodice: udaje i ženidbe, rađanje unučadi, pa praunučadi. To i jeste suštinska smisao svakog zajedničkog života. Rađanje naše djece Svetozara i Svetlane, pa petero unučadi, obogatili su naše živote i dali smisao, a pogotovo dolazak praunučeta podarenog od naše unuke Milice. To je još jednom potvrđena sreća i bogatstvo našeg braka. Sve stvari urađene u životu kao da su bezvrijedne kada bi ih poredili sa bogatstvom kakvo vam donosi potomstvo u život. E, to je ono zašto vrijedi živjeti i stvarati... To me i danas pokreće... Još želimo da smo korisni porodici, a nikom na teretu. Hvala Bogu, nadam se da će se i dalje širiti porodica i rađati praunučad... U zdravlju nam se rađali!“

Svako pominjanje porodičnih radosti i rađanje ostavilo bi trag ukočenosti  na licu i bradi  ovog devedesetogodišnjaka. Kada bi pričajući došao u bilo kakvu dilemu, za neku bitnu godinu iz prošlosti i vremena koje su zajednički proživjeli, ili o imenu nekih bitnih Veličanaca, kratko bi zastao. Zastane i, samo, za pola okrene glavu u stranu prema Ljeposavi. Ta kratka pauza ostavila bi prostor da se i ona uključi i upotpuni Ristovu nedoumicu ili bilo kakvo prisjećanje iz prošlosti. Tačno kao programirano. Risto je znao da neće ona morati razmišljati da bi ga dopunila. Kao da je znala gdje će on stati... Sa jednom riječi ga je dopunila... Samo ta jedna činjenica ili neko ime mu je trebala reći da on završi svoju priču, a nama je dato na znanje da je Ljeposava uvijek pratila ono što deda priča. Poslije toliko godina savršeno se poznaju. Nije teško zaključiti da ovako ispričana priča je ponavljana desetine puta u ovih odživljenih šezdeset godina zajedničkog života ovog bračnog para.

Pošto smo slavljenike zatekli u punoj kući pićovnika, pridošlih na krsnu slavu Vasiljevdan, ovo je  bila prava prilika za priču iz prve ruke. Za sve prisutne deda Risto se prisjećanjem vratio u taj Vasiljevdan prije šezdeset godina. Svako je želio da sazna ponešto, a i Risto je želio da se prisjeti niza pojedinosti.

IMG-9221aeab3d73fc3c514b8cea1eb472b6-V.jpg (133 KB)

Vino se pilo kofama

„Taj dan od svitanja je bio malo kišovit... K'o na snijeg... Svatovi konjanici u našoj kući trebali su da se sakupe oko  osam... Tako je i bilo... Došlo je mojih šesnaest konjanika... Pošto sam vam rekao da je u selu bilo osam svadbi: pet muških i tri ženske, moji svatovi prema seoskom dogovoru morali su da krenu prvi po mladu. Običaj je trebalo ispoštovati - izbjeći da se mlade sreću. Stari svat mojih svatova, pošto sam ostao bez oca, bio je moj stariji brat Sveto, koji je dvadeset šesto godište... I još je živ... Danas živi u Beogradu. On je jedan od ukupno tri živa svata sa moje i Ljeposavine svadbe. Ostali  su otišli na drugu stranu“.

Tajac. Više niko ništa i ne pita, a siguran sam da svako ima neko pitanje. Risto baci pogled niz slavsku trpezu... Podiže čašu vina te nazdravi: „Zdravo da ste desno i lijevo, da vas prati svako dobro! Ajde mi da zapjevamo jednu staru pa laganim staračkim glasom zapjeva:

Ovako su naši stari,

vino pili i pjevali.

Slava nam je najmilija,

Sveti otac Vasilija.

Ovo je starinska pićarska pjesma, veli Risto, a evo i jedna naša stara svatovska popovska pjesma:

Oj bolan sivi sokole,

Jeda đe moje svatove.

Eto ih ozdo uz polje,

Sve vrane konje tjeraju,

Svatovske pjesme pjevaju...“

Poslije ispjevanih nekoliko strofa starih svatovskih pjesama, Risto nas je kroz svoju zanimljivu priču ponovo vratio šezdeset godina unazad.

„Pričalo se dugo godina“, nastavlja Risto, „da niko toga četrnaestog januara u selu nije ostao, pod uslovom da je zdravstveno sposoban, a da nije u nečije svatove išao. Samo da vas i to podsjetim, tog jutra je u selu osvanulo preko 200 Veličanaca mještana i preko 150 zvanica svatova, te ostalih svadbara... Veliko je naše selo...  Koliko je tačno bilo drugih zvanica, iz drugih sela, to vam ne mogu reći... to i nijesam nikada ni sa kim tačno presabirao. Bilo je kuća u selu da su se ukućani odazivali u dvije, pa i tri različite svadbe. Đevojke, koje po starom običaju pripjevaju svatovima, bile su u najvećem problemu. Dijelile su se u manje grupe pa ponovo sastajale pretrčavajući iz jedne u drugu slavljeničku kuću. A tek zdravice?! Po čemu se mi Hercegovci prepoznavamo, i sa čim se dičimo -  bile su priča za sebe... Na svakoj ulici od Milića do Lakića, u dva kilometra, čekali su djeca i starci sa iznešenim zdravicama vina i rakije. Zdravica se nije smjela proći. Ponizio bi se i uvrijedio domaćin koga su svatovi prošli, a da se njegova zdravica ne prihvati i  ne nazdravi. Malo nas je danas koji vam mogu dočarati takvu sliku jednog slavljeničkog sela. To nije bilo nikad ni u jednom selu, a neće ni biti. Čitavo selo je bilo svadba. Bile su to svadbe o kojim se detaljno pričalo i prepričavalo sve do današnjeg dana“.

Iako je od tog 14. januara 1960. godine prošlo 60 godina Risto se i te kako prisjeća i najmanjih pojedinosti. Pošto je znao da ćemo doći pripremio je detaljan poimeničan spisak Veličanaca koji su živjeli u to vrijeme u selu. Tačno i precizno zapisao je: „ Te godine u selu Veličanima u 51 domaćinstvu živjelo je 216 duša“. 

Risto je na kraju ovog razgovora želio da istakne jedan vrlo interensantan zaključak, a koji se odnosi i na sva ostala sela:

„Moje mišljenje i zaključak koji je danas skoro stopostotno tačan nije nam bio na umu tada kada je posijano prvo sjeme nestanka popovskog sela. To je bio početak nestanka ovog i ostalih sela u Popovu. Evo prave činjenice. Samo dva para, vjenčana tog dana, ostali su da žive u Veličanima, a ostali su u toj godini odselili iz sela. Njihova djeca rađala su se u gradovima. Tako je počelo, a rezultat je ovo danas, kad vam kažem da u selu živi samo 16 stanovnika.  Porazno, a tačno!“ 

 

Da ove svadbe budu po mnogo čemu zapamćene i prepričavane doprinijeli  su  još neki  interensantni podaci. U jednom danu na jednom mjestu sastale su se mlade koje su dovedene sa tri različita sredstva prevoza. Dvije mlade u selu: Ljeposava i Cvija došle su na konjima, Slavka iz Dračeva došla je automobilom, a Mara iz Orašja došla je barkom, jer je polje bilo pod vodom. Na jednom svesku papira, koji više podsjeća na dnevnik, Risto je čitkim slovima zapisao po redu:

„14.januara 1960 (četvrtak) u našem selu oženili su se momci:

  1. Vasović Milovan (rođ.1929. godine) sa Slavicom (Mirka) Pribišić. Svatovi su mladu dovezli autom iz sela Dračeva. Milovan Vasović trenutno živi u Mostaru.
  2. Oro Risto (rođ.1931. godine) sa Ljeposavom (Luke) Milić. Svatovi su po mladu išli na konjima u Donje selo - Veličani. Risto i Ljeposava Oro trenutno žive u Veličanima.
  3. Oro Anđelko (rođ.1931. godine) sa Cvijom (Mija) Milić. Svatovi su po mladu išli konjima u Donje selo - Veličani. Cvija Oro trenutno živi u Trebinju.
  4. Šarić Sava (rođ. 1933. godine) sa Marom (Dušana) Vasiljević. Svatovi su išli preko vode u Orašje barkama. Danas nijesu među živima.
  5. Dostić Veljko (rođ. 1935. godine) sa Slavkom (Save) Pendo. Svatovi su po mladu išli konjima u Donje selo - Veličani. Danas žive na Buni kod Mostara.

Ova pribilješka je završena konstatacijom da je u selu Veličani tog dana bilo pet muških i tri ženske svadbe - ukupno osam, a da su ovaj jubilej osim Rista i Ljeposave Oro proslavili i Slavka i Veljko Dostić.