I kada je puno teško, u udruženju je uvijek lijepo
Prava je ovdje družina s kojom se dijeli svaka užina
Uvijek razloga za smijeh ima i to prija svima
Igra ponekad nas malo starije vrati u djetinjstvo
Dijete svako smije se slatko rijetko koja suza poteče
Udruženje – to je čarobno mjesto gdje uvijek radosti ima....
Svako dijete u udruženje ide rado i nema brige da li galami ili se smije
Sve je dozvoljeno za svako dijete
Ovom udruženju kraja nema svakog dana vrata su širom otvorena...
Ovo su stihovi Milene Dursun, jedne od 130 korisnika usluga Servisnog centra „Sunce nam je zajedničko“ iz Trebinja.
Njihovi korisnici su generalno veoma vedar svijet – dočekuju s pjesmom i osmjesima, crtaju, izrađuju ukrase i nakit koje će prodavati na izložbama, a zarađeni novac kasnije zajedno potrošiti u nekoj šetnjici s kafom. Često idu u šetnju, muzej, bioskop....
„Volim da crtam, pišem, idem u šetnju i pjevam“, priča Nešo koji pravi savršeno precizne kolaže, a Nina pokazuje narandže koje je izradila tehnikom kolaž, priča da ima mamu, tatu, dva brata i babu i da u njihovoj kući nikada nije dosadno.
„Ovdje nam je stvarno super, crtamo, pišemo, slušamo muziku, plešemo, a juče smo kuhali kompot. Kada je rođendan imamo torte, a nekada ih pravimo sami ja volim da ližem kremove“, priča Nina.
Taša sjajno pjeva, brat joj je poklonio električni mikrofon da sve ljepše zvuči, a Zoka najviše voli da pjeva i pleše.
Nemanja Neco kaže da najviše voli da crta i lijepi i da od karata pravi toranj, ali da uživa da pravi mafine s džemom i da pušta pjesme s ju-tjuba.
„Mnogo sam srećan što imam udruženje, ali sam sretan i što udruženje ima mene“, kaže Neco, a Lazo pokazuje sveske sa savršeno ispisanim slovima (kasnije će se pokazati da je sam naučio da ih piše).
Servisni centar je nastao iz trebinjskog Udruženja „Sunce nam je zajedničko“ koje su 1998. godine osnovali roditelji djece sa smetnjama u razvoju.
„Tada nije bilo drugog organizovanog oblika podrške i roditelji su, u saradnji s lokalnim centrom za socijalni rad, uz pomoć njemačke organizacije Dijakone i vlasti tada Opštine Trebinje, krenuli. U početku je to bilo druženje i razmena iskustava, s decom su radili roditelji jer se smatralo da su oni najbolji korehabilitatori, a pomagali su nam UNICEF i 'Save the Children'“, priča Vesna Miljanović, direktorica Centra.
A onda su se 2019. godine pojavili predstavnici USAID-a i ponudili da preuzmu program servisnog centra, pa je na osnovu tog dogovora „Sunce nam je zajedničko“ svoje aktivnosti proširilo na cjelodnevno zbrinjavanje, uz podršku stručnih radnika.
„Na ruku nam je išla i činjenica da je ranije u Republici Srpskoj Zakon o socijalnoj zaštiti priznao pravo na dnevno zbrinjavanje osoba s poteškoćama u razvoju na osnovu čega je Udruženje, na bazi Partnerskog ugovora o saradnji sa lokalnim Centorom za socijalni rad krenulo sa pruženjem usluga dnevnog zbrinjavana za djecu i lica sa poteškoćama u razvoju u Centru za djecu i omladinu sa posebnim potrebama. Nije tu bilo neke velike razlike osim što sada, umesto ranije do 14 sati, radimo do 20 sati, dakle imamo i drugu smenu, a otvoreni smo za svu decu sa smetnjama u razvoju, bez obzira na vrstu smetnji. Uz to je, s preuzimanjem programa servis centra, osim mnogo administracije za koju smo s vremenom shvatili da je jako korisna, dobili psihologa, logopeda, fizioterapeuta, socijalnog radnika, defektologa i dva medicinska tehničara. Time je naša pomoć porodicama i djeci s poteškoćama postala svrsishodnija, od zbrinjavanja smo prešli na stručni rad i rad Udruženja podigli na viši nivo. Imamo i grupu sasvim male dece s različitim oblicima poteškoća, od tri godine na više, njih je 18, oni su u prizemlju i s njima individualne tretmane rade fizioterapeut, logoped i defektolog, psiholog. Zaposlenici prolaze brojne obuke, stručne i organizacijske, seminare, vebinare... sada se spremamo za nove pristupe u radu s decom, prvenstveno senzornu integraciju, reedukaciju psihomotorike... To već radimo po malo, ali nam nedostaje prostor i kada preselimo u novi - biće mnogo lakše“, priča Miljanović i naglašava da dnevno kroz udruženje prolazi 30-ak djece koji dolaze na tretmane ili u radionicu, ostaju po šest sati, imaju organizovan prevoz kombijem Centra, a ima i onih koji ostaju kraće, pola sata ili par sati, zavisno od potreba roditelja.
O razlikama između usluga koje pružaju Servisni centar i javne ustanove, Miljanović kaže da su u Centru sve usluge besplatne i da ih djeca mogu koristiti prema potrebama u tretmanima od 45 minuta i više puta sedmično, ali i da usluge može koristiti cijela porodica djece sa poteškoćama u razvoju, dakle i roditelji i braći i sestre.
„Udruženje ima širi dijapazon usluga, prati trendove, ljudi su kreativni i snalažljivi, rade srcem, sasvim su posvećeni deci. Mi koristimo termin deca, bez obzira na to koliko godina imaju“, smješi se Miljanović.
„U Servisni centar 'Sunce nam je zajedničko' su dobrodošle sve porodice koje procijene da je nekom od njihovih članova potrebna pomoć, s nalazima ili bez njih. Ukoliko roditelji žele da s nama podeli nalaze – daće ih. Mi bi voleli da ih imamo jer je lakše raditi, ali ako ne žele - ne želi, daće ih možda kasnije“, priča Miljanović, a socijalna radnica Irina Savović dodaje da uglavnom imaju nalaze i da je sve više mladih roditelja koji im se obraćaju, da sami donose nalaze, da su prilično načitani o problemima s kojim se nose.
„Ali ukoliko dijete ima epilepsiju ili pije neke lijekove ili bi trebalo da ih pije - moraju nam reći i dati precizan opis terapije. Nisu roditelji teški na tim stvarima, dolaze s povjerenjem, a i navikli su jer im to svi traže“, kaže psihologinja Branka Škoro.
U Servisni centar su roditelji u početku dolazili na preporuku drugih roditelja, nakon što vide objavu na fejzbuku ili čuju od komšija.
„Bilo je nekog otpora, a možda i sumnje, ali, korak po korak, zadobivali smo poverenje. Od trenutka kada smo rad produžili na 12 sati i dobili stručne radnike - povećao se broj korisnika, prvenstveno manje dece, mlađih porodica“, priča Miljanović.
Škoro se prisjeća da su u početku roditeljima objašnjavali da dijete u Centru mogu ostaviti i tek da bi bili sami sa sobom.
„Prihvataju da dovedu djecu na tretman, ali da ih ostave na nekoliko sati - teško. Mi smo im objašnjavali šta ćemo raditi s djecom i rekli im da oni za to vrijeme mogu otići na kafu, gledati film, biti sami sa sobom, ali ih je većina na to odgovarala da im njihovo dijete nije teret i to je bilo sasvim razumljivo - ima tu straha od odvajanja, od reakcije djeteta kada ga ostave, straha da će neko pomisliti da im je dijete smetnja, ali su s vremenom prihvatili tu mogućnost“, pojašnjava Škoro, a Savović objašnjava da se porodica koja ima člana sa poteškoćama uglavnom oslanja na vlastite kapacitete.
„Roditelji se uglavnom oslanjaju na članove porodice, sestre, braću, bake… i sve dok neko od članova porodice može da čuva dijete - teško se odlučuju da ga dovedu u udruženje i na kratki boravak…. Roditeljima koji su zaposleni teško je naći nekoga ko će da brine o njihovom djetetu, osobu koju bi platili da ga pripazi i tada najčešće najveći teret ponesu majke. Ali imamo jednu koja je podstakla mnogo mladih roditelja da dolaze. Ona je prepoznala značaj naših usluga i koristi mogućnosti Centra da bi otišla s prijateljicama na kafu, na sport, da bi imala za sebe kratki predah... Jednom je rekla da nikada nije dobila ljepši poklon jer je jedino njeno ulaganje u sve što dobije od nas - da dovede dijete i da dođe po njega. Sada dijete ide u školu i rjeđe dolaze, ali dolaze“, priča Savović i naglašava da je u jutarnjim časovima u Centru manje djece jer su u školi ili vrtiću.
„Poslijepodne je teško naći adekvatnu okupaciju za dijete, posebno ako ono ispoljava problematično ponašanje ili previše vremena provodi na telefonu i računaru. Tada roditelji izlaze u šetnju, vode djecu na plivanje, crtanje ili kod nas“, priča Savović.
Škoro pojašnjava da roditelje teško prihvataju situaciju u kojoj se nađu kada dobiju dijete s poteškoća i da je to najveći izazov za ljude u Centru.
„Najlakše prihvataju logopeda, pa i defektologa, ali kada dođemo do psihologa ili socijalnog radnika – počinju problemi. Mislim da smatraju da im previše ulazimo u intimu, a mi im moramo postaviti neka pitanja jer moramo razumjeti kontekst. To je nešto s čim se vjerovatno suočavaju svi stručni radnici svuda u svijetu, no to je problem za čije rješavanje smo se školovali, ali je ipak jedna od težih stvari s kojima se srećemo“, kaže Škoro, a Miljanović naglašava da su ipak ostvareni veliki pomaci jer se do prije desetak godina nije uopšte pričalo o potrebama roditelja ili braće i sestara djece s poteškoćama u razvoju, kako se oni nose sa situacijom u kojoj su se našli, da li su umorni, da li im je potrbena podršku u toj stalnoj borbi, nego je uvijek akcenat bio na djetetu i njegovim potrebama.
Drugi izazov je prilagoditi zajedničke aktivnosti različitim mogućnostima djece koja dolaze na dnevno zbrinjavanje.
„Razlike mirimo tako što radimo zajedno, kroz različite radionice. Sada se spremamo za jednu izložbu, a inače organizujemo kulinarske radionice u kojima svi učestvuju u skladu sa svojim mogućnostima. To radimo s ciljem da ih naučimo da sami sebi spreme nešto za jelo ili da pomognu svojim roditeljima, da razvijamo potencijal za samostalnost. Oni to vole, vole da imaju neku odgovornost i da ih neko pita za mišljenje jer time dobiju potvrdu svog značaja. Ne vole da se neko prema njima ponaša kao prema maloj djeci. Mi znamo na kom su oni stepenu razvoja, ali znamo i kakvi se procesi odvijaju u njima i razlike uspijevamo pomiriti zajedničkim radom - balansiramo, učimo zajedno, razmjenjujemo ideje... Teme za radionice smislimo unaprijed, naše razgovore prate animirani filmovi i slikoviti prikazi za one koji ne mogu da prate razgovor. Pristupi su različiti, ali prilagođavamo se jedni drugima i učimo jedni od drugih. Nedavno smo obilježavali Međunarodni dan hljeba i peciva - razgovarali smo o pripremi hljeba i peciva, neki su spremali hljeb, a neki su crtali i bojili. Radimo i mentalnu gimnastiku i divno je koliko se oni trude“, priča Savović, a Mijanović dodaje da ima momenata kada se pitaju kako dalje.
„Ali znamo da naša djeca nemaju gdje i brzo nalazimo rješenje, uvijek neko ima neku dobru ideju“, kaže Miljanović.
Škoro podsjeća da ih je gotovo odmah s preuzimanjem programa servisnih centara, zaskočila korona pandemija.
„Nismo znali kako da radimo jer je sve bilo zatvoreno, pa smo u centru šili maske i tako pokazali da smo uvijek uz njih. Djeci je bilo zabranjeno da dolaze, sve je bilo zatvoreno, pa smo komunicirali online. Ne znam koliko puta sam pogledala njihove pospremljene sobe - zovu nedjeljom u 9 uveče da pokažu kako su to lijepo uradili. Mi smo snimali filmove, pjesmice, zvali ih telefonom, pjevali s njima, a oni pišu, šalju izrađene zadatke koje smo im zadavali... ali online kontakti nisu adekvatna zamjena jer je živi kontakt nezamjenjiv, makse su ozbiljan problem - djeca ne vide lice, ne prepoznaju nas, ne vide emociju. Generalno mislim da ćemo svi tek platiti posljedice neprepoznavanja nekoga zbog nošenja maski. To su šuplje informacije i teško je raditi s djecom ako vas ne prepoznaju. Dvije godine je dugo da radimo na taj način, ali ja sam prezadovoljna kako smo preživjeli ovaj period“, priča Škoro.
I u SC „Sunce nam je zajedničko“ uočavaju da se mijenja odnos društva prema osobama s poteškoćama, ali smatraju da je najvažniji doprinos upravo tih osoba i njihovih porodica.
„Kada smo tek počeli da radimo i kada bismo, recimo, krenuli u šetnju ili muzej, od naše zgrade do parka, to je bio poduhvat. Kada vratim vreme –bilo je mnogo drugačije, a sada je to već sasvim normalno. Roditelji kažu da im je bitno druženje i otvaranje prema svetu, na taj način su shvatili da nisu sami, da i drugi imaju poteškoće, a mislim da je posebno pomoglo to što smo javno počeli da govorimo o deci s poteškoćama i njihovim potrebama i željama - da idu kod lekara, pevaju, crtaju, šetaju, idu u bioskop... sve to je mnogo lakše dobiti kada su zajedno“, kaže Miljanović i zaključuje da društvo u BiH u cjelini postaje inkluzivnije.
„Ako smo mi zatvoreni - društvo je suzdržano prema nama jer ne želi da uplaši nekoga. Svako će se pomjeriti kada naiđemo, ali neće ući u interakciju. Kada smo mi počeli da se otvaramo i da ih puštamo u naš svijet – počeli su i da nam se obraćaju. Kada imamo prodajne izložbe s njih desetak ide nas troje, ali ih pustimo da za tezgom budu sami - najmanji problem je hoće li nešto izračunati pogrešno, a najvažnija je njihova interakcija s ljudima. Nekada su ljudi imali bojazan, ali sada se to mijenja, dugo smo bili robovi pretpostavke i stereotipa, ali sada i mi insistiramo da idemo kroz centar grada da nas svi vide i ljudi primjećuju, lijepo reaguju“, priča Škoro.
A da je inkluzija za njih mnogo više nego za druge pokazuje činjenica da su u Udruženju zaposlene četiri osobe s poteškoćama u razvoju.
„Danas sva deca imaju pravo da idu u redovnu školu, ali je problem organizovati nastavu, naći asistenta... Problem je i gde s detetom ako ne može pratiti nastavu, ali i gde posle osnovne škole, u koju srednju školu kad one nisu baš prilagođene našoj deci. Na kraju dolaze kod nas, ali kod nas ne mogu dobiti naobrazbu potrebnu za posao, ali mi tražimo načine da im pomognemo. Pre 11 ili 12 godina smo kroz jedan projekat zaposlili četvero odraslih na devet meseci, ali nakon projekta im nismo mogli dati otkaz i ostavili smo ih u radnom odnosu. Oni danas imaju 12 godina radnog staža“, pojašnjava Miljanović i naglašava da i udruženje i servisni centar konstantno rade na promociji zapošljavanja osoba sa invaliditetom, a sada intenzivno razmišljaju i o uspostavi stanovanja uz podršku jer imaju korisnike koji su u mogućnosti da sami sebi naprave jelo, kupaju se, obriju se...
„Ima ih koji su sami naučili strane jezike, govore i po dva, a na radionicama su mnogo govorili o higijeni, edukaciji...“, napominje Savović.
U Servisnom centru „Sunce nam je zajedničko“ organizuju i Igre bez granica s ciljem da djecu s poteškoćama jače povežu s njihovim braćom i sestrama koji možda imaju određeni otpor prema djeci s poteškoćama u razvoju.
„Porodice prolaze kroz različite teške situacije, ima djece koja se lome, imaju otpor prema bratu ili sestri, ali igre bez granica i kreativne radionice ruše te barijere. Na prvim Igrama su radili fizioterapeuti i medicinski tehničari i bilo je sjajno kako su djeca to prihvatila. Discipline su bile jedenje šlaga, preskakanje lastiša, školica, prelazak preko rupe... ličilo je na stare Igre bez granica koje smo gledali na tv. Na svakim narednim igrama se povećavao broj djece, pa smo ih ljetos organizovali na otvorenom prostoru. Došli su roditelji, braća i sestre, a među njima i jedna djevojčica koja je sasvim promijenila odnos prema bratu i sasvim izgubila barijere koje je imala prema njemu i prema udruženju i kada su je drugarice zvale da ide s njima, rekla im je da ne može jer je u centru za onu djecu, a upravo to nam je cilj“, priča Savović koja je Igre osmislila nakon jedne edukacije.
Servisni centar „Sunce nam je zajedničko“ je član Saveza udruženja mentalno nedovoljno razvijenih lica RS u kom je više od 30 udruženja koja imaju slične misije, a servisni centri koji imaju podršku USAID-ovog programa „Inspiracija“ i kojih u BiH ima sedam, po jedan u Trebinju, Zavidovićima, Banjaluci, Zenici, Foči i dva u Sarajevu, su umreženi na nivou BiH. Samostalno djeluju u lokalnim zajednicama, a zajednički idu prema institucijama entiteta i države je tako lakše ostvariti bilo koji cilj - samo servisni centri okupljaju više od 1.000 porodica.
„Roditeljima treba sistemska podrška, a naš cilj nije da idemo od vrata do vrata i molimo pomoć, nego da se uspostavi sistem. Mi sada radimo pripremu za zapošljavanje ili stanovanje uz podršku, ali to ne može i ne smije ostati samo na udruženju, nego ljudi moraju dobiti sistemsku podršku od samog početka“, kaže Miljanović .
Ono što je u ovom trenutku najveći problem ili najveća želja zaposlenih u SC „Sunce nam je zajedničko“ jeste novi prostor kako bi mogli da razviju nove aktivnosti i korisnicima obezbjede malo privatnosti kada im zatreba, ali i malo više novca kako bi zaposlili još par ljudi i uspostavili mobilni tim za obilazak korisničkih porodica
„I sada radimo kućne posjete, prema potrebi i vlastitim autom, nosili smo lijekove, didaktičke igrice, maske kada je bio 'lokdaun' prošle godine“, kaže Miljanović.
Jedna od mama, Koviljka Stanić kaže da je sve mnogo lakše sa Servisnim centrom.
„Mi od nedavno koristimo njihove usluge i sve dobijemo besplatno. Bez Centra mi to sebi ne bi mogli priuštiti, a sve to je jako važno za moje dijete“, kaže Stanić.
Socijalna radnica Vedrana Vuletić smatra da je velika sreća za trebinjski Centar za socijalni rad to što postoji servisni centar.
„Oni su prije svega nas rasteretili jer sve porodice koje su članovi udruženja su i korisnice usluga našeg Centra, a osim toga - tamo rade kvalifikovani i obučeni ljudi i svi na jednom mjestu. Velika su pomoć porodicama koje imaju članove s poteškoćama u razvoju jer to je stalna borba koju niko ne može voditi za njih i svaka pomoć im je dobrodošla“, kaže Vuletić i naglašava da u Trebinju u javnom sistemu zdravstvene brige nema logopeda osim jednom sedmično na tri sata za cijeli grad što nije u skladu s potrebama.
„Lokalne zajednice se dovijaju kako znaju iako bi dobro bilo da zakonom bude propisano koji stručnjaci moraju postojati u javnom sistemu zdravstvene brige, bez koga se ne može. Za nas je sreća da imamo servisni centar, a hvala bogu da se počelo više pričati o osobama s poteškoćama u razvoju i raditi s njima jer nije isto kada počnete raditi s nekim kada ima deset ili dvije i tri godine, a mi ne možemo zatvarati oči pred tim ljudima i njihovim potrebama“, kaže Vuletić.
U Upravi Grada Trebinja, Slađana Skočajić iz Odjeljenja za kulturu, porodicu, sport i obrazovanje kaže da je Servisni centar „Sunce nam je zajedničko“, osim što pomaže porodicama koje imaju članove s poteškoćama u razvoju, oplemenio Trebinje u kontekstu odnosa prema osobama s poteškoćama u razvoju.
„Oni su svojim radom i javnošću tog rada grad oslobodili predrasuda, a s druge strane - djeca povjerena njima na dnevni boravak su na sigurnom, imaju dobre mentore i njegovatelje. Uz to sa sigurnošću mogu reći da je tim osobama Centar pomogao da žive ljepše i sadržajnije, da ne moraju da pate više nego što već pate zbog osnovnog problema koji imaju“, kaže Skočajić i naglašava da će u novom prostoru, koji će Centar dobiti zahvaljujući donaciji USAID-a i uz sufinansiranju Grada, i turisti i posjetitelji Trebinja moći povjeriti svoje dijete na dnevno čuvanje i brigu kako bi dobili vrijeme za sebe, ali i djetetu obezbjedili sadržajnije aktivnosti.
