Patologija, nauka o bolestima, nastala je od dvije grčke riječi: pathos, što znači bolest i logos, što znači nauka. Predstavlja most između bazične nauke i kliničke prakse, sa namjerom da prouči strukturne i funkcijske promjene u ćelijama, tkivima i organima koje obilježavaju bolesti. Zahvaljujući brojnim inovacijama i tehnološkom napretku, patologija je grana medicine koja ljekarima pruža ključne informacije za donošenje odluka o liječenju pacijenata te bi precizna dijagnoza mnogih oboljenja bila nezamisliva bez doprinosa patologa. Iako se danas liječenje ne može zamisliti bez znanja i vještina koje posjeduje patolog, čini se da oni ipak djeluju iz anonime i nerijetko ostaju u sjenci drugih ljekara specijalista. Međutim, njihov doprinos je neosporan, a zahvaljujući njihovoj posvećenosti i preciznosti mnoge bolesti se dijagnostikuju i liječe u ranim fazama pa tako možemo reći da su patolozi značajna karika na putu ka pozitivnom ishodu liječenja pacijenata.
U Bolnici Trebinje patologija postoji od 1999. godine, i tokom godina se razvijala i napredovala u svim smjerovima. Zato smo razgovarali sa doktoricom Jovankom Projević Čvoro, šefom Službe za patologiju i citologiju, i glavnim tehničarem ove službe, Ljiljanom Riđešić, kako bismo saznali na koje sve izazove nailaze baveći se ovim poslom, ali i planove za budući razvoj. Jer, evidentno je, u ovoj službu ordinira izuzetno edukovan kadar i čini se da bi veoma lako odgovorili svakom izazovu, a ujedno je svako od njih spreman na edukovanje i napredovanje sa ciljem proširenja usluga koje pružaju, a sve zarad dobrobiti pacijenata.
„Služba za patologiju je u početku imala samo dva zaposlena, profesora doktora Nebojšu Mitića, koji ju je i osnovao 1999. godine, uz pomoć tadašnje glavne medicinske sestre Vesne Ivanković, a ubrzo im se i sama pridružujem u martu 2002. godine, prvo kao specijalizant, a od 2007. godine i kao specijalista patologije. Zbog potreba kliničara, prvenstveno pulmologa i ginekologa za citološkim analizama: pleuralnih punktata, aspirata, braš citologija i papa briseva, bolnica me šalje na subspecijalizaciju iz citologije kako bismo povećali broj usluga koje možemo da pružimo, tako da od 2012. godine radim i u zvanju citologa. Obrada materijala za patologiju i citologiju je potpuno drugačija, patologija se bavi patohistološkom analizom tkivnih isječaka, a citologija ispitivanjem ćelija iz tkiva i tjelesnih tečnosti kako bi se utvrdila dijagnoza bolesti“, priča nam doktorica Jovanka Projević Čvoro, koja je šef Službe za patologiju i citologiju od 2008. godine.
Dr Jovanka Projević Čvoro, šef Službe za patologiju i citološku dijagnostiku i Ljiljana Riđešić, glavni tehničar u službi
Svoju specijalizaciju je izabrala kao poziv jer je puna izazova, ne podliježe rutini i uvijek se nešto novo vidi i nauči radeći taj posao, a stručnu edukaciju vezanu za patologiju je završila na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, zatim Institutu za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici i manjim djelom Zavodu za patologiju UKC Podgorica.
„Patologija je zapravo pored analitičkog i naučno-istraživački rad i nikad ne znate šta ćete vidjeti na mikroskopu. To je uvijek susret sa nečim novim, a sam pogled na tkivo koje vam može otkriti uzrok bolesti je fascinantan. Osjećate se kao detektiv. Mislim da je biraju studenti koji vole čistu nauku, a ujedno i izazove, istraživanja i osjećaj koji stvara pogled kroz mikroskop sa kojim kao da ulazite u jedan mikrokosmos“, priča doktorica.
Doktorica Projević Čvoro ističe da su u većim medicinskim centrima patolozi profilisani da se bave određenom patologijom - tipa dojke, gastropatologijom, biopsijom kože i slično, dok patolog u manjim mjestima mora odlično da poznaje kompletno svoju struku i da se dobro edukuje kako bi mogao da odgovori na svaki zahtjev. Ipak, kaže, rad patologa je pozadinski i skriven od očiju pacijenata, premda im je posao vrlo težak i odgovoran jer bez njihove dijagnoze nema ni terapije.
„Za bavljenje ovom profesijom mora da postoji veliko znanje i odgovornost. Patolozima su potrebni mir, usredsređenost i umna koncentracija za kvalitetnu analizu, a mislim da su, možda, među ljekarima, najmanje sujetni jer nemaju problem da kažu da nešto ne znaju ili da konsultuju jedni druge. U tom kontekstu meni mnogo znači profesor doktor Mitić kojeg uvijek mogu da pitam za savjet. Desi se i da imamo zajedničku dilemu i tada oboje potpisujemo nalaz i tražimo mišljenje trećeg patologa. Morate znati dokle su vaše granice i pritom ne mislim na granice vašeg intelekta koliko su tu u pitanju tehničke mogućnosti. Patologija je takva da se može desiti da jedan nalaz analiziram cijeli dan, a naredni dan mogu da uradim pet do šest nalaza bez problema. Znači, sve zavisi od težine nalaza koji je pred vama. Najteži dio posla su ex tempore analize gdje se u sali, tokom operacije, traži od patologa da se izjasni da li je nešto maligno ili benigno. Tada se isječci nose kod nas u službu i radi se brza intraoperativna dijagnostika u trajanju od 20 minuta i tu ne smije da bude greške. Tako da su te patološke analize jako stresne i veoma odgovorne“, priča doktorica i ne krije da posao često nosi kući jer kad ima neki intelektualni izazov to je intrigira i razmišlja o tome dok ne nađe odgovor.
TRENUTAK KAD BROJ DOBIJE LICE
„Kada postavljam dijagnozu, svi nalazi su pod rednim brojevima i ne znam o kome se radi, jer ime i prezime pacijenta na papiru ne prepoznajem kao konkretnu ličnost sve do susreta na konzilijumu. Tad je pred vama čovjek obolio od karcinoma sa nadom za izliječenje, lijekovima često preskupim koji život produžuju nekad samo na nekoliko godina – a kako to reći čovjeku. Taj trenutak je izuzetno težak. Kaže se da je bolest Božija posjeta, ali je nije lako prihvatiti i ne možete da ostanete ravnodušni kad vidite da neko pati. Mislim da čovjek treba da se liječi i medicinski i duhovno i žao mi je što u novoj bolnici nije planirana jedna crkvica. Mora da postoji odnos poverenja između pacijenta i ljekara, da se držimo nauke, ali je potrebna i okrenutost tog čovjeka duhovnom životu jer vjera sigurno može da produži život. I pacijenti i ljekari bi u suštini trebali da redefinišu svoj odnos prema pitanjima zdravlja i bolesti kao i života i smrti, koja nije kraj nego prelaz u drugu dimenziju vječnosti. Možda bismo tek tada, sa manje stresa, svi stajali pred dijagnozom teške bolesti“.
Još od 2007. godine doktorica Projević Čvoro je jedini patolog u stalnom radnom odnosu u Bolnici Trebinje, a ujedno i šef Službe za patologiju i citološku dijagnostiku. Priznaje, to mjesto donosi dodatne odgovornosti gdje, pored toga što se bavi svojom strukom, zadužena je i za organizaciju rada cijele službe.
„Kada ste šef morate da budete i dobar psiholog kako biste bili u stanju da amortizujete razne situacije i međuljudske odnose. Od velikog je značaja da balansirate, ali i da održite kontinuitet rada. Tačnost i brzina nalaza je vaša odgovornost kao i planiranje kadra, edukacija i tehničke opremljenosti“, navodi doktorica Projević Čvoro i ističe zadovoljstvo što njihova služba funkcioniše kao jedna mala porodica.
Doktorica se prisjeća perioda kad je došla u ovu službu koja je tada imala jedan mikroskop, patologa i glavnu medicinsku sestru, dok danas ima četiri laboranta, specijalizanta, patologa, medicinsku sestru - administrativnog radnika, spremačicu – laborantsku pralju i spoljnog saradnika. Znači, praktično ih je devet zaposlenih što pokazuje značajan napredak ove službe. Ističe, Služba za patologiju je izuzetno efikasna iako postoje određeni nedostaci u opremi koja bi im značajno olakšala funkcionisanje službe.
„Tako da, od opreme su nam trenutno najpotrebniji vodeno kupatilo od jedan i po litar, zatim novi mikrotom i parafinski dispenzor“.
Prof. dr Nebojša Mitić i dr Nataša Stepić, specijalizant u službi
Doktorica Projević Čvoro ističe da je patologija izuzetno zahtjevna specijalizacija, a sam predmet na osnovnim studijama se smatra najtežim pored anatomije, te su to razlozi zbog kojih je studenti medicine rijetko biraju za svoj poziv. Ipak, Bolnica Trebinje trenutno ima jednog specijalizanta, doktoricu Natašu Stepić, te će ova Služba dobiti još jednog specijalistu, a ujedno i mogućnost za proširenje usluga koje pružaju. Doktorica Projević Čvoro ne krije da je to njihova želja i cilj i da su spremni da prihvate svaki izazov.
„Za novu bolnicu su u planu tri patologa i jedan molekularni biolog jer će se u budućnosti patologija sa dijagnostikom sve više zasnivati na molekularnim analizama koje su u domenu molekularnih biologa i genetičara. Trenutno naše parafinske kalupe šaljemo u banjalučki Zavod za patologiju na molekularne analize. Često sam tražila da se obezbijede uslovi da sami radimo imunohistohemijske i molekularne analize jer imamo edukovan kadar pa su tako od četiri laboranta dva završila fakultet za inžinjera laboratorije, a glavna medicinska sestra je diplomirala iz teme koja se odnosi na molekularne analize. Volja i želja da radimo postoji, samo nam treba dati mogućnost. Trenutno se u Banjaluci te analize rade za čitavu Republiku Srpsku i zbog velikog obima posla se dešava da „probijaju prozore“ za onkološku terapiju. Nama bi značilo kada bismo doedukovali kadar, dobili sredstva i u sklopu nove bolnice otvorili laboratoriju za imunohistohemiju i molekularne analize jer će to umnogome pomoći kako kolegama sa onkologije koji bez blagovremenih imunohistohemijskih analiza ne mogu kompletirati svoj terapijski pristup pacijentu tako i samim pacijentima“, priča doktorica i ističe da je apsolutno svjesna da su oprema za imunohistohemijsku laboratoriju i reagensi jako skupi no ipak postoji nada da mogu krenuti sa manjim brojem reagenasa.
Takođe, šef službe ističe i značajno povećanje obima posla te se 1999. godine radila analiza za oko 500 pacijenata godišnje, a danas za oko 2.200 pacijenata i posao se obavlja za dvije bolnice, našu i nevesinjsku, a i privatne ambulante sa prostora Federacije. I pored toga naši nalazi, s obzirom na ljudske i tehničke resurse, izlaze u rekordno kratkom roku. Liste čekanja su u 95 posto slučajeva od tri do deset radnih dana, eventualno 20 radnih dana ako treba nešto tehnički doraditi. Obdukcije koje spadaju u djelokrug rada patologa danas u svijetu imaju tendenciju opadanja, a u mnogim centrima se ovaj dio posla prebacio na specijaliste sudske medicine.
I danas, nakon više od 20 godina rada, doktorica Jovanka Projević Čvoro uživa u svom poslu i svaki put kad sjedne za svoj mikroskop shvati koliko rad patologa doprinosi u liječenju pacijenata, a ta humanost je ono zbog čega je upisala medicinu, i upravo to ističe kao svoj najveći pokretač. Ljubav prema patologiji se tokom godina samo povećavala, a svaki izazov je rado prihvatala i sa zadovoljstvom tražila odgovore na zagonetke koje su se nalazile ispred nje. Međutim, priča nam, patolozi često razvijaju probleme sa vidom uslijed konstantnog gledanja kroz mikroskop, probleme sa kičmom zbog statičkog opterećenja, kao i glavobolje koje izaziva formaldehid, kancerogeni element koji utiče na sve zaposlene u laboratoriji, zbog čega je Služba za patologiju i citologiju klasifikovana kao mjesto sa posebnim uslovima rada.
Osim sa šefom Službe za patologiju i citologiju, razgovarali smo i sa glavnim tehničarem, Ljiljanom Riđešić, diplomiranim inžinjerom medicinske laboratorije koja na patologiji radi od 2007. godine. Iako je sticajem okolnosti počela da radi u ovoj službi, ne krije da se ljubav prema patologiji odmah razvila, a zainteresovanost za ovu granu medicine bivala sve veća kako je vrijeme prolazilo.
„Ljudima je jako čudno kad kažem da mi se patologija zaista sviđa jer je povezuju sa najgorim stvarima. Ipak, u našoj službi rade ljudi sa izuzetno razvijenom empatijom, veoma lijepo se slažemo, a timski rad je imperativ. Po meni, najbitnija stvar u medicini je raditi kao tim, biti odgovoran i imati osjećaja za pacijente koji nam dolaze. Neophodno je da mislimo o njihovim potrebama i osjećanjima jer se pacijentima kod nas život zna u potpunosti okrenuti. Tada mi moramo biti njihov prvi zid odbrane, da im što više olakšamo novonastalu situaciju i budemo tu za sve što im treba“, priča Ljiljana Riđešić.
Ljiljana ističe da ju je ovaj posao toliko zainteresovao pa je ujedno završila i Fakultet za medicinsko-laboratorijski inžinjering.
„Diplomirala sam iz oblasti molekularne biologije i, s obzirom da je to budućnost medicine i liječenja bolesti povezanih sa našim DNK i RNK, planiramo da se razvijamo i u tom pravcu kako bi se što više olakšalo liječenje pacijenata. Takođe sam bila i na mnogim edukacijama koje su mi zaista značile. Vjerujem da nijedno novo iskustvo nije beznačajno. Tako sam bila u Kliničkom centru u Podgorici kako bih učila o imunohistohemiji i u Sremskoj Kamenici na edukaciji za plućnu citologiju i od velike je koristi kad odemo u veće medicinske centre jer oni imaju više posla, veće mogućnosti, bolju aparaturu i uvijek vidite nešto novo što se može primjeniti u našoj bolnici i unaprijediti kvalitet našeg rada“.
Glavni tehničar ove službe nam objašnjava da se na prijemu materijala upisuje broj protokola pacijenta, dodjeljuje mu se broj biopsije, a zatim se prenosi u laboratoriju gdje počinje obrada materijala.
„Pri obradi materijala se prvo uzima makroskopski nalaz i opisuje se vrsta tkiva i ono što vizuelno možemo da uočimo na njemu, a zatim se uzimaju isječci sa sumnjivog djela tkiva, stavljaju se u bočicu i počinje proces obrade. Tkivni procesor je aparat koji materijal obrađuje 18 sati i nakon tog vremena imamo biopsiju za dalji proces rada koji podrazumijeva kalupljenje materijala, lijevanje u centru za kalupljenje - parafin, zatim se materijal reže i uzima na pločicu kroz vodeno kupatilo. Naredna faza je tretiranje pločice termostatom kako bi se višak parafina skinuo sa nje, pa slijedi bojenje i slaganje pločica na mape zajedno sa uputnicama i sve se nosi patologu kako bi dao svoj konačan zaključak“, opisuje Ljiljana proces koji je izuzetno komplikovan, složen, a prije svega jako odgovoran.
Služba za patologiju i citološku dijagnostiku Bolnice Trebinje, čini se, funkcioniše na izuzetno visokom nivou te uspijevaju da odgovore na sve potrebe i zahtjeve koji dođu do njih prije svega zbog kadra koji krasi znanje, preciznost, posvećenost i ljubav prema poslu i pacijentima. Ipak, vjerujemo da je humanost, pored efikasnosti, ono što najviše znači svakom pacijentu kad mu se čini da se našao u bezizlaznoj situaciji.
