Ako si Ljubinjac nemoguće je da ne voliš odbojku, a ako je voliš onda ni po koju cijenu ne zaboravljaš 26. februar 1995, ni Kopenhagen, kada je Danska kao domaćin „neočekivano“ poražena od SR Jugoslavije 1:3 (17:15, 4:15, 8:15, 7:15).
Bilo je to prvo kolo kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, čija će završnica biti odigrana te iste godine – u septembru – u Grčkoj. Mi u Ljubinju imali smo veliki razlog i žarku želju da to pratimo direktno preko TV, ali ne mogosmo...Imali smo čak i lokalnu televiziju (!), ali do našeg mjesta „direktna slika“ iz Kopengahena nije stizala, međutim jeste vijest da su naši momci u tom duelu bili sjajni, da su zasluženo trijumfovali i da su u reprezentaciji SR Jugoslavije bila naša dva Ljubinjca – Strahinja Kozić i Đorđe Đurić!
Ali zbog malo punije istine prisjetimo se početne postave – primači Vladimir Grbić i Slobodan Kovač, srednji blokeri Žarko Petrović i Željko Tanasković, korektor Dejan Brđović (kapiten), tehničar Strahinja Kozić.
Na klupi: Goran Vujević, Slobodan Boškan, Đula Mešter, Andrija Gerić, Đorđe Đurić i Nikola Grbić. Selektor Lazar Grozdanović, trener Zoran Gajić.
U grupi gdje su još igrali Španija i Makedonija, SR Jugoslavija je osvojila prvo mjesto, bez poraza, uprkos brojnim teškoćama na putovanjima (zbog sankcija), uprkos brojnim povredama igrača...I bilo bi tu još štošta za opisivanje i nabrajanje, ali suštinsko je da je baš u Kopenhagenu, u toj „neočekivanoj“ pobjedi nad Danskom niklo ono sjeme iz koga će se razviti ono što se komotno može nazvati čudo jugoslovenske i srpske odbojke.
Zato se toga datuma treba sjetiti!
Nama, našoj lokalnoj TV Ljubinje će snimak te kopenhaške utakmice na VHS kaseti poslati lično Vesko Vuković (čovjek koji će kasnije biti selektor reprezentacije i sporttski radnik s internacionalnom karijerom) po vozaču ljubinjskog autobusa Marku Šalvarici i mi ćemo ga barem desetak puta emitovati na lokalnoj televiziji prije nego što istom vezom kasetu vratimo!!!
Danas, poslije toliko godina žao nam je što iz gore pomenutog sastava više među živima nisu ni legendarni Dejan Brđović, ni Žare Petrović, ni Laza Grozdanović. Svi oni pomenuti iz tog prvog uspješnog sastava, već su ranijih godina u Ljubinju gostovali kao klupski igrači, a Laza kao trener prvoligaške Kolubare...Svi smo na neki način bili poznanici, a mi domaći, naravno, najponosniji na naša dva do sad najveća sportska izdanka – Đorđa Đurića (rođenog 1971) i Strahinju Kozića (rođenog 1970) , koji su, otišli u novosadsku Vojvodinu kao formirani igrači – sa sezonom iza sebe provedenom u prvoligaškom sastavu Ljubinjaca!
Ne znam ko je snimio ovu fotografiju reprezentacije SR Jugoslavije u novosadskom Spensu, iako sam malo kasnije, boraveći pet godina kao dopisnik iz Vojvodine, upoznao gotovo sve novosadske fotoreportere od Martina Candira, preko (danas nažalost pokojnog) Jaroslava Papa, Darka Dozeta... do onih brojnih mlađih...Ne znam, a volio bih da znam – jer srce mi zaigra kad vidim taj sastav u čijem su redu na šestom mjestu Kozić, na devetom Đurić...a i svi ostali, koje sam lično sretao,. i čijem se uspjehu i dan - danas divim.
Zahvalan sam, naravno i nekadašnjem prvotimcu i treneru OK Ljubinja, Slaviši Pešutu, koji me je na ovaj značajni datum podsjetio i rekao da bi bilo dobro o tome napisati nekoliko rečenica.
