Jutro je u Trebinje osvanulo tiho i blistavo, kao da je nebo preko noći opralo svoje plave svodove. Na deset stepeni, vazduh je bio svjež i lagan, sa tek 35 odsto vlage — dovoljno suv da mirisi kamena i proljeća budu jasni i oštri. Istočni vjetar, razigran i nepredvidiv, klizio je ulicama i kroz krošnje, noseći sa sobom dah udaljenih brda i neku tihu, gotovo zaboravljenu priču.
Iznad grada, na padinama Leotara, jutro je bilo hladnije, sa tek tri stepena, ali obasjano istom tom zlatnom svjetlošću koja sve čini bližim i toplijim nego što jeste. U Bileći se budilo uz pet stepeni, u Nevesinju na dva, dok su Gacko i Čemerno zadržali dah zime — jedan stepen, pa čak i minus dva, kao podsjetnik da proljeće još nije potpuno preuzelo vlast. U Berkovićima je već bilo sedam stepeni, kao blag nagovještaj topline koja dolazi.
Dan se, međutim, obećava širiti kao topla priča. Sunce će rasti visoko i sigurno, rasipajući svjetlost po kamenim fasadama Trebinja, dok će vjetar u prvom dijelu dana još uvijek podsjećati na svoju snagu. Do popodneva, sve će se smiriti u zlatnom miru, a temperatura će dostići oko 20 stepeni, dovoljno da se dan osjeti kao blag i otvoren.
Biće to dan u kojem se ne žuri, dan koji poziva da se zastane, da se pogleda u nebo i oslušne kako proljeće tiho, ali sigurno, preuzima svaki kutak grada
