Za Suzanu Ljepavu poezija nije samo umjetnost već način života, lični izraz duše i sredstvo kroz koje osjeća, proživljava i čuva najsuptilnije nijanse svog unutrašnjeg svijeta. U svakoj njenoj pjesmi prepoznaje se duboka potreba da stihom izrazi ono što često ostaje neizrečeno, a nagrade koje dobija samo su potvrda njenog talenta i sposobnosti da riječima dodirne ono najtananije u nama, probudi osjećanja i ostavi trajan utisak. Ipak, ono što je čini posebnom nije samo uspjeh njene poezije nego skromnost, dostojanstvo i potpuna posvećenost onome što radi. Jer, kada se piše srcem, riječi lako pronalaze svoj put bez obzira na jezik, kulturu ili granice.
U Bariju, u Italiji, Suzanina pjesma je dobila počasnu nagradu Seneka
Još kao dijete voljela je da piše i vjerovala je da sve djevojčice od svojih misli stvaraju stihove. Zato, svom pisanju tada nije pridavala poseban značaj, a putokazi života su je vodili na neke druge strane dok je poezija tiho čekala svoj red. Dolazila su, priča nam, druga interesovanja, obaveze i životni ciljevi koje je trebalo savladati, a kada su svakodnevne rutine konačno zahtijevale sve manje vremena, njene misli su je opet vukle poeziji, toj vjernoj prijateljici koja je čekala svoj trenutak da opet uđe u njen život. Ističe da, iako umjetnost nije izabrala kao svoje primarno zanimanje, čitav život joj je prožet njome, naročito period osnovne i srednje škole kada je i slikala, pjevala u horu i pisala. A onda se, prije sedam godina, kako kaže, potpuno neplanirano vratila svojim mladalačkim ljubavima. Danas, u 57. godini opet pjeva u horu i piše poeziju.
Poezija se u njen život uvukla tiho i nenametljivo, kao što i njene pjesme nastaju, spontano, iz misli koja poteče i formira stih. Iskreno nam priča da kod nje ne postoji unaprijed zadata tema, sve nastane u trenutku kao momenat zaleđene stvarnosti koji se prenese na papir. Nakon toga, danima čita, križa i mijenja kako nijedna strofa ne bi bila suvišna. Vjeruje, pjesma treba da ostavi prostor čitaocu da je doživi na svoj način i da sam otkrije šta je pisac htio reći.
„Ne volim patetiku, pretjerani sentiment niti padove energije. U pjesmi mogu dotaći dno, ali sebi ne dopuštam da tu ostanem nego idem gore. To je, u suštini, i moj način razmišljanja. Može se desiti da ponekad nisi u redu, ali sutra je novi dan, nova prilika, nova misao. Kada pišem misaonu poeziju, ona najčešće proizilazi iz čvrstog stava ili nečega što mi smeta u okruženju. Takva je i pjesma „Predrasude“ koja je dobila počasnu nagradu u Italiji. U njoj govorim o stvarima koje me pogađaju i o tome kako ljudi često uzimaju neke stvari zdravo za gotovo. Ponekad u tim stihovima osudim, ponekad samo naglasim kako ne bi trebalo raditi i to je moj način da pokušam promijeniti ono što mi se ne sviđa“, priča nam Suzana kojoj poezija nije samo način izražavanja nego i pokretač.
U Kini je osvojila drugu nagradu
Govori nam kako je posebno raduje kad ostane sama i piše, jer tada vrijeme staje i pretapa se u stihove. Podvlači, sreća i radost su ono što joj je poezija donijela. Njena prva zbirka pjesama „Suza žene“ ugledala je svjetlost dana 2020. godine i ima posebno mjesto u njenom srcu, a osjećaj je bio, prisjeća se, jedinstven i neponovljiv. Radost koju pisanje izaziva u njoj je ogromna, a osjećaj da je stvorila nešto trajno neprocjenljiv.
„Dugo sam ohrabrivala koleginicu koja piše pjesme i majku koja je prestala da slika da ne kriju svoje talente. A onda sam shvatila da usmjeravam njih, a sama ne radim ono što savjetujem druge. Tako sam odlučila da pokažem svoje pjesme profesoru Radoslavu Miloševiću. Njemu su se dopale pa ih je proslijedio profesoru Dabarčiću iz Gacka koji je u njima prepoznao snažnu osnovu i ponudio se da ih lektoriše, uredi i objavi. Dvoumila sam se i osjećala strah, ali sam ipak odlučila da izađem iz svoje zone komfora. Shvatila sam kako bi bilo lijepo da svojim stihovima dam korice“.
PODRŠKA PORODICE JE NEPROCJENJIVA
„Podrška porodice mi neizmerno znači jer, da toga nije bilo, vjerovatno nikada ne bih objavila svoje pjesme. Pisala bih, ali bi sve to ostalo negde u fioci. Ne bi bilo moje tri zbirke, nagrada, festivala, putovanja i svega onoga što je došlo kao posljedica mog pisanja. Posebno cijenim mišljenje svog supruga. Kada je pročitao moje pjesme, vidjela sam da je prijatno iznenađen i to mi je mnogo značilo. Bio mi je veliki podstrek. Njegova podrška mi je važna i kada treba da otputujem na festival ili prisustvujem dodjeli nagrada. Sve mi je lakše kada sam sa njim. Vidim da mu je drago zbog mene, oboje se radujemo, i to mi daje snagu. Neprocjenjivo je kada neko vrednuje tvoj rad, pohvali te i ne predstavlja ti prepreku već je spreman da odvoji svoje vrijeme kako bi ti bio podrška. Tu su i moja djeca koja su mi pored supruga najveća podrška. Njih usrećuje kada vide da sam ja srećna, a mene opet usrećuje što su oni srećni zbog mene i to je jedan krug naše podrške koja daje snagu i motivaciju“.
„Suza žene“, „Šošana – pjesme“ i „Modre dubine“ su tri zbirke pjesama koje su proizišle iz oštrog pera Suzane Ljepave. Svaka njena pjesma nastala je inspirisana svakodnevnim dješavanjima ili mislima autorke što daje jedan poseban pečat autentičnosti njenom stvaralaštvu.
„Prva zbirka mojih pjesama nastala je kao izraz duboke zahvalnosti bliskim ljudima i kroz stihove sam nastojala da iskažem svoje poštovanje prema njima, njihovom načinu života i svemu što su mi pružili. Ta poezija je prožeta ljubavlju i toplinom prema mojim bližnjima. Nakon toga, željela sam da se oprobam u ljubavnoj poeziji pa je tako nastala moja druga zbirka pjesama. Treća zbirka predstavlja moj osvrt na svakodnevna dješavanja i na društvene pojave koje me podstiču na kritičko razmišljanje i na koje treba da obratimo posebnu pažnju kako bi svijet bio bolji. Iako ne volim da se zadržavam na negativnostima, osjećala sam potrebu da govorim o onim temama koje su univerzalne i koje prate čovjeka u njegovoj borbi za opstanak. Znači, borba malog čovjeka koja se preliva na svjetske probleme“, objašnjava nam Suzana.
UDRUŽENJE KNJIŽEVNIKA RADO DIJELI USPJEHE TREBINJSKIH PISACA
„Smatram da Udruženje književnika Republike Srpske podružnica u Trebinju svoj posao obavljaju na veoma visokom nivou, a posebno bih istakla organizaciju Vidovdanskih svečanosti koje već poprimaju obrise tradicije. Poznajem mnoge pjesnike i književnike kojima je cilj i čast da budu dio naših Vidovdanskih večeri. To je zasluga našeg udruženja, a posebno bih izdvojila dr Ćuka, profesora dr Radoslava Miloševića i sekretara Zdravku Babić. Njihov rad je profesionalan, posvećeni su pjesnicima Trebinja i trude se da niko ne bude zapostavljen. Ponosni su na naš rad, nesebično dijele naše uspjehe i podstiču nas da idemo dalje. Zahvaljujući njihovom angažovanju, sve više se čuje za podružnicu Trebinje.“
Po prirodi perfekcionista, vedra i nasmijana, a sa riječima odmerena, stvara poeziju koja je prepoznata i u međunarodnim krugovima pa je tako dobila drugu nagradu u Kini, a nakon toga i počasnu nagradu Seneka u Italiji.
Pjesma „Pljusak“ ili na italijanskom „Diluvio“ je, kako nam priča autorka, u trenutku objave konkursa bila jedina prevedena, jer je to omiljena pjesma njene sestre koja živi i radi u Italiji. Sama pjesma, objašnjava nam, predstavlja prkos žene koja pada duboko u emocionalnu tugu, ali ne dozvoljava da bude savladana nego se podiže i ne dopušta da se njena slabost vidi, već je poriče svojim držanjem, ponosom i izgledom. Upravo taj snažan emocionalni naboj i univerzalna poruka o unutrašnjoj snazi i dostojanstvu žene doprinijeli su da „Pljusak“ ponese prestižnu nagradu Seneka za savremenu književnost, koju dodjeljuje Akademija nauka, umjetnosti i filozofije u Bariju.
Sa ceremonije dodjele nagrada u Bariju
„Ceremonija koja je organizovana u srednjovjekovnoj tvrđavi je bila veličanstvena, ispunjena poštovanjem i ljubavlju. Počastvovana sam što sam imala priliku da vidim kako se radi kod njih, da osjetim atmosferu koja cijeni umjetnost i čovjeka. Drago mi je da se moja pjesma svidjela ljudima koji se razumiju u književnost jer je to potvrda da treba da nastavim da pišem, a ne da ponovo zapustim svoju ljubav prema poeziji. Odlazak u Bari je za mene bio divno iskustvo. Upoznala sam ljude koji imaju slična interesovanja, stvorila nove kontakte, veze, ponude. Tamo sam upoznala ženu iz Srbije, koja mi se javila kako bih joj poslala svoju pjesmu i biografiju za najslušaniji radio u Australiji. Vrata se jednostavno otvaraju sama od sebe“, priča nam uz napomenu da je ova pjesma jednako lijepa i na italijanskom jeziku.
PJESMI „PLJUSAK“ NAGRADA SENEKA
Ne, ja ne plačem
To samo jak pljusak je
I kiša niz lice klizi
To ti se samo čini.
Čuješ grmljavinu
Što tutnji u daljini
Ne, to nije glasno lupanje moga srca
granje se od vjetra lomi
Ne, nisu to moji dlanovi znojni.
I ako vidiš da su mi oči uplakane
Ne, to samo odsjaj jezera u njima se cakli
I ako mi je lice danas bez radosnog sjaja
To je samo od teškog vremena
I pogleda odlutalog do tamnog beskraja.
Ne, ja ne plačem
To ti se samo čini.
Kažem ti,
gledaj u moju prkosno podignutu bradu
U valovitu spuštenu kosu
Niz leđa ravna i ramena uspravna
I gledaj u ponosan hod, u moje bistro čelo
Jer ne dam!
Ne dam suzi da krene.
Jaka sam i sutra bit ću još jača.
Danas samo jak pljusak je...
Jer ja ne plačem.
Ipak, iako joj mnogo znači što su njene pjesme prihvaćene i nagrađene, Suzana ističe da bi pisala i bez toga jer pisanje za nju nije uslovljeno priznanjima, već unutrašnjom potrebom. Osmijeh koji joj se javi na licu kad govori o poeziji otkriva koliko je to čini srećnom. Jasno je, u cijeloj ovoj priči suština je upravo ona i njen doživljaj. Na pohvale, ističe, gleda kao na jedan lijep momenat u životu i nešto što će joj ostati u sjećanju, što je lijepo, a biće još ljepše kad se bude prisjećala. Stava je, tako uljepšava i oplemenjuje svoj život. A nama ostaje da joj samo poželimo sreću i vjerujemo da nikada neće odustati od svojih snova.
