Ilija Salata, šezdesetogodišnji majstor za kamen, sa vidnim žarom u očima, govori nam o poslu kojim se počeo baviti prije dvadesetak godina, o ljubavi prema kamenu i građevinama od kamena. Iako već penzioner, ne odustaje od ovog zanata i nastavlja da stvara, ostavljajući neizbrisiv trag iza sebe.

Ilija je rodom iz Popovog polja, iz sela Ravno, u kom je živio do 1987. godine, kada se seli u Trebinje. Život ga nije mazio. Ne žali se! Nastavlja da radi po cijeli dan jer, kako kaže, nije navikao da sjedi kući besposlen.

Sa sjajem u očima, Ilija nam priča svoja sjećanja:

,,Ravno je mjesto gdje je bilo dosta majstora koji su se bavili kamenom, između ostalog i moja porodica je imala tu tradiciju. Đed mi je radio spomenike, klesao spomenike, bio vrsan majstor. I otac je bio majstor. Kao dijete išao sam i sa ocem tamo u majdan, gdje su vadili kamen, klesali, bilo je mnogo majstora koji su radili. Sjećam se, kao dijete, vadili su kamen, klesali ga za ovaj kameni most, i tako. Imao sam malo afiniteta za tim poslom, međutim, kako se prije to gledalo da se ide u školu, da se školuje, da se uči – 'Uči da ne bi radio ovo što ti radi ćaća.' Tako je bilo. Uči da ne bi radio ove teške poslove. I tako, otišao sam u mašinsku struku, a koju nijesam volio nikad“, sjeća se Ilija, pomalo tužan što nije uspio da se odupre želji roditelja i odmah nastavi porodičnu tradiciju.

Ilija se nije oduvijek bavio klesarskim poslom. Radio je u „Industriji alata“ i na svom imanju, i kaže, nije mislio da će se ikad baviti obradom kamena. Međutim, počinje rat, „Industrija alata“ sve slabije radi i on, na inicijativu strica, koji je, sudeći po Ilijinim riječima, bio vrstan majstor, počinje da obrađuje kamen. Vremenom, radeći uz strica, naučio je ovaj zanat i njime se bavio sve do penzije. Sada, iako u penziji, nastavlja da radi, što iz ljubavi prema ovom poslu, što zbog dodatne zarade.

„Posao je potežak, ali onome ko ima ljubavi prema tom poslu – nije. Kada cijepaš kamen, pa ti pukne kud ti želiš, pa onda fino zapališ, milo ti je. Onda uzmeš špicu, macu i obradiš ga, pa kada pogledaš šta si napravio – zadovoljstvo“, kaže Ilija i dodaje da problem nastaje kad kamen ne pukne kuda je on želio.

Ovaj zaljubljenik u svoj posao kakav se danas rijetko sreće, govori nam o prvom poslu sa kamenom, o kući koju je trebalo obložiti bilećkom pločom. Nije mu bilo lako, ali, kako kaže, imao je sreće da radi sa stricem koji je vjerovao u njega. Danas, poslije toliko godina, sa osmjehom se prisjeća prvog ᾿kamenog᾿ posla.

„Jedno veče strikan došao kod mene i pita me bi li radio, da klešem kamen, za zid oko kuće. Ja u čudu, otkud ja to, ja to nijesam nikad radio. Kaže on ᾿Znam ja da bi ti to brzo naučio, imaš alata što treba, dođi, pa ću ti ja malo pokazati i naučićeš.᾿ Te ja ujutru uzeo ono alata što treba, otiš᾿o tamo, gomila. Kamen onako iz majdana. Pitam kako treba, a ono treba svaki doćerati u vinklo. Treba zidati ᾿češki vez.᾿ To je jedan složen proces gradnje. I ajde, ja prihvatim raditi kako mi je on objasnio i malo-pomalo naučio.“

Danas, kada tehnologija svakim danom sve više napreduje, kada postoje razne mašine za obradu kamena, ovaj čovjek, posvećen svom poslu, i dalje sve radi ručno, svaki kamen sam obradi, koristeći samo alat koji su koristili i njegovi preci.

„Moraš imati pripremljen kamen za vrstu zida koji želiš. Većinom se to danas mašinski radi, ali ja radim ručno, uvijek koristim macu, špicu i čekić, brusilicu ponekad. Većinom radim zidove, od sirovog kamena, oklešem ga pa ga slažem, uglavnom ᾿na ciklop᾿. Kada se zid oziđe, onda se ofuguje, fuge se očiste i to je to“ – govori Ilija.

Ilija kaže da mu je mnogo lakše otkad su mu djeca završila fakultete i zaposlila se jer sad može da uspori i sam sebi diktira kad će raditi i šta.

Radeći za jednu građevinsku firmu, Ilija je odradio mnoge poslove, ali se izuzetno ponosi radom na šetalištu od Perovića mosta do Blaca, zatim, radom na dvorcu Rodoljuba Draškovića i rekonstrukcijom tvrđave „Kastel“ u Banjaluci. Međutim, kada smo ga pitali šta u njemu budi posebne emocije, bez razmišljanja odgovara da je to porodični spomenik u Ravnom koji je oblagao bilećkom pločom jer su, kako kaže, zub vremena i ratna dejstva uticali da obloga propadne i da mora sva da se promijeni. Sa čežnjivim pogledom i glasom punim emocija, govori nam o svom selu u koje mašta, jednog dana, da se vrati i obnovi svoju kuću.

„Znate, danas se malo ziđu kamene kuće, više se rade obloge. U stara vremena, sve su gradnje bile većinom zidanje kamenom, naročito kod nas dolje po selima, u Popovom polju, Bobanima, Trebinjskoj šumi. Danas je gradnja većinom blokovima, betonom, ciglama, pa se onda ukrašavaju kuće, malo se oblože kamenim pločama. Vrlo malo se rade cijele kuće u kamenu. Radi se zid oko kuće, bašča i tako. Svaki kameni zid je ukras kuće“, govori nam Ilija uz napomenu da mu je najveća želja da se vrati u starinu i obnavlja svoju kuću.

Ilija kaže da je potražnja za majstorima velika, a dobrih majstora je sve manje jer, kako kaže, „stariji više ne mogu, a mlađi se slabo prihvaćaju tog posla, nema interesovanja.“ Po Ilijinim riječima, posla u Trebinju ima i solidno je plaćen, može se prehraniti porodica. Ovaj šezdesetogodišnjak kaže da ima toliko ponuda da ne može da stigne svaki posao da odradi. Cijelo ljeto je proveo u Sedlarima radeći na obnovi jedne kuće.

„Taj čovjek živi u Australiji i povremeno dolazi ovamo. Želi da obnovi kuću onako kako je bilo – kapiju, dvorište, zidove. Uglavnom je korišćen kamen koji je bio ugrađen u zidove. A patos je urađen bilećkom pločom.“

Trenutno radi jedan zid u Gorici i kaže nam kako mu ljudi stalno prilaze, dive se njegovom radu i načinu na koji ređa kamen. Ipak, Ilija misli da ovim zanatom ne može svako da se bavi jer, kako kaže, treba imati strpljenja, a i smisla za slaganje kamena. Međutim, ovaj stasit čovjek, milog pogleda, mogao je naslijediti vješte ruke i od očeve i od majčine porodice. Ali, to ga ne sprečava da bude samokritičan. Ilija nam kaže da, kada završi posao, najviše voli da sjedne, zapali cigaretu i gleda da li je mogao bolje da složi kamen. Uživa kada vidi da se neko divi njegovom radu. Tada je siguran da je dobro uradio svoj posao i to ga motiviše da nastavi dalje jer, kako kaže, bez rada ne bi znao šta će.

„Češki vez“

„Češki vez“ je specifična vrsta slaganja kamena za koji je potreban pravougaoni kamen različitih dimenzija koji se uklapa tako da se dio kamena postavlja horizontalno, a dio vertikalno, stalno kombinujući manji i veći kamen. „Ciklop“ zidanje je lakše. Kamen je nepravilnog oblika, lomljeni. Prije ugradnje, kamen se doradi, obradi mu se prednja strana i ivice, tako da se fuge mogu fino uklopiti. Od ove obrade i uklapanja fuga najviše zavisi kako će zid na kraju izgledati.

„Đed padne u nesvjest“

 „Od majke đed, u Strujićima, a majka mi je od Vulića, pravio je spomenik za svoju porodicu, napravio, eno i danas stoji u Strujićima. I, kad su ga prenosili, pukne. Pukne na onom najtanjem dijelu đe je krst. Kada je vidio šta se desilo, padne u nesvjest. Onda, kad je došao sebi, s nekim se savjetovao, neko mu je kazao da ima ljepilo u Sloveniji. To je bilo tridesetih godina prošlog vijeka. I on u voz, u Sloveniju, kupi to ljepilo i ručno zavrti, zvao se moždanac, anker, s jednu stranu i s drugu, napravi rupu, stavi taj anker željezni, zaljepi ljepilom, i sad to stoji tako, i ne primijeti se dok ne priđeš i ne zagledaš se. To mi je pričao i ujak i majka, a to sam i gledao. Skoro da se ne primijeti.“

Ćuprija u Ravnom

„Iz naše porodice je bio poslovođa, zvali su ga ᾿proto᾿. Kad je rađena ćuprija u Ravnom, most preko rijeke, kameni most, on je bio glavni izvođač. A moj je đed isklesao ploču. Most se zvao ᾿Kralja Aleksandra᾿. Ta je ploča bila isturena, ja se sjećam gdje je i bila. Međutim, u ratnim dejstvima, most je stradao pa se to sad i ne vidi.“