Reditelj, scenarista i profesor Petar Stanojlović tokom proteklih godina u Trebinju je boravio u različitim ulogama, kao član žirija „Festivala festivala“, član savjeta "Festivala mediteranskog i evropskog filma", izvještač Radio-televizije Srbije sa kulturnih događaja, a sada već i kao prijatelj našeg grada.
Stanojlović je rođen 1979. godine u Beogradu, po ocu je porijeklom iz Valjeva, diplomirao je filmsku režiju, a studirao je i svjetsku književnost. Za Radio-televiziju Srbije vezan je praktično od početka profesionalnog puta, još 1996. godine, kao sedamnaestogodišnjak, počeo je da radi kao kamerman, od 1999. kao reditelj, a od 2005. godine kao glavni reditelj. Tokom karijere režirao je igrane i dokumentarne programe, brojne koncerte, direktne prenose, festivale, novogodišnje, muzičke i zabavne programe, a bavio se i pisanjem scenarija, produkcijom, snimanjem, kreativnim konsaltingom i radijom.
U razgovoru za Radio Trebinje kaže da je Trebinje za njega mnogo više od festivalske destinacije i da njegovu posebnost nije moguće potpuno prenijeti ni slikom ni zvukom.
„Dolazio sam ovdje u različitim ulogama, a posljednjih godina uglavnom izvještavam za RTS, za televiziju i radio. Nekako prenosim ovaj duh odavde. Naravno, nemoguće je prenijeti Trebinje, ni putem zvuka, ni putem slike. Dok ga ne omirišete, ništa vam ne znači“, istakao je Stanojlović.
Njegova veza sa Trebinjem počela je mnogo prije prvog dolaska u naš grad. O Trebinju je, kaže, slušao još kao dijete, jer je njegov otac bio direktor filma „Najbolji“, koji je 1989. godine sniman i u Trebinju.
„Ja sam o Trebinju prvi put čuo tada. Sjećam se da je otac dugo bio ovdje i da se vraćao sa pričama iz Trebinja. Mnogo godina kasnije sam prvi put došao da ga vidim. I danas, kada prolazimo gradom, on zna da kaže: ‘Ovdje smo snimali, ovdje smo radili’. Tako su se, igrom slučaja, smijenile generacije“, priča Stanojlović.
Film „Najbolji“ mu je, dodaje, neizmjerno drag jer je primjer ostvarenja koje nije zasjenjivalo tehnologijom, već je trajnost gradilo na dobro napisanoj priči i likovima.
„To je primjer dobro napisanog, dobro režiranog i dobro odigranog filma, sa toplom pričom, puno obrta i živopisnih likova. Trebinje definitivno jeste prostor širine“, istakao je.
Još 2017. godine Stanojlović je govorio da naš grad ima sve preduslove da postane filmski centar regiona. Gotovo deceniju kasnije, nije promijenio mišljenje. Naprotiv, kaže da je jedna od najvećih prednosti Trebinja upravo to što filmsku scenografiju nije potrebno stvarati, ona je već tu.
„U Trebinju, gdje god okrenete kameru, imate priču. Scenografije su skupe, a ovdje imate prostor koji je sam po sebi scenografija. Gdje god odete, sve je živopisno. Trebinje je jedan veliki kadar i to definitivno treba da iskoristimo. Kolege reditelji, izvolite, dođite“, poručio je Stanojlović.
Među mjestima u okolini Trebinja koja su na njega ostavila poseban utisak izdvaja Sedlare, selo u Popovom polju, za koje kaže da je samo po sebi dovoljno da se u njemu snimi čitav film.
Posebno su ga oduševili stare kamene kuće, položaj sela i pogled koji se sa prostora kod crkve pruža na Popovo polje.
„Te kuće u kamenu kao da su isklesane od strane prirode, kao da je to sraslo jedno sa drugim. I taj strateški pogled, i ta crkva koja zapravo štiti, čuva i nadgleda Popovo polje... To je toliko živopisno, kao pogled, kao atmosfera, kao duh, kao mjesto jedne male zajednice. Ja mislim da ne postoji ljepši pogled nego kada se stane ispred crkve i pogleda na Popovo polje“, rekao je Stanojlović.
Na pitanje gdje bi postavio kameru kada bi u samo jednom kadru trebalo da predstavi duh Trebinja, priznaje da je izbor gotovo nemoguć, od Sedlara do pogleda sa Leotara.
Stanojlović je govorio i o svom stvaralačkom putu, koji je počeo veoma rano. Za sebe kaže da je uvijek želio da bude svojevrsna „renesansna ličnost“, a režiju, književnost, produkciju i pedagogiju doživljava kao različite načine izražavanja iste potrebe za stvaranjem.
„U osnovi svega jeste riječ, jeste jezik. Da li je to jezik filma, jezik teksta, neke estetike, događaja ili kreativne produkcije, sasvim je svejedno šta je alat. Ja sam prosto želio da se bavim kreativnošću, sa dobrim dijelom umjetnosti, ali i kreativnošću koja na neki način oplemenjuje ljude“, rekao je Stanojlović.
Televiziju smatra prostorom koji reditelju pruža veliku širinu, ali istovremeno zahtijeva ozbiljnu disciplinu i sposobnost rada sa velikim brojem ljudi. Tokom karijere režirao je desetine koncerata umjetničke, narodne, pop i rok muzike, televizijske emisije, festivale, specijalne događaje i igrane strukture, a učestvovao je i na evropskim televizijskim festivalima.
„Vi ste tu dirigent sa orkestrom, a bez orkestra nema ničega. Tu su i oni koji namještaju pultove, pomoćnici, ljudi koji ozvučavaju... Toliko je slojevita struktura ljudi sa kojima sarađujete da disciplina i samodisciplina igraju ključnu ulogu. To nije autoritarnost, nego liderstvo“, istakao je.
Dodaje da je svjesno birao televiziju i mogućnost da „bude reditelj svaki dan“, umjesto života od jednog filmskog projekta do drugog.
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima igrano-dokumentarni serijal RTS-a „Zaboravljeni umovi Srbije“, nastao po ideji Nikole Mirkova. Serijal je započet sredinom dvijehiljaditih, a kroz brojne epizode vratio je pažnju javnosti na naučnike, istoričare, profesore, teologe, filozofe i druge značajne ličnosti koje su, uprkos svom djelu, ostale na margini nacionalnog pamćenja. Projekat je 2008. godine dobio Vukovu nagradu za doprinos kulturi.
„Mi i ove poznate iz istorije zaboravljamo, a kamoli nepoznate. Mogli smo samo da zagrebemo i pokažemo kako izgleda kada su ljudi zaboravljeni. Nekada je taj zaborav zavisio od istorije, a danas zavisi od medija. Mediji vas mogu držati u trenutku, ali ono što će ostati u istoriji dolazi samo za sebe“, smatra Stanojlović.
Među brojnim sudbinama koje je upoznao radeći ovaj serijal posebno ga je dotakla priča o teologu, istoričaru i profesoru Radoslavu Grujiću, koji je tokom Drugog svjetskog rata učestvovao u spasavanju dragocjenog duhovnog i istorijskog blaga iz fruškogorskih manastira, a nakon rata ostao bez građanskih prava.
Još jedna velika istorijska ličnost kojoj se Stanojlović posvetio bila je Milunka Savić. Režirao je monodramu „Milunka“, koju igra Vesna Stanković i koja se na sceni održala duže od decenije. Predstava je nagrađivana na festivalima, a Stanojlović zaslugu za njenu dugovječnost sažima jednostavno: „Milunka plus Vesna jednako trajnost“.
Govoreći o umjetnosti u vremenu kratkih video-formi i društvenih mreža, Stanojlović navodi da ključno pitanje nije da li je sadržaj dug ili kratak, nego da li ima snagu da traje.
„Šta je ta magija onoga što ostaje, a šta je propast onoga što nestaje? Kada kulturu, umjetnost i kreativni proces postavite na noge toga da imaju trajnu, univerzalnu i duboku poruku, onda znate da to ima neki viši smisao. Da li je kratko ili dugačko, sasvim je svejedno“, rekao je.
Značajan dio njegove karijere pripada i akademskom i pedagoškom radu. Predaje filmsku i televizijsku režiju i glumu pred kamerom na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu i Fakultetu umjtnosti Univerziteta u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici. U akademskoj karijeri prošao je zvanja od docenta do redovnog profesora, a predavao je i kao gostujući predavač na drugim fakultetima. Godinama je posvećen i dramskoj pedagogiji, a rukovodilac je Dječje dramske grupe Radio Beograda, čiji je nekada i sam bio član.
Kaže da je u profesorski posao ušao sa željom da mladima skrati lutanja kroz koja je sam prolazio.
„Poželio sam da nekome pomognem da ne luta onoliko koliko sam ja lutao. Zadatak fakulteta je da vam selektuje sistem razmišljanja, da vas uputi kako nešto treba posmatrati i da vam objasni da je neko i prije vas stvarao“, naveo je.
Najvažnije je, dodaje, studentima govoriti istinu o profesiji i pripremiti ih za stvarnost koja ih čeka poslije fakulteta.
„Oni moraju da uče stvarnost odmah na fakultetu, da znaju šta je moguće, a šta nije, kako ne bi dolazili sa velikim očekivanjima, a onda bili frustrirani mogućnostima“, rekao je Stanojlović.
Govoreći o generacijama koje odrastaju uz telefone, kamere i društvene mreže, primjećuje da današnji studenti dolaze sa mnogo više tehničkog iskustva nego ranije.
„Mi više ne možemo da uđemo u učionicu i kažemo: ‘Ljudi, ovo je kamera’. Oni vrlo dobro znaju šta je kamera, šta su objektivi i slično. Ono što ne znaju jeste pravilna upotreba svega toga. Imaju frekventnost, ali nemaju mudrost“, smatra on.
Stanojlović se osvrnuo i na vještačku inteligenciju u filmu. Na fakultetu na kojem predaje organizovan je festival filmova napravljenih uz pomoć vještačke inteligencije, a nakon gledanja velikog broja takvih ostvarenja zaključio je da tehnologija ipak ne mijenja ono najvažnije, autora i njegovu sposobnost da djelu udahne život.
„Na kraju se sve svodi na atmosferu i priču, na sklad između atmosfere i narativa. Svi alati su opet u našim rukama. Mi smo ti koji tome dajemo život“, poručio je Stanojlović.
A na kraju razgovora, vraćajući se Trebinju, svoje tri važne životne tačke sažeo je u jednu rečenicu:
„Trebinje je mir, Valjevo inspiracija, a Beograd realizacija.“
Iako u Trebinju gotovo uvijek ima profesionalni povod za boravak, priznaje da mu je jedna od želja da jednom dođe bez kamere, izvještaja, festivalskog rasporeda i obaveza.
„Volio bih da u Trebinje ne dolazim ni kao izvještač RTS-a, ni kao gledalac festivala, nego da dođem samo kao ja. Da budem opušten u Trebinju potpuno. Jedna od životnih želja mi je da dođem samo zato što sam došao u Trebinje“, rekao je Stanojlović, dodajući da bi za ozbiljno snimanje u našem gradu morao dugo da se priprema, jer ni prostor ni ono što snima nikada ne posmatra usput.
„Nikad ništa nisam radio usput. I u Trebinje nikad nisam došao usput“, poručio je Petar Stanojlović.
Sa Petrom Stanojlovićem razgovarala je Biljana Medar, a cijeli razgovor poslušajte u našoj „Temi jutra“.
