Udruženje žena „Vasila“ u Trebinju, koje djeluje više od jedne i po decenije, slobodno možemo nazvati čuvarima hercegovačke tradicije. Onima koje tiho i nenametljivo stvaraju finu umjetnost tkanjem, vezom, šivenjem i svim ostalim što ručni rad čini uzvišenim zanatom.
Vjerujući u svrhu svog rada predano kreiraju raznovrsne šare i motive našeg kraja, vješto ih komponujući u komade nesvakidašnje ljepote. Bilo da je u pitanju tradicionalni hercegovački vez, tkani motivi po uzoru na hercegovačke nošnje ili neki drugi detalj iz našeg podneblja, svaki je autentičan i, najvažnije, protkan dušom naših predaka. Samim tim i neprocjenjivom vrijednošću.
Posjetili smo ih ovaj put kako bismo, ne samo evocirali njihove početke i mnoge uspomene koje su se ušuškale po vitrinama udruženja, nego i zbog izuzetnog veza kojim u posljednje vrijeme plijene pažnju. Veza kao nježnog, a toliko upečatljivog simbola ovog našeg krševitog kraja.
Sena Đurica predsjednica Udrženja žena "Vasila" Trebinje
Kako nam priča Sena Đurica, predsjednica Udruženja žena „Vasila“ Trebinje, u udruženju je trenutno šest žena, angažovanih na različitim tehnikama ručnog rada. Iako su svakoj jednako posvećene, vez se nekako u posljednje vrijeme izdvojio. Kako zahvaljujući kursu veza u Muzeju Hercegovine, tako i pažnjom koju pridaju ovom zanatu, čija tradicija na našim prostorima seže još od sredine 19. vijeka kada se vez učio u osnovnim, višim i kasnije stručnim ženskim školama.
„Ono što trenutno radimo je vez na stolnjacima za prezentacije sireva i meda u okviru projekta 'Na stazi sira i meda Istočne Hercegovine' u koji nas je uključila Gordan Radovanović. Motivi su hercegovački, sa ćilima jer pratimo našu tradiciju pa vez nije cvjetni nego ima svoju priču. Sve smo vezle na pravom, kvalitetnom lanu, materijalu poput onog na kojem su žene prije vezle i koji je mogao da traje decenijama. Ukrasile smo ga motivima koji priliče za predstavljanje naših autohtonih jela“, uvodi nas u priču gospođa Sena, koja je za ovu priliku dizajnirala dva motiva veza i zajedno ih sa Mirjanom Reljić ukomponovala u zamisao projekta.
Vez na lanenim stolnjacima za prezentaciju autohtonih jela iz Trebinja i Hercegovine
Oba motiva naslanjaju se, možemo tako reći na tradiciju našeg kraja. Prvi prikazuje detalje sa bogato tkanih ćilima, dok drugi, sa pečatom pastelnih boja, takođe u sebi nosi kolorit naše istorije. Simbolično rukom vezeni, daju vanvremenske i unikatne slike na prozračnom lanu, kao tragu hercegovačkih predaka.
„Jedan vez je po uzoru na nekadašnje ćilime na kojima su se tkali dijelovi crvene boje poput naših vina i plave kraljevske. Drugi smo osmislile da podsjeća na cvijet, sa toplinom žute boje, pastelno plave i maslinaste kao spoj Mediterana i hercegovačkog krša. Od nas je traženo da stolnjaci ožive našu starinu, koju bi stranci i turisti, pored tradicionalnih jela izloženih na njima, takođe imali priliku da vide. Ideja je naša, a jedini uslov je bio da sve bude kvalitetno i autentično. Mi smo se odlučile za jednostavnost, koja je sama po sebi uvijek najljepša. Zahvalne smo na povjerenju koje nam je ukazano“, kaže nam predsjednica „Vasile“, i sama vječiti zaljubljenik u vez, još od ranog djetinjstva.
Vez sa cvjetnim motivima, karakterističan za naše podneblje
Međutim, u ovoj maloj radionici odavno se kreiraju i mnogi drugi motivi. Bilo po želji kupaca ili onako, iz vlastite inspiracije ovih darovitih i neumornih žena.
„Sve što je u našoj mogućnosti uradimo. Same smo stekle iskustvo gledajući starine koje nam ljudi često donesu. Proučavamo kako se nekada radilo i pokušavamo da to što vjerodostojnije prenesemo na materijal. Treba znati da mi nemamo materijale kakvi su nekada bili. Žene su imale tanke pređe, na vreteno su vunu tanko prele i mogle su napraviti nešto najfinije. Te pređe su bile od prirodnih boja koje su one same bojile od hercegovačkog bilja. To je velika razlika u odnosu na danas“.
Koliko god se današnji materijali razlikovali, u ovom udruženju ipak nastaju vrhunske replike. Toliko upečatljive da su prije nekoliko godina, podsjetimo se, u okviru projekta „100 žena 100 minijatura“ u Srbiji proglašene najboljim.
„Dobile smo jednom prilikom pojas od gradske nošnje, napravljen od tanke pređe. Kada smo ga vidjele tako interesantnog, mi smo napravile isti od konca. Vještina je bila naučiti sve složiti i izbrojati niti, posebno od debljeg konca, a da izgleda identično. Taj uzorak sam poslala u Srbiju i osvojili smo prvo mjesto u sredini u kojoj svi tkaju, gdje je ova tradicija očuvana i zastupljena. Od ovog motiva kasnije smo pravile kravate i ukrase za haljine i torbe, ali i ukoričile rokovnike. Hiljadu je načina na koji se naši stari motivi mogu uklopiti i osavremeniti“.
Istkana kravata i korice za rokovnik, samo neki od načina kako se naša tradicija može sačuvati
Zahvaljujući ovom projektu, a preko koga su se povezale i sa dvjema profesoricama iz Nevesinja, čiji je vez ošvica, takođe tada nagrađen, pobliže su se upoznale i sa ovim originalnim hercegovačkim vezom. Usavršavajući ga, ove godine došle su na ideju da u saradnji sa Muzejom Hercegovine organizuju kurs vezenja.
Od prvobitnih 20 žena koliko se prijavilo na početku, za samo mjesec dana otkako je kurs počeo, broj se stalno povećava. Ono što je zanimljivo je priličan broj mladih i djece, te kao kuriozitet više i jedan muškarac.
VRATITI DOSTOJANSTVO RUČNOM RADU
„Svaki ručni rad psihički odmara i opušta. Na našem kursu, koji je planiran da traje sat vremena, uvijek ostanemo još sat duže. Toliko nam bude lijepo! Moja je želja da promovišemo naš vez i da mu vratimo dostojanstvo koje mu pripada. Veoma je važno poštovati svoju tradiciju, to čini cijeli svijet pa zašto ne bismo i mi? Drago mi je što ima žena, čak i mlađih a najdraži su mi najmlađi koji dolaze. Žene mogu sve i nadam se da će nas biti više, kako bismo jedna drugoj bile podrška. A kada bi nas bilo više, mogle bismo posjetiti mnoge sajmove u okruženju, razmjenjivati ideje i iskustava i, što je najbitnije, sve naše znanje ostaviti generacijama koje dolaze!“
„Naš originalni vez ošvica nekada su žene na košuljama vezle zlatnim koncem i zvao se zlatovez. U takvim košuljama su najčešće sahranjivane i one su na žalost otišle s njima. Malo je saznanja o ošvici, a želja nam je bila da je oživimo, kao i vez uopšte. Tako smo ove godine u saradnji sa Gradom Trebinjem i Muzejom pokrenule projekat vezenja. Kako oni rade sa školskom djecom smatrale smo da je lijepa prilika da se povežemo sa najmađima i uputimo ih u vez, kao još jedan vid kulture. Presrećna sam velikim odzivom. Svaki dan nam pristiže još žena i odlučili smo da projekat produžimo do ljeta. Naša ideja je da na kraju od svih radova priredimo izložbu u humanitarne svrhe. Nadam se da će jedna takva izložba probuditi pažnju i roditelja i šire javnosti koliko je ručni rad vrijedan i poseban. Mnogi nisu svjesni šta znači košulja sa vezom, i to originalnim“, ističe Sena Đurica, dodajući da joj je davna želja da tradicionalni hercegovački vez bude zaštićen, te kao takav i prepoznat širom svijeta.
Tradicionalni hercegovački vez ošvica
Jer, u prošlosti, vez je predstavljao najveće umijeće narodne umjetnosti koju su izrađivale samouke žene širom Hercegovine. Posjedujući ovakav dar, stvarale su umjetnička djela, prepuna ornamenata, do tančina usklađena i bojom i tehnikom rada. Stari hercegovački vez, rađen na platnu, posebno privlači pažnju koloritom, sadržajem i kompozicijom motiva, a najbolje se vidi na brdskoj ženskoj narodnoj nošnji, koju su Hercegovke nosile prije Drugog svjetskog rata.
SRPSKI STIL VEZENJA SAČUVAN DO DANAS
U zbirci Etnološkog odjeljenja Muzeja Hercegovine Trebinje čuva se bogata kolekcija predmeta tekstila ukrašenih vezom i zlatovezom, kao i predmeti od čohe, sukna i vune ukrašeni vezom. Kako saznajemo iz kataloga za izložbu „Vez i zlatovez“ Božane Đuzelović, kustosa Muzeja Hercegovine, koga je priredila za vlastitu, istoimenu izložbu, vezilje su inspiraciju crpile iz bogatog kulturno – istorijskog nasljeđa autentičnog hercegovačkog folklora:
„U Hercegovini je od 1914. do 1918. godine postojala tzv. ženska stručna škola u kojoj su se djevojke učile različitim vještinama: vezenju, krojenju, šivenju, kuvanju i drugim ženskim poslovima. Važnost i značaj izrade veza i zlatoveza pokazuje i činjenica da je u Trebinju bila osnovana „Zadruga Srpkinja“ za vrijeme austrougarske vladavine ovim područjem. Nalazila se u zgradi pored pravoslavne crkve u parku Jovana Dučića pod imenom „Opstanak“. U okviru zadruge priređivane su izložbe pletenih i vezenih predmeta. Hercegovački vez odlikuju žive i jarke boje, među kojima dominira crvena, i ornamentika sa floralnim i zoomorfnim elementima, kao i kompozicija sitnih cvjetova tulipana i karanfila. Žene vezilje su stvarale umjetnička djela koja svojim koloritom predstavljaju remek djela narodne umjetnosti. Nisu imale slobodu u inovaciji, ali to je sačuvalo do danas srpski stil vezenja. Vezlo se svilenim i pamučnim koncem različitih boja od pastelno plave, žute, maslinaste, zelene do boje terakote. Vez je bio najzastupljeniji na košuljama, a radio se i na tkanim odjevnim predmetima, najčešće nošnjama, kao i na pletenim vunenim čarapama, priglavcima i nazuvcima“.
Vez je vještina i vrsta ručnog rada kojom se ukrašava tkanina pomoću igle i konca, ponekad i zlatnom niti. Ima više različitih tehnika u zavisnosti od gustoće uboda i materijala kojim se veze, ali je suština uvijek ista, da se po nekom uzorku ukrasi tkanina. Traži pedantnost, koncentraciju, preciznost, predanost, kao i viziju.
„Prvo treba sve osmisliti pa nacrtati, prenijeti i iscrtati na materijalu, odrediti boje, sve pripremiti da bi se krenulo sa vezom. Morate imati vidik boja jer se ne može nabacati bilo kako. Nije lagano, kao ni jedan ručni rad, ali je zato vrijedno“.
Tradicionalne ošvice na bluzi i tkani pojas od hercegovačke gradske nošnje, detalji veoma lijepo uklopljeni i modernizovani
Posmatrajući svaki detalj koji ove žene izvezu do savršenstva, može vam se učiniti da je riječ o mašinskom radu, ali uvjeravamo vas da nije. Svu magiju na platnu stvaraju isključivo svojim prstima, a uz mnogo ljubavi i pažnje, slažući nit po nit, već godinama od zaborava trgaju sve ono što se zaboravu ne smije prepustiti.
Zadivljujuća je ta istrajnost, kao i spoznaja da u jednom malom kutku našeg grada postoje one koje čine veliku i plemenitu stvar njegujući svu raskoš naše tradicije. S druge strane, nemojmo ignorisati činjenicu da je vez i danas zastupljen u modnoj industriji kao neprikosnoven modni detalj među priznatim svjetskim dizajnerima.
