TREBINJE │ Azili za pse samo su karika u lancu rješenja, ne i konačan odgovor na problem pasa lutalica, koji je sistamatski i održivo moguće riješiti samo kvalitetnim mjerama edukacije i kontole usmjerenim prema ljudima, glavnim uzročnicima ove pojave.
Ovo se, između ostalog, moglo čuti na dvodnevnoj radionici na temu „Zajedničko iznalaženje rješenja za humanu zajednicu: Sagledavanje problema pasa lutalica u Trebinju“, u organizaciji Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), Međunarodnog fonda za dobrobit životinja (IFAV) i Grada Trebinja.
Projektni koordinator UNDP-a Elzemina Bojičić pojasnila je da su psi koje gledamo na ulici odbačeni ili izgubljeni, vlasnički psi koji povremeno lutaju, te psi koji se rađaju na ulici, pri čemu je očigledno da od četiri izvorišta problema – prva tri uzrokuje čovjek.
„A sve u Trebinju primijenjene intervencije po ovom pitanju bile su usmjerene na pse. Sa ljudima se ništa nije radilo. Djelovalo se simptamski, a nije se išlo prema korijenu problema“, ističe Bojičićeva.
Ona je dodala da je od partnera iz Trebinja čula da su građani otvaranje azila čak razumijeli i kao dodatni podsticaj za odbacivanje, dodajući da azil moramo shvatiti samo kao nužno zlo, a nu u kom slučaju - kao mogućnost ljudima da se lakše riješe pasa o kojima ne žele da brinu.
Bojičić je rekla da je osnovni cilj tri planirane radionice - izrada strategije za sistemsko i održivo zbrinjavanje pasa lutalica u Trebinju, a na osnovu stručne, tehničke i finansijske podrške dvije pomenute međunarodne organizacije. Prva radionica, ističe ona, osmišljena je kao suočavanje sa problemom, dok će se na narednim tragati za konkretnim rješenjima.
„Najprije bi trebalo početi sa registarcijom i čipovanjem vlasničkih pasa, što bi omogućilo svojevrsni sistem kontrole. Važna je i edukacija djece i odraslih – da ljudi shvate šta je to odgovorno vlasništvo, motivisati ih da primjenjuju steriluizaciji kod kuja od kojih ne žele potomstvo. Naravno ne prijetiti nikome, jer sankcije ne donose rezultate“, kaže ona.
Bojičić je dodala da se posjetom trebinjskom azilu za napuštene pse na Obodini uvjerila da Trebinje „čini napore i iznad svojim mogućnosti da održi stanje ovih životinja u dobrim granicama“, ali i da je pomoć azilu veoma potrebna, prvenstveno, zbog vrlo ograničenih smještajnih kapaciteta.
„Ni ono što sam vidjela na ulicama Trebinja – nije dramatično. Nemate ni zabilježenih ugriza. Od ljudi ovdje čujem da je mnogo veći problem u selima – gdje čopori odbačenih pasa napadaju stoku“, ističe ona, dodajući da pojava čopora u ruralnim područjima može biti posljedica nečijih pokušaja da se pasa lutalica oslobodi organizovanim preseljenjem u drugu sredinu, odnosno prebacivanjem problema u tuđe dvorište.
R.S.


