Kako izgleda kada se čovjek, nakon dvadeset godina provedenih u Kanadi, vrati u malo mjesto na jug Hercegovine, da nastavi život i razvija posao, koji je osmislio u milionskom gradu, zna inžinjer informatike Vaso Vujičić. Ne krije svoju, i želju porodice da se skrase pod okriljem podneblja iz koga potiču, kao ni vjeru u to da su učinili ispravan korak vrativši se, ma koliko pripadali rijetkima, spremnim na takvu odluku.

Rođen u Mostaru, za konačnu adresu, ipak je odabrao Trebinje. Grad, kome su ga, priča nam, privukli prelijepa klima, neobičan ambijent i, ponajviše, ljudi i njihova predusretljivost. Oni, na koje je ovdje naišao, govori nam, na njegovu porodicu djelovali su nekom posebnom energijom i emocijom.

U Montrealu, za koji ga vežu samo lijepe uspomene, uspio je, kaže, da ostvari sve što je želio. Čak i da, zajedno sa kolegom, osnuje firmu za razvoj informacionih sistema „Systrax Technology Inc.“. Bez obzira na sve pogodnosti života u inostranstvu, odlučio je, ipak, da proces poslovanja nastavi u Trebinju i pokrene firmu„Systrax Technology doo“.

„Život te natjera da ništa ne možeš zaobići, nego te sa svim suoči. Nisam znao dobro strane jezike, ali došavši u Montreal, koji pripada francusko – engleskom govornom području, morao sam da savladam francuski. Imao sam sreću da upoznam grupu Francuza, otvorenih za saradnju. Prepoznavši moju stručnu stranu, pružili su mi priliku da radim s njima. Nakon izvjesnog vremena obreo sam se u jednoj firmi za investicije i nakon dvije godine odlučio da pokrenem razvoj softvera, ERP sistema za poslovanje, čime se i danas bavim. Vlasnik je prodao svoju firmu i mi smo zajedno započeli posao na razvoju tog informacionog sistema. Sva ušteđevina mi je otišla. Ali vjerovao sam u tu ideju i vremenom smo informacioni sistem zaokružili. Dakle, sistem, svrstan u rang sa vodećim, svjetskim IS, koji smo razvili od nule i trenutno se vrti u Kanadi, sada nastojimo da razvijamo i ovdje. Već imamo određene klijente koji su prepoznali zbog čega smo različiti u odnosu na ostalo što se nudi u regiji“.

Odlučan i sa stavom da nam život ne smije biti prepreka, već izazov na vlastitom usavršavanju, ovaj informatičar shvatio je na vrijeme. Već kao srednjoškolac mostarske gimnazije „Aleksa Šantić“, kada je uvršten među vodeće matematičare kompletne regije. Izbor da studira Vojno – tehničku akademiju, dovoljno argumentuje njegovo poznavanje materije.

„Prve tri godine fakulteta studirao sam u Zagrebu, da bih, sa početkom ratnih sukoba devedesetih godina, naredne dvije završio u Beogradu. Nakon rata, 1996. godine otišao sam u Kanadu i tamo živio do prošle godine. Jedan od razloga zbog koga sam došao baš u Trebinje, grad koji ranije nisam dobro poznavao, leži u tome da ovdje imam mnogo prijatelja, pojedinih i sa fakulteta. Znate, vjerujem u to da grad čine ljudi i zbog njih sam tu. A onda, kad sam bolje upoznao Trebinje i vidio ovu ljepotu, zaokružila se u meni neka cjelina“, sa, samo njemu znanom sjetom u glasu, objašnjava nam svoje razloge povratka u ove krajeve.

Otac je troje male djece Anastasie, Simeona i Rastka, svi rođeni u Kanadi, a kršteni u manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Crnoj Gori. Takvu odluku donio je zajedno sa suprugom Draganom, i to ne slučajno.

„Draganu, tada studenta četvrte godine studija biologije, upoznao sam 2009. upravo u manastiru Ostrog. Vjenčali smo se godinu dana kasnije u manastiru Žitomislić, nakon čega mi se supruga pridružila u Kanadi. Onda, jedan za drugim, slijede divni trenuci, naše troje djece sa imenima po Draganinoj preporuci Rastko, Anastasia i Simeon, povratak u rodni kraj blizu dragih ljudi, kojih smo bili toliko željni, i naravno, renoviranje kuće u srcu Kastela. Ne mogu sakriti zadovoljstvo na ukazanoj nam prilici da ovom objektu vratimo dušu. Dolaskom u Trebinje, započeli smo jednu novu priču i mislim da se sve složilo kako treba“, prilično emotivno, o novoj etapi životnog puta, govori vlasnik objekta u trebinjskom Kastelu, nazvanom po početnim slovima imena njihove djece i sa upečatljivom simbolikom „RAS – srpska kuća Nemanjića“.

Radovi na renoviranju još uvijek nisu kompletirani. Za sada su otvorili samo kafić, sa domaćim kolačima, koje pravi Dragana. Objekat na spratu, namijenjen za poslovno – tehnološki centar, tek treba da se završi. Ideja vodilja ovog čovjeka, sa izraženim instinktom za poslovne poteze, je da pokretanjem centra, nadarenim Trebinjcima, ali i drugima u regiji, omogući da ostanu ovdje, umjesto da posao traže negdje u svijetu.

Kako s radošću govori, dobra stvar u svemu je što su odmah naišli na zainteresovanost Fakulteta za proizvodnju i menadžment sa kojim su potpisali sporazum o zajedničkoj saradnji. Takođe, uspostavili su dobru komunikaciju i sa Gradom Trebinjem, a kako Vaso ističe, za kratko vrijeme i sa mnogim privrednicima u Trebinju, Hercegovini, te Crnoj Gori. Mnogo nade polaže u odabrane studente sa menadžmenta, koje obučava, kako bi stečena znanja znali da usmjere na pravi način.

„Za nas je veliki izazov, kako najbolje uključiti studente sa ovih prostora, pogotovo sa Fakulteta za proizvodnju i menadžment, da se prepoznaju i, već u startu, razvijaju viziju za buduće korake. Dakle, gdje mogu da pronađu svoj prostor u tome što studiraju. Neki naš cilj i suština svega je da zadržimo mladost u Trebinju, a ne da stalno odlaze odavde. Nije jednostavan proces, ali se nadam da ćemo uspjeti da ostvarimo ono što smo zacrtali“, kaže ovaj poslovni čovjek svjetskog ranga.

Vodeći se motom da na svijetu ima dovoljno uloga za svakoga, ukoliko svako svoju odigra kako treba, Vaso priča i da je uvijek nastojao da bude otvoren za saradnju. Ne iznenađuje onda, da je u firmi, sa sjedištem u Trebinju, za kratko vrijeme, ostvario i poslovnu saradnju sa petnaestak inženjera informatike, većinom Trebinjaca.

„Došlo je vrijeme i u Trebinju da IT sektor ima sve više posla. Nadam se da ćemo to pokazati kroz konkretne stvari. U poslu će nam se, uskoro pridružiti i jedan od izrazitih stručnjaka sa ovih prostora, koji radi za Microsoft i redovno drži predavanja iz oblasti informatike u Njujorku. Ne mogu odati o kome je riječ, osim da je Hercegovac, koji mi je obećao da će biti Trebinjac i dio naše ekipe. Još jedna važna stvar je da se nećemo ograničiti samo na Trebinje. Ovdje će biti sjedište, a tržište će biti i Trebinje, i regija i cijeli svijet. Idemo polako, ali sigurno. Najvažnije je da ne stojimo u mjestu, da nam se sve više otvaraju prostori i nadam se da će se ekipa koju formiramo dobro ujediniti“, mišljenja i pozitivnog stava je ovaj Hercegovac.

Kao neko ko se davno otisnuo i iskusio život u svijetu, i negdje daleko ostvario svoje snove, nijednog trenutka ne smatra da je pogriješio što se vratio u rodni kraj i mali grad kakav je Trebinje.

„Tu je uvijek ona odluka šta želimo za našu djecu? Da li da odrastaju u okruženju, rodbinskim vezama i izraženim vrijednostima vaspitanja nešeg podneblja ili onim gdje smo bili? Mi vjerujemo da će u manjem gradu, specifičnom po pametnim, nadarenim, inteligentnim ljudima, sa mnogo kvalitetnih porodica, koje su zadržale neke stare, suštinske vrijednosti, naša djeca uspjeti da se formiraju u kompletne ličnosti. Ako žele, i ovdje mogu da nauče strane jezike i da se obrazuju, te sa tom osnovom olakšaju sebi životni put. Da im poslovna komunikacija bude i van okvira Trebinja, a ovaj grad, sa svim njegovim prednostima, ipak mjesto življenja, posebno što su odavno privrženi ovim predjelima.“

Porodica Vujičić je, izgleda počela da ispisuje neke nove životne stranice. Ono što žele vlastitoj djeci, nastoje da, pokretanjem poslovno – tehnološkog centra u središtu trebinjskog Kastela omoguće i drugima sa potencijalom i željom da ostanu i doprinesu svom gradu. Onako, kako je Montreal njima pružio šansu, da prave vrijednosti dođu do izražaja, vjeruju da je ostvarivo i u Trebinju.

„U našoj životnoj priči isprepleteno je mnogo toga. „RAS – srpska kuća Nemanjića“ trebalo bi upotpunosti da bude završena do Nove godine, kada ćemo otvoriti i poslovno – tehnološki centar. Ne mogu a da na spomenem one, koji su nam pomogli u ovom projektu. Zahvaljujući grupi majstora iz Nevesinja, specijalistima za obradu kamena, nakon višemjesečnog rada omogućili su kamenu, skrivenom ispod višeslojnih naslaga fasada, da opet progovori u originalnom obliku, kakav je bio prije više od 150 godina. Ljudi i firme iz Trebinja, savjetima i logistikom, između ostalih APIS, takođe su nam dosta olakšali rekonstrukciju. Od samog početka, bez podrške Moma Đoga, da u svakom momentu usmjeri projekat na pravi način, teško da bi išta bilo izvodljivo. Radimo polako, jer svaki segment i korak moraju da se mjere i urade kako treba. Ovo je Kastel i vodili smo računa da se kuća uklapa u ambijent. Naša firma jeste mala kap u moru, ali nadam se da će studenti i ostali koji su nam se pridružili pronaći svoje mjesto i ostati tu gdje su rođeni. Da ovdje stvaramo bolju budućnost. Iskreno se nadam da će Trebinjci prepoznati ovo mjesto, kao jedno u koje će rado navraćati, nakon što je iznova zaživjelo“, ponosno govori čovjek, koji je, kako sam ističe, konačno odložio kofere i našao predio kojem pripada srcem i dušom.

Izaći van okvira Trebinja

„U Kanadi sam sarađivao sa firmom, koja zapošljava 75 inženjera za proizvodnju. Upravo je naš trenutni koncept u tome, da se formira tim ljudi koji će uspjeti da pronađu svoje mjesto na tržištu. Ne da čekaju da im neko da posao, nego da nauče da nađu način da sebi traže poslove. Dakle, gdje to u ovoj regiji, sa svojim profilom imaju prostor da rade. Ovdje je riječ o mladim, inteligentnim ljudima od akcije i treba im pružiti šansu i usmjeriti ih. Ovo je lijep izazov, zahvaljujući kojem će sutra, bilo ko od njih moći da ostvari lični uspjeh, što meni pričinjava nemjerljivo zadovoljstvo. Nadam se da će i strukture u gradu prepoznati svoje mjesto sa našim tehnološkim centrom, te uvidjeti zajednički interes i našu želju da izađemo van okvira Trebinja“.

Izuzetan potencijal ovdašnjih informatičara

„Informatika je kao okean. Toliko ima različitih poglavlja, tehnologija, oblasti. To su sve različite grupacije, a u svakoj od njih postoje i drugačije specijalizacije za neku oblast. Informatičari sa kojima ovdje sarađujem do sada su radili u segmentu u kojem im se pružila prilika da se razvijaju. Ali, uprkos tome, imaju bazu sa kojom mogu u kratkom vremenu savladati određene dodatne tehnologije i smatram da nimalo ne zaostaju u Trebinju za onima u Kanadi, niti bilo gdje u svijetu. Doslovno, svi naši ljudi, koji su otišli u Kanadu pronašli su tamo svoje mjesto. Bila to informatika, mašinsko inženjerstvo, upravljanje mašinama, arhitektura. Vjerujte mi na riječ da toliko prijatelja imam u Kanadi, koji su sada vodeći u određenim institucijama na ogromnim projektima, a potekli su odavde! Svi ljudi ovdje imaju izrazito jaku osnovicu da dodatno savladaju određenu oblast koja se pojavi na svjetskom tržištu. Moramo biti svjesni potencijala koji imamo u Trebinju dok je u Trebinju, a ne samo onda kada odu i uspiju negdje drugo!“

Lijepo je skrasiti se

„Prezadovoljni smo životom u Trebinju. Najsrećnijim me čini što su se supruga i djeca pronašli ovdje. Sviđa nam se što nam je sve blizu, djeca imaju gdje da se igraju i mogu da pohađaju različite aktivnosti, koje grad pruža. Želim i ovo da istaknem. Pojedinci, koji dođu sa strane, smatraju Trebinje malim mjestom i da su nešto više jer dolaze iz većeg grada. To je pogrešno! Ovaj grad ima toliko talentovanih, obrazovanih i stručnih ljudi od kojih možete mnogo da naučite, ako želite. Ukoliko ste spremni da istražujete, mnogo toga ovdje zanimljivog možete pronaći. Nadam se da će naša djeca imati priliku da uče od tih ljudi i da se komletiraju kao ličnosti, te da neće biti prisiljeni, poput mene, da odlaze odavde. Lijepo je kad odete negdje i vraćate se kući. A konstantno putovati i tražiti svoje mjesto, interesantno je, ali nije nimalo lako, ma koliko vas neko ubjeđivao u suprotno. Mi smo se skrasili i nama je divno“.

Veze sa Kanadom i dalje su jake

„Iako smo se definitivno vratili, veze sa Kanadom nismo prekinuli. Firma tamo još postoji, klijenti i tim funkcionišu. Naš tim ovdje već sarađuje sa njima, što je, između ostalog, i bila ideja, da ovdašnje mlade ljude, kad dosegnu određeni nivo znanja i vještina, spojimo i sa kolegama u Kanadi, kako bi se ta veza nadopounjavala. Svaka promjena, pa i dolazak u rodni kraj, nosi i onu težu stranu, između ostalih što su nam, i u toj dalekoj Kanadi, ostali dragi ljudi, prvenstveno brat sa svojom porodicom i prijatelji, sa kojima smo svakodnevno u kontaku. Na našu radost, stekli smo ih dosta i ovdje“.