Na Fakultetu za proizvodnju i menadžment Trebinje, Univerzitet Istočno Sarajevo, u decembru prošle godine obilježen je značajan jubilej – tri decenije uspješnog rada od osnivanja ove visokoškolske ustanove 1995. godine. Bio je to povod da se sumiraju rezultati u nastavnom procesu, ali i naučno – istraživačkom radu, koji nisu samo plodonosni, nego i jasan pokazatelj značaja davne vizije. Vizije iz devedesetih godina prošlog vijeka, koja i danas svjedoči i podsjeća na neprocjenjivost znanja.
Jedna od onih koja to veoma dobro zna je i profesor doktor Mirjana Miljanović, vanredni profesor na FPM Trebinje. Sa fakultetom je rasla još od studentskih dana i ne samo da pripada prvoj generaciji studenata, već je i među prvo troje koji su uspješno diplomirali istog dana 2000. godine. Ostala je da radi i gradi vlastiti, ali i put svih onih kojima godinama unazad bezrezervno prenosi znanje.
Mirjanina naučno – istraživačka produktivnost obuhvata oko 70 publikacija u recenziranim časopisima, međunarodnim i domaćim naučnim publikacijama i zbornicima radova sa međunarodnih i domaćih naučnih konferencija, dvije autorske knjige, te rad na trećoj. U oblasti projektnog menadžmenta, ima iskustvo kao koordinator i saradnik na više projekata, a u periodu od 2018. do 2022. obavljala je dužnost prodekana za naučno-istraživački rad. Učesnik je programa mobilnosti za nastavnike Mašinskog fakulteta Univerziteta u Nišu, preko programa Erasmus+ KA171, 2024. godine, a takođe pretprošle godine, učestvovala je u programu jačanja naučne saradnje između BiH i Slovenije na Mašinskom fakultetu, Univerziteta u Ljubljani.
Njen angažman na fakultetu najbolje oslikavaju emocije kojima progovara, naglašavajući da ova ustanova, prvenstveno zaslužuje da se govori o jednom vremenu, jednom mjestu i ljudima koji su ga činili posebnim.
„U godini kada obilježavamo značajan jubilej – 30 godina postojanja našeg fakulteta, moj razvojni put u oblasti industrijskog menadžmenta tek je posljedica tog živog, zajedničkog svijeta koji smo svi stvarali i drago mi je da ovu priliku mogu iskoristiti da, osim o meni, govorim i o fakultetu i studentima koji su tu ideju prvi put oživljavali. Naš fakultet nije nastao iz tradicionalnog akademskog kalupa, već iz projektne vizije, iz potrebe da se stvore inženjeri koji ne samo da razumiju mašine i tehnologiju, nego i tržište, ekonomiju i ljude koji ga pokreću. Prije 30 godina, spoj mašinstva i menadžmenta bio je revolucionaran koncept po uzoru na napredni njemački strukovni sistem visokog obrazovanja. Cilj nije bio stvoriti samo tehničkog stručnjaka, već inženjera – kreatora i donosioca odluka koji može dizajnirati proizvod, ali i izračunati njegovu isplativost, predvidjeti potražnju i voditi tim koji će ga proizvesti. Naši prvi studenti bili su pioniri – nisu imali gotove primjere pred sobom. Učili su da budu most između jezika tehnike i jezika poslovanja. Danas su upravo oni dokaz da je ta kombinacija bila presudna, to su oni inženjeri koji ne gledaju samo na crtež, već i na poslovni plan, ne pitaju samo „kako to radi”, već i “zašto bi to tržište kupilo”. Danas, kada se govori o multidisciplinarnosti i inovacijama, mi to živimo već tri decenije. Naš fakultet je oduvijek bio više od škole – bio je projekat u stvarnom vremenu, laboratorija za stvaranje inženjera koji ne prate tržišne trendove, već ih oblikuju. I naši alumni, od direktora u industriji do startap osnivača, upravo su najbolji dokaz da je ta kombinacija mašinstva i menadžmenta bila ne samo jedinstvena, već i vizionarska!“
Po načinu na koji govori o ideji koja se iz godine u godinu samo širi, naslućujemo da je vrijedilo uložiti svaki dijelić sebe u instituciju kakvu FPM Trebinje danas predstavlja.
„Činjenica da sam među prvima, nije bila nešto o čemu se tada razmišljalo – bila je to posljedica trenutka, skromnog mjesta i jedne posebne veze. Za mene je to bila prirodna posljedica ljubavi, ali ne samo ljubavi prema predmetu. Bila je to ljubav prema mjestu, ljudima i vremenu koje nisam htjela napustiti. Po završetku srednje škole, bilo je najave o otvaranju FPM-a u Trebinju. Kako se to nije dogodilo te školske godine, upisala sam Tehnološko-metalurški fakultet u Podgorici. Nakon uspješno završene prve godine, prebacila sam se na FPM. Kao jednom od prva tri diplomirana studenta, ponuđeno mi je da ostanem i radim kao asistent. Bila je to prilika da budem korisna, da učim. To je bila odluka iz srca, ne iz kalkulacije, ali srca koje je znalo da ovdje ima posla, smisla i budućnosti koju treba graditi, a ne samo dočekati“.
Od studenta, preko asistenta do vanrednog profesora, trebalo je preći zahtijevan put. Koliko po sticanju znanja, toliko i prelaska sa tek svršenog studenta u predavača.
Apsolventsko veče prve generacije studenata FPM Trebinje
„Bila sam privilegovana što sam svoj studentski i rani profesionalni put prošla u okruženju koje je oblikovao i vodio pokojni profesor Jovo Dutina, prvi dekan i osnivač Fakulteta. Čovjek koji nije bio samo profesor, već pravi primjer dekana s vizionarskom vizijom i čvrstim, ali dostojanstvenim rukovođenjem. On nije vodio samo fakultet — vodio je zajednicu. Sjećam se kako mi je upokojeni prof. Rade Ivanković, čovjek zaslužan za premještanje Fakulteta u zgradu u kojoj smo danas, jednom prilikom rekao: "Znanje je kao vatra — ako je ne preneseš dalje, ugasi se. Ali ako je preneseš, može zapaliti čitavu planinu." Ta rečenica nije bila samo lijepa metafora — bila je poziv na odgovornost koju nosi svako ko stane pred klupu“.
A toj odgovornosti učili su se svi u ono vrijeme. Ona nije bila samo puka floskula, već imperativ koga se dosljedno pridržavalo, ali i mjera vrijednosti po kojoj se određivao čovjek i sve ono što sa sobom nosi. Znanje kao vodilja predstavljalo je prozor u svijet, a sticalo se i u vremenu bez interneta, bez ovolike dostupnosti informacija, naročito vremenu izazovnom nakon ratnih dešavanja. I, imalo je svoju draž.
„To je bila potpuno drugačija planeta. Danas je nezamislivo, ali nismo ni znali da nešto nedostaje. Fakultet je bio smješten u prostorijama Doma kulture, a prva predavanja smo održavali u amfiteatru HET-a. Nije bilo projektora, pametnih tabli, klima-uređaja. Cijenila se brzina vođenja zabilješki. U toj jednostavnosti i neposrednosti ležala je čar. Svaki gest, ilustracija na tabli, usmena diskusija imala je težinu i prisnost koju je danas teško zamisliti. Ispite smo spremali uvijek zajedno i to je bila naša najmoćnija "strategija preživljavanja" i najdraža tradicija. Nije se radilo samo o učenju, već o pravom kolektivnom duhu! Okupljali smo se u praznim učionicama kasno poslije nastave, ili kod onog ko je imao najveću sobu. Tu zajedničku pripremu nije mogla zamijeniti nijedna savremena tehnologija. Bila je to škola solidarnosti, strpljivog objašnjavanja i kolegijalnosti. Sjećam se tog maratonskog ispita iz Deformacija kod prof. Domazetovića, koji je trajao čitavih pet sati – od 10 ujutro do tri sata popodne“, priča nam Mirjana.
ALATI ZANATA - ONDA I SADA
„Razlika je kosmička. Tada, prvi naučni rad pisala sam na prvim ličnim računarima Commodore 64 – legendarni "komer". Onda je došao internet, bolje reći, mi smo došli do njega. Sjećam se jasno, profesor Rajkov sa Fakulteta organizacionih nauka, koji nam je predavao preduzetništvo, bio je čovjek vizije. Kao mladom asistentu dao mi je prvi zadatak: "Uvedi internet, istraži ga." Bila je to 2000. godina, a to istraži zvučalo je poput otkrivanja novog kontinenta. Potom mi je u tom novom digitalnom svijetu postavio i prvi istraživački zadatak: "Istraži razliku između J.J. Zmaja kao ljekara i kao pjesnika. U jednoj ulozi je bio cijenjen i uspješan, u drugoj – ne toliko. Zašto?" To nije bila samo analiza lika, već metafora za dvojnost uloga, za prilagođavanje, razumijevanje konteksta – lekcija važna i za preduzetništvo i akademski rad. Sve to sam morala istraživati preko spore dial-up veze, uz zvuk modema koji se spaja, zvuk koji je bio himna novog doba. Danas je to nevjerovatno ubrzano. U minuti pronađem desetak relevantnih naučnih članaka, komuniciram s kolegama iz drugih krajeva u stvarnom vremenu, a statističku analizu koja je nekad zahtijevala sedmice ručnih proračuna, odradim za par sati uz pomoć specijalizovanog softvera. Ono što je ostalo isto je ljudska radoznalost i potreba za kritičkom interpretacijom. Tehnologija je samo alat. Mozak koji postavlja pitanja i duh koji želi da se znanje primijeni na život, ostaju u srcu zanata. Internet je donio brzinu, ali ne i mudrost. To i dalje moramo mi, nastavnici, istraživači, mentori prenositi – sposobnost da se informacija pretvori u znanje, a znanje u razumijevanje“.
Evocirajući uspomene na početke, kako ih naziva studentske dane u eri „pametne“ olovke i papira, prisjeća se i jednog od mnogih istraživačkih radova. Procesa koji je, za razliku od današnjeg vremena, zahtijevao strpljenje i snalažljivost, jer trebalo je pronaći informacije i relevantne podatke da se teza koju branite argumentuje.
„Sjećam se da sam za diplomski rad „Unapređenje sistema kvaliteta u Fabrici mašina i odlivaka – IAT“, za jednu referencu mogla izgubiti cijeli dan. Ali imalo je i svoje čari: kad bi pronašao tu jednu kritičnu knjigu ili članak, to je bilo kao otkriće blaga! Bilo je više dubine u tom pristupu - nisi mogao 'copy-paste', morao si razumjeti, sažeti, prepisati. Taj prvi profesorski kadar činili su domaći profesori i veliki broj njih sa Univerziteta iz Podgorice, Beograda, Kragujevca, Istočnog Sarajeva i drugih. Oni nisu bili samo profesori, bili su ljudi od krvi i mesa koji su nosili sa sobom čitavu jednu generaciju i njenu težnju. Njihova predavanja nisu bila samo prenošenje činjenica, već škola odgovornosti, discipline i intelektualne poštenosti. Donosili su ne samo udžbenike i skripte, već i kritički način mišljenja, akademsku kulturu i svijest o standardima koji su se tamo negdje već primjenjivali. Učili su nas da znanje nema granica, ali da se stvara i prenosi upravo na lokalnom tlu – ako su mu temelji čvrsti!“
NAJVEĆI IZAZOV I NAJVEĆI PONOS
„Moj najveći izazov je ostati relevantna. Biti na jednom mjestu 25 godina, a ne pasti u rutinu, ne zastarjeti, tražilo je da stalno učim. Sjećam se osjećaja kada sam prvi put pretraživala Web of Science ili Scopus, ispred mene cijeli svijet znanja, ali i strah od mora informacija koje moram naučiti filtrirati, procijeniti i primijeniti. Najdublja promjena nije bila tehnička, već metodološka – istovremeno biti i tradicionalni istraživač i digitalni navigator, zadržati kritički duh i znatiželju iz starog sistema a primijeniti ih u potpuno novim okruženjima. Ne biti samo korisnik tehnologije, već i njen kritičar i kreator jer metodologija koju razviješ danas, sutra postaje alat za tvoje studente. To kontinuirano učenje nije me samo održalo relevantnom, već je oblikovalo i mene i moj pedagoški pristup. Uz gradivo, danas učim studente i fleksibilnosti, otpornosti i spremnosti na cjeloživotno učenje. Iz iskustva znam da će alat koji danas savladaju možda zastariti za deset godina, ali sposobnost da uče nove alate i stvaraju nove metodologije ostaće im zauvijek. To je bio naporan, ali uzbudljiv dio puta. A, najveći ponos nisu moje titule ili publikacije, to su moji studenti! Kad uđem u učionicu i sretnem mlade ljude, pune energije, grijeh bi bilo tu energiju ugasiti. Gledajući u te oči pune znatiželje, nepostavljenih pitanja, potencijala koji tek treba da procvjeta, shvatim da moja uloga predavača nije samo da se prenosi gradivo, već čuvara te vatre. Moj posao je da im pomognem da svoj plamen usmjere, oplemenjuju znanjem, ojačaju kritičkim mišljenjem, ali da nikad ne dozvole da se ugasi pod teretom rutine, nepovjerenja ili straha od greške“.
Sa distance od 25 godina profesorskog angažmana, Mirjana ističe da je biti dio stvaranja fakulteta, istovremeno ponos, ali i neizmjerna radost, što je zajedno sa mnogima bila dio tog početka. Mi ćemo dodati i istorije, ne samo ove obrazovne institucije, već i svih njenih aktera.
Sa jedne od mnogih naučnih konferencija - BME Conference, Novi Sad
„Ti prvi studenti danas su uspješni inženjeri, rukovode odjeljenjima u ključnim industrijskim pogonima, projektanti čija se rješenja primjenjuju širom regiona, i stručnjaci na odgovornim funkcijama u javnom i privatnom sektoru. Mnogi su postali ponosni vlasnici i vođe vlastitih biznisa. Gledati kako neko koga si učio osnovama industrijskog menadžmenta danas vodi složene projekte, donosi strateške odluke ili pokreće inovacije, čini najdublju potvrdu smisla našeg poziva! Jedan trenutak mi je posebno drag i najbolje oslikava ono što smatram srži našeg poziva. Kada se tvoji bivši studenti vrate – ne slučajno, ne prolazom – već s namjerom, povjerenjem i pitanjem: "Profesorice, treba nam vaš savjet." U tom trenutku osjetiš da se zatvara jedan krug, ali i otvara novi. Oni više nisu samo studenti na spisku, već donosioci odluka, ljudi koji nose odgovornost“, sa puno emocija dočarava svu suštinu, ali i ljepotu svog poziva.
I to ne samo sa aspekta znanja, već i ljudskosti, koja je, takođe, posljedica duboko sadržajnog puta koje se obrazovanjem zove.
„Fondacija "Sveti Vukašin" bila je njihov izbor i način da doprinesu zajednici. A kada su došli do mene, nisu tražili gotovo rješenje, tražili su metod, pristup, način razmišljanja. Upravo iz tog susreta, iz želje da se humanitarni rad unaprijedi mjerenjem i analizom, rođen je naučni rad objavljen u renomiranom časopisu. To je trenutak kad shvatiš da se nit mentorstva ne prekida diplomom. To nije samo moj ponos, to je dokaz da je obrazovanje više od prenošenja informacija. To je prenošenje vrijednosti, odgovornosti i vještine da se znanje primijeni tamo gdje je najpotrebnije. A kada tvoj student to shvati i donese ti natrag kao dar, kao pitanje, kao poziv na saradnju, tada znaš da je sve imalo smisla“.
U PRENOSU ZNANJA SVAKO IMA SVOJE MJESTO
„Jednog dana si student koji ulazi u kabinet držeći indeks, sljedeći sjediš za istim stolom sa profesorom na sastanku. Najteže je bilo postaviti autoritet pred generacijama koje su me poznavale kao studenta. Sjećam se prvog predavanja koje sam držala svojim bivšim kolegama - ruke su mi se tresle. Ali moji profesori, sada kolege, bili su izuzetno podržavajući. Pokazali su mi da akademska zajednica nije hijerarhija, nego lanac prenosa znanja gdje svako ima svoje mjesto. Prošle godine, na predmetu Preduzetništvo održana je panel diskusija sa izuzetnim gostima – našim bivšim studentima, koji danas vode uspješne firme u različitim sektorima. Kada tvoji studenti, s diplomom tvog fakulteta u rukama stoje pred novom generacijom i govore: "Ja sam to uradio, i vi možete", to je snažnije od bilo kog predavanja. To je trenutak kada se obrazovanje pretvara iz procesa učenja u prizivanje budućnosti!“
Kao neko ko sebe nijednog trenutka ne izdvaja niti stavlja na pijdestal, iako bi sasvim opravdano mogla, uviđamo da pred sobom imamo prije svega čovjeka pa onda profesora. Evidentno je to u svakoj njenoj riječi, što nam sugeriše da nije bez razloga davno odabrana da bude jedna od onih koja će biti taj važan most između studenata i akademske zajednice. Zato njena poruka studentima pored duboke istine, u sebi nosi i emotivni prizvuk.
„U današnjem svijetu, koji glorifikuje mobilnost i brze promjene, postoji ogromna vrijednost u kontinuitetu. Kada si dugo na jednom mjestu, postaješ živa arhiva te institucije. Znaš gdje su 'skeleti u ormaru', ali i gdje su blaga. Možeš graditi dugoročne projekte koji nadilize pojedinačne mandate. Moj savjet mladima je da ne biraju put samo zato što je lakši ili finansijski isplativiji. Ako osjete da su tu, gdje strast i talenat susreću potrebu, neka ostanu i grade. Duboko ukorijenjeno stablo daje najbolje plodove“.
UVIJEK PLODAN NAUČNO – ISTRAŽIVAČKI ANGAŽMAN
Profesor doktor Mirjana Miljanović radi na svojoj trećoj knjizi, monografiji „Grad kao brend: Razvoj kroz inovacije i identitet“, u kojoj će dati analizu brend identiteta grada Trebinja u dva ključna vremenska presjeka: prije deset godina i danas. Uz brojne reference, kao sinonim njenog iskrenog zalaganja u naučni i pedagoški rad, trenutno je i koordinator projekta „Digitalni FabLab za inovaciju i komercijalizaciju proizvoda u Industriji 4.0“, čija posebna vrijednost se, kako kaže, ogleda u partnerstvu sa „Hercegovačkom kućom“, regionalno prepoznatljivom platformom za plasman autentičnih hercegovačkih proizvoda, kao i u direktnom uključivanju studenata u praktične projekte.
„Projekat je finansiran od Ministarstva za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje, a cilj je jačanje postojećeg FabLab okruženja FPM-a, koji raspolaže opremom i infrastrukturom za 3D modelovanje, aditivnu proizvodnju i digitalni dizajn. Projekat podrazumijeva uspostavljanje integrisane tehnološke platforme koja će omogućiti razvoj, testiranje i digitalnu promociju inovativnih proizvoda i njihovu pripremu za tržišnu komercijalizaciju“.
Stabilnost i razvoj grade se na čvrstim temeljima, a profesor doktor Mirjana Miljanović, svoje je odavno potvrdila. U onome što radi sebe ne štedi. Naprotiv, koračajući naučnim, a prevashodno putem ljudskosti, jasno sagledava današnju ali i sliku fakulteta koja predstoji, ne zaboravljajući protekle decenije jer su uz rast i znanje, to bile i godine prijateljstva i nemjerljivog nadahnuća.
„Vidim fakultet koji pametno kombinuje najbolje od tradicije i modernog doba. Želim sačuvati lični kontakt - direktni prenos znanja s profesora na studenta, diskusije, mentorski odnos. To se ne može zamijeniti. Sretna sam što moderno doba donosi alate koji oslobađaju vrijeme upravo za tu suštinu. Sebe, za deset godina vidim kao most, nekoga ko pomaže mladim kolegama da nađu svoj put, koristeći mudrost iskustva, ali i razumijevanje novih tehnologija. Moj fakultet je moj dom, a dom se ne napušta - unapređuje se i predaje sljedećoj generaciji!“
